Prosvjedi u Srbiji, koji su na masovnoj razini pokrenuti padom nadstrešnice u Novom Sadu krajem 2024. godine, traju i danas. No pobuna je kompleksna, a borba se vodi na više frontova, što je ponekad kroz informacije dobivene isključivo kroz medije teško povezati u smislenu cjelinu.
Tribina Antifašizam i pumpanje održana jučer na terasi Strige produbila je i razjasnila stanje i tok studentske borbe u Srbiji – dramatičarka i dramaturginja Olga Dimitrijević i književnica i politologinja Saša Savanović pružile su dobro uobličeni kontekst, dale svoje viđenje značaja situacije i odgovorile na nepresušna pitanja iz publike.
Prostorne borbe su u Srbiji započele 2014. godine, podsjetila je Saša Savanović, pokretom protiv megalomanskog projekta “Beograd na vodi” koji je trenutačno u većoj mjeri izgrađen. Borbe su došle do izražaja projektom Rio Tinto i izgradnje rudnika litija, pokrenut pod narativom da je takav projekt Srbiji potreban i u skladu sa zelenom tranzicijom, bez obzira što je za realizaciju potrebno uništiti taj čitavi zeleni kraj. Borba je rezultirala time da je projekt ipak pauziran. Tu je i pokret protiv malih hidroelektrana, konkretno na rijeci Rzav, čija je izgradnja obustavljena zbog spriječavanja degradacije rijeke. Sve su to primjeri koji dokazuju da se borba u Srbiji već godinama vodi na više frontova, i da potreba za njome ne jenjava.
Osim razvoja i načina provođenja zelene tranzicije, aktualni problem je i militarizacija, gdje je važno naglasiti da je Srbija veliki partner Izraela u trenutnom genocidu, a izvoz oružja iz Srbije za Izrael je eskalirao, ispričala je Saša Savanović.
Kada govorimo o malim hidroelektranama, svaka lokalna zajednica ima svoju mikropobunu, jer to su problemi koji ih se itekako tiču, rekla je Olga Dimitrijević. – To tinjajuće nezadovoljstvo državnim politikama najdirektnije eksploatacije i poništenja bilo kakve narodne volje eksplodira svako malo, ali sa studentskim pokretom je to nezadovoljstvo ušlo u fazu velike pobune i društvene konfrontacije za koju ne vidimo da će se završiti, zaključila je.
– Sve što je prethodilo padu nastrešnice je dokaz kontinuiteta nečega što bismo mogli nazvati borba za opstanak. Vučićeva vlast je sada došla do krajnje faze jedne politike kontinuiteta neoliberalnih reformi koje se dugo provode u Srbiji, ali moment velike nade da raskrstimo s lošim životom i da nas čeka zlatno doba demokracije je brzo doživio razočarenje, što je dovelo njega na vlast. Sada svjedočimo metastazi jednog sistema, totalne kriminalizacije svega, iako u ovom trenutku taj kriminalni kartel više ne funkcionira savršeno, ispričala je Dimitrijević.
Studentski pokret je u svojoj masovnosti jedinstven, ali je u suštini vrlo heterogen. Riječ je o platformi u kojoj imaju potrebu sudjelovati svi, neovisno o različitostima, što je također prednost, ali sve više do izražaja dolaze i određeni problemi. Na samom početku su se lijevo orijentirani studenti pokazali kao najorganiziraniji, postavili su i okvir direktne demokracije plenuma studenata, a zahtjevi su sročeni tako da djeluje da im se nitko ne može usprotiviti. Oni su jednostavni, ali u kontekstu Vučićeva režima nemogući za ispuniti. Dimitrijević je fazu koja je uslijedila nazvala fazom karnevala, aludirajući na uništavanje hijerarhije i obrtanje stvari naglavačke. Kasnije se osnivaju i zborovi građana, kako bi se aktivirali i mimo studenata, gdje ljudi kroz samoorganiziranje pokušavaju vratiti politički suverenitet u svoje ruke, a sljedeća faza izbora je okončala tu emancipacijsku fazu.
Pobuna je svejedno i dalje vrlo živa, na posljednjem se protestu skupio veliki broj ljudi, sa svim svojim ideološkim podjelama, a Vučićeva vlast je u raspadajućoj fazi vladavine. Studentska lista je dominantno orijentirana prema centru i manstreamu, a dosta je kandidata u tom smislu umjereno, premda je generalno raspoloženje da je i to valjano samo da se makne Vučić. Antisistemski naboj je doduše kroz pokret bio izuzetno velik, napomenula je Savanović, a priča je nestala čim se prihvatio sistem, i u tom trenutku počinju prevladavati desni elementi u pokretu. Ipak se u srži pokreta nalazi proturiječnost: s jedne strane je govorio o antisistemskim promjenama, a s druge je inzistirao na poštivanju zakona i Ustava. Tu se otvorilo i pitanje Kosova, držeći se ustavnog okvira, koje je nepotrebno izronilo kao relevantno. No o antifašizmu danas ne možemo pričati ako ne želimo u pitanje dovesti kontekst nacionalne države koja omogućava kapitalizam, zaključila je Savanović.
Tribina održana na terasi Strige, na istom mjestu gdje je bačena baklja na sudionike antifašističkog marša u studenom prošle godine, donekle je razbistrila kompleksnost i veličinu situacije u Srbiji, uz nužnu nadu za promjenom, ali i upozorenje o tome u što se u jednoj zemlji može dogoditi ako se sjemenke suvremenog fašizma, koje su itekako vidljivo proklijale i kod nas, ne zaustave na vrijeme.
Susret “Antifašizam i pumpanje” je dio niza tribina posvećenih antifašizmu, nakon “Antifašističke Bologne” u Dnevnom boravku, “Primorskih antifašista u Španjolskom građanskom ratu” u Pop Artu, “Antifašističke Korčule” u Malom Rocku, “Antifašističkog Šibenika” u The Rock Pubu, “Antifašizma i Crkve” u Palachu, razgovora “Antifašizam je antimilitarizam” u TOR-u, “Ujedinjenih protiv fašizma” u Teti Roži i “Antifašističkih melodija Istre i Kvarnera” u SKC-u.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#antifašizam #pumpanje #Rijeka #Srbija #Striga #tribina
