Neke riječi u hrvatskom rječniku imaju posebnu moć: mijenjaju značenje i reakcije ovisno o kontekstu u kojem su izrečene. Menstruacija je, primjerice, posve primjeren, uobičajen i relativno neutralan pojam u medicinskim priručnicima i udžbenicima. No kad se riječ izgovori u javnom dijalogu, i ako se tome još pridoda format festivala, ona izaziva neku novu buru emocija: zgražanja, ljutnje, uvrijeđenosti i protivljenja.
Kada se menstruacija pojavi u kontekstu društvenog pitanja, a ne samo tihe individualne odgovornosti, mnogima postaje problematična. Stoljećima se menstruaciju povezivalo sa sramom, nečistoćom i potrebom skrivanja, menstrualna krv treba biti nevidljiva, a ulošci diskretno prokrijumčareni u kupaonicu. Paradoks je u tome što upravo takvo naslijeđeno poimanje menstruacije stvara potrebu za javnim razgovorom o njoj, kako bi je posljedično zdravstvo i institucije tretirali kao političko, zdravstveno i društveno pitanje.
Četvrti Festival menstruacije u organizaciji udruge Pariter koji će se održati ovaj tjedan u Rijeci otvara upravo ta pitanja: gdje se i kako pruža briga o tijelu, kome je ona dustupna, tko je provodi i, naposljetku, koje se tijelo smatra vrijednim brige te tko ima pravo na izbor, znanje, autonomiju i podršku. Jedna točka programa tako predstavlja i publikaciju udruge Pariter o rutinskom ginekološkom pregledu, popraćen razgovorom o tome tko nas uči kako izgleda ginekološki pregled. Da se isti ovaj razgovor i ista publikacija predstavljaju na medicinskoj konferenciji u obližnjem hotelu, vjerojatno ne bi izazvali pažnju raznoraznih online komentatora.
No u ovom slučaju, organizatorice i posjetitelji festivala su na društvenim mrežama oslovljeni kao “perverzne skupine bolesnika” i “monstrumi” koji donose “sotonističke norme” i čine nam društvo u cjelini “bolesnim”. Još jedna ironija, budući da je jedna od ključnih tema reproduktivno zdravlje. Međutim, svaki pokušaj racionalizacije i traženja logike unutar ovakvih tvrdnji ne vodi do nekih smislenih ili revolucionarnih zaključaka, osim do još jedne potvrde da se informacije često čitaju površno i selektivno, a komentari pišu s emotivnim nabojem koji u suštini uopće nema veze s temom u fokusu. Drugim riječima, čak i oni koji si daju truda otvoriti i pročitati članak o programu i ciljevima festivala, neće se nužno protiviti samom razgovoru o menstruaciji. Jer zašto bi se itko ikad protivio razgovoru o prirodnom procesu nužnom za temeljno ljudsko postojanje?
Zabrinuti pojedinci argumentiraju svoje gađenje i time što bi menstruacija trebala ostati “unutar četiri zida” i “između nogu”, s pitanjem zašto se ne organizira festival drugih tjelesnih procesa. Da, menstruacija kao tjelesni proces jest intimno osobno iskustvo, ali uvjeti u kojima ljudi doživljavaju menstruaciju i posljedice koje ona ima u društvu nisu samo privatni. Ako osoba godinama trpi jake bolove jer se menstruacijska bol banalizira i zbog toga ne dobije pravovremenu dijagnozu, to više nije samo privatno iskustvo već postaje pitanje zdravstvenog sustava. Tu je i pitanje kvalitete zdravstvene skrbi, otežan ili onemogućen pristup osnovnim higijenskim potrepštinama (tzv. menstrualno siromaštvo), razumijevanje menopauze te dijagnostika i liječenje stanja poput endometrioze.
Način na koji društvo određuje što je privatno, a što javno, nikada nije potpuno neutralan.
Granica između onog što smatramo privatnim i javim često nije unaprijed zadana, već je stvaraju društva – kroz vrijednosti, norme i odnose moći. Dakle, kada kažemo da je nešto privatno ili takvo treba biti, to ne opisuje činjenicu da se događa pojedincu nego time također određujemo smije li se o tome govoriti i hoće li društvo preuzeti odgovornost za probleme povezane s tim iskustvom.
Budući da je menstruacija već dugo dominantno postavljena iza vela privatnosti i srama, reakcije na Festival menstruacije nisu reakcije na događaj već na ideju, te su pokazatelj mizoginije, neznanja i nezainteresiranosti za bolje razumijevanje onoga o čemu se tu zapravo priča. Kada neki festival menstruaciju premješta iz privatnog u javni prostor, iz šutnje u razgovor, iz individualnog iskustva u političku i društvenu temu, on zapravo mijenja njezino kulturno značenje. Za dio publike taj pomak može izgledati kao nametanje ideologije, jer se mijenja ono što je prije bilo prihvaćeno kao dosadašnji prirodni, “normalni” poredak. Bojazan da tradicionalne vrijednosti gube javni autoritet. No teško je vidjeti da jedno ne isključuje drugo – razgovor (ili financiranje događaja i edukacija) o ginekološkom pregledu, krvarenju i endometriozi ne ugrožava razgovor (ili financiranje događaja i emisija) o erektilnoj disfunkciji, nogometnom prvenstvu ili sakralnoj baštini. Javni prostor nije prostor u kojem jedna tema može postojati samo na račun druge, a javna pažnja nije ograničeni resurs.
I posljednja ironija: sve što se o Festivalu menstruacije ovih dana izgovorilo, pokazuje koliko je on zapravo potreban.
Na kraju, Festival menstruacije završit će za nekoliko dana. Menstruacija neće. Nastavit će biti dio života milijuna ljudi, bez obzira govori li se o njoj ili ne. Jedino pitanje koje ostaje jest što želimo biti kao društvo: ono koje će o menstruaciji razgovarati bez srama, ili ako se ne smatra ciljanom publikom jednostavno odmahnuti rukom i otići, ili ono koje nije spremno saslušati već unaprijed donositi zaključke, omalovažavati, vrijeđati i etiketirati. Potonje je svakako brže i lakše, a ovo prvo otvara nove načine shvaćanja svijeta i izvan vlastitog mjehurića. Pokušati na vlastitu odgovornost.
#festival menstruacije #reakcije #Rijeka
