Postoje manifestacije koje se organiziraju zato što ih treba imati u kalendaru, i postoje one druge, koje narod jednostavno prihvati kao svoje. Festival palente i sira, odnosno festival palente kompirice i grobničkog sira, odavno pripada ovoj drugoj skupini. U subotu navečer na Trgu mlikarice u Dražicama bilo je sasvim jasno zašto.
Osamnaesto izdanje festivala, koji se naizmjenično održava u Čavlima i Jelenju, ove je godine postalo punoljetno. A punoljetnost se na Grobnišćini nije mogla proslaviti drukčije nego velikom pinjatom, tarujem, kumpirom, mukom, maslom, sirom, i onim posebnim trenutkom zbog kojega se svake godine čeka gotovo sve ostalo: stresanjem palente na taruj.
Dogodilo se to nešto iza 20 sati, malo kasnije nego što je bilo predviđeno. Ali s palentom kompiricom nema nervoze, nema žurbe i nema točnog reda vožnje. Palenta je gotova onda kada ona kaže da je gotova.
– To je tako, palenta je gotova kada ona reče da je gotova. Mi otprilike znamo, imamo tradiciju i iskustvo, ali najviše ovisi o kumpiru, sorti, vodi, koliko će tekućine izgubiti. Kad je staviš u ruku i ne peče te, onda je gotova, objasnio je Loris Maršanić, šef kuhara Udruge Palentar, čovjek koji je ove godine vodio kuhanje velike palente.
A velika palenta u Dražicama zaista je bila velika. Udruga Palentar pripremila je palentu kompiricu od 500 kilograma, za koju je, prema Maršanićevim riječima, iskorišteno 180 kilograma krumpira i 150 kilograma muke. Trideset i dva člana udruge sudjelovala su u pripremi, vatra je zapaljena već oko 16.30 sati, a muku su počeli dodavati oko 18 sati. Nakon toga više nema stajanja. Samo gnjocanje, znoj, koncentracija i dobra ruka. Jer palenta kompirica nije jelo koje se napravi usput. Ona se mora zaslužiti.
Upravo su to u subotu pokazali Palentari, ali i svi oni koji su od ranih jutarnjih sati bili dio ove velike grobničke priče. Posebno mjesto i ove godine pripalo je članovima udruge umirovljenika, koji su od jutra strugali kompir, pa nakon kratkog odmora ponovno uskočili kada je trebalo pomoći u dijeljenju porcija. Nema u tome puno pompe, ali ima nečega puno važnijeg: zajedništva. Onog starog, radnog, tvrdoglavog i nasmijanog zajedništva bez kojega ovakve manifestacije ne mogu postojati.
Zato Festival palente i sira nije samo gastrofešta. To je pravi festival Grobnišćine. Nešto autohtonije od palente kompirice na Grobniku je teško pronaći. Ona nije samo tanjur hrane, nego sjećanje na način života, na šparhet, pinjatu, nonu, težački dan i vrijeme u kojem se nije pitalo ima li jelovnik dovoljno proteina, ugljikohidrata i kalorija, nego je ča za pojist?
Na to je podsjetio i načelnik Općine Jelenje Robert Marčelja.
– Ako na Grobniku postoji nešto autohtono, onda je to palenta kumpirica. Mislim da autohtonije od palente nema. To je bila hrana za sve prilike, mogla je stajati koji dan, nije bilo frižidera, kuhala se hrana koja je mogla trajati. Današnji nutricionisti možda bi se zgražali nad takvim receptima, ali naši stari su preživjeli na tome. Nisu imali izbalansirani jelovnik, nisu brojili kalorije, bilo je bitno da se neč poji, rekao je Marčelja, dodavši da se Općina Jelenje, zajedno s turističkim zajednicama i partnerima, trudi tradicijsku hranu približiti široj publici, gostima, ali i mladima koji možda više nemaju priliku vidjeti kako se palenta nekada kuhala na šparhetu.
A ove subote nije bilo lako kuhati. Vrućina je bila velika, sunce neumoljivo, a kraj velike pinjate još i znatno toplije.
– Sunce najviše ometa Palentare. Teplina je vela. Njima stvarno svaka čast na ustrajnosti, jer treba dve ure drocat palentu na ovom suncu. Kad krenete, više nema stajanja. Moraju paziti da se ne ćapa, moraju biti koncentrirani, rotiraju se, deset po deset, jer je teško izdržati, rekao je Marčelja.
Načelnica Općine Čavle Ivana Cvitan Polić, u čijoj se općini festival održava svake druge godine, također je istaknula da je punoljetnost festivala dokaz da je riječ o manifestaciji koja je zaživjela u narodu.
– Osamnaesti festival, postali smo punoljetni, i to puno znači. To su manifestacije koje su postale prepoznatljive. Drago mi je da su se takve stvari prepoznale i zaživjele u narodu. Palenta kompirica je ipak nešto posebno, ima svoju himnu, ima svoju recepturu, ne možeš doći na Grobnik i otići bez palente. Tu je i grobnički sir, kojega je sve manje, ali je zato sve vrijedniji i sve traženiji, rekla je Ivana Cvitan Polić, koja i sama kuha palentu, ali, kako kaže, ne po ovakvoj vrućini i ne onako “za sprave”, kako se to nekada radilo na šparhetu. Zato se, dodala je, posebno cijeni trud svih koji čitav dan rade da bi palenta na kraju stigla do ljudi.
– Hvala svima koji pomažu, od penzionerih ki su nastrgali kumpir, pa do dondolaših i palentarih ki cijeli dan gnjocaju. Svaka čast ljudi, poručila je.
A ljudi je bilo. Dolazili su zbog palente, zbog sira, zbog druženja i osjećaja da su dio nečega što se ne smije izgubiti. Na festivalu su sudjelovala i kulturno-umjetnička društva, moglo se obići štandove, podržati rad Grobničkih dondolaša i Udruge Palentar, a nakon velikog finala s palentom uslijedio je koncert Magazina te zajedničko gledanje nogometne utakmice Hrvatske i Gane na videozidu.
Ali središte večeri ipak je ostalo ono što je i trebalo biti: palenta kompirica i grobnički sir.
U svijetu u kojem se male sredine često pitaju kako sačuvati identitet, kako ostati vidljive i kako običaje ne pretvoriti u muzejski eksponat, Festival palente i sira u Dražicama daje prilično jednostavan odgovor. Ne čuva se tradicija samo riječima, protokolom i prigodnim govorima. Čuva se tako da se od ranog jutra “strga” kompir, da se na velikoj vrućini miješa palenta, da se receptura prenosi iz ruke u ruku, da se ljudi okupe oko pinjate i taruja i da svi znaju zbog čega su došli.
A došli su zbog palente, sira, Grobnišćine i običaja koji još uvijek živi. I zbog onog trenutka kada palenta, bez obzira na program, satnicu i protokol, sama odluči da je spremna.
Jer niš ni boje od palente kompirice….
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
