Postoje koncerti koje prekine kiša. A postoje i oni kojima kiša, sasvim protiv svoje volje, napiše najbolji mogući nastavak. Nastup Zorana Majstorovića i njegova kvarteta na Morskom prascu bio je upravo takav. Ono što je u jednom trenutku izgledalo kao nesretan i preuranjen kraj pretvorilo se u jedan od onih rijetkih glazbenih događaja koje nije moguće isplanirati, ponoviti niti do kraja prepričati nekome tko ondje nije bio.
Kiša je glazbenike potjerala s pozornice, ali ih nije uspjela potjerati s nastupa. Preselili su se nekoliko metara dalje, pod nadstrešnicu uz šank Morskog prasca, praktiički među publiku, i nastavili svirati kao da se upravo to od početka očekivalo, a naravno da se nije očekivalo.
Kvartet u kojem su uz Majstorovića na gitari nastupili Igor Marino na saksofonu, Karlo Lovrić na orguljama i Francesco Vattovaz za bubnjevima već je tijekom prvog dijela koncerta pokazao da je na Kantridu stigao iznimno raspoložen. Svirajući jazz standarde, četvorica glazbenika nisu ih tretirala kao strogo zadane skladbe koje treba korektno izvesti, nego kao otvoren prostor u kojem se mogu susresti, razići, izazivati i ponovno pronaći.
Bilo je mnogo improvizacije, raskošnih solo dionica i spontanih glazbenih odgovora. Nitko nije čekao svoj red da bi pokazao što zna. Slušali su jedni druge, prepoznavali kamo ih skladba vodi i nadopunjavali se gotovo bez vidljivog dogovora.
Marinov saksofon čas je preuzimao vodstvo, čas se povlačio kako bi otvorio prostor gitari i orguljama. Lovrić je orguljama davao skladbama dubinu i punoću, Vattovaz nije samo održavao ritam nego ga je neprestano pokretao, mijenjao i usmjeravao, a Majstorović je još jednom pokazao zašto pripada samom vrhu domaće jazz-gitare. Njegove solo dionice bile su sastavni dio razgovora četvorice ravnopravnih glazbenika.
Publika je to prepoznala već nakon prvih sola i uzvraćala pljeskom. Ta razmjena energije dodatno je razigrala kvartet.
– Publika je bila odlična. Pljeskali su nam već na solo prve skladbe, a nama to mnogo znači. Čim dobiješ energiju natrag, znaš da ljudi uživaju. Imali smo odličan zvuk, uživali smo u svirci i onda je počela kiša. Pomislio sam: stvarno katastrofa, rekao je Majstorović nakon koncerta.
Kišne kapi postupno su postajale sve veće i gušće. Nastavak svirke na otvorenoj pozornici više nije bio moguć. Glazbenici su se morali povući, opremu skloniti, a nad Morskim prascem ostalo je visjeti pitanje je li koncert završen upravo kada se počeo razvijati u nešto posebno. Dio publike otišao je, očekujući da se glazbenici više neće vratiti. Oni koji su odlučili ostati i pričekati rasplet bili su nagrađeni večeri kakva se rijetko doživi jer Zoran Majstorović i ekipa nisu bili spremni tek tako otići u noć. Uz veliku pomoć Bore Rakamarića, tonca koji je u nekoliko minuta uspio premjestiti i ponovno spojiti opremu, koncert se nastavio pod nadstrešnicom, neposredno uz šank.
– Boro je odmah shvatio što treba učiniti. Donio mi je monitor, spojio gitaru i doslovno smo se za tri minute priključili na potpuno drugom mjestu. Nikada nisam doživio da se to tako brzo i dobro izvede, pohvalio je Majstorović čovjeka bez čije reakcije drugi dio večeri vjerojatno ne bi bio moguć.
Pozornica je nestala. Nestala je i uobičajena udaljenost između izvođača i publike. Glazbenici su se našli nasuprot oduševljenim gledateljima, bili su dovoljno blizu da se vidi svaki pogled, znak, osmijeh i svaki trenutak u kojem se odlučuje kamo će skladba krenuti. Pritom, prizor je bio nevjerojatno urban. Kao da se kakav poznati trg, uski atraktivni prolaz u centru nekog mediteranskog grada ili neka slavna ulica u tih nekoliko trenutaka preselili na Kantridu, na Morski prasac pa nitko više nije bio siguran je li u pitanju koncert ili spontano okupljanje.
Ako je Denis Razz Quartet večer ranije pokazao zašto je jazz čudo, Majstorovićev je kvartet pokazao gdje se to čudo najjasnije vidi: u sposobnosti da se raspad plana pretvori u glazbu. Štikla je te večeri doslovno opravdala svoje ime. Bilo je šumova kiše, tonova, improvizacije, kompozicije, logike potrebne da se koncert u nekoliko minuta preseli i apstrakcije trenutka koji nitko nije mogao predvidjeti.
– To je jazz. To je improvizacija. Kiša nas je skrenula s puta i morali smo smisliti nešto novo. A nama se sviralo. Na kraju je ispalo nešto najbolje što sam ikada doživio, vrlo intiman koncert s vrhunskim glazbenicima, govorio je Majstorović, još uvijek pod snažnim dojmom večeri.
Poseban trenutak dogodio se tijekom izvedbe „Summertimea“. Iz publike je Majstoroviću prišla Tamara Marot i pitala može li otpjevati skladbu. Glazbenici su prihvatili prijedlog, a ona se uključila u nastup kao da je od početka bila njegov dio. Njezina je reakcija, kako je poslije priznala, iznenadila i nju samu, ali nesigurnosti nije bilo. Marot je sjajno otpjevala poznati standard, prirodno se uklopila u kvartet i u improvizaciju koja se pred publikom stvarala bez pripreme i probe.
– Tamara je moja zubarica, otkrio je Majstorović, našalivši se da već dugo nije bio na kontroli pa bi možda trebao paziti što govori. No, iza šale ipak stoji i malena glazbena priča, jer ova neočekivana gošća ipak svira gitaru, vrlo je predana glazbi, a i pohađala je Majstorovićeve radionice.
– Sjajno je pjevala, ali meni je najvažnije što se tako prirodno uklopila u improvizaciju. Najsretniji sam kada se nešto dogodi spontano i ispadne ovako lijepo, rekao je Majstorović.
Koncerti se pripremaju. Glazbenici održavaju probe, uče skladbe, vježbaju dionice i unaprijed dogovaraju barem osnovne konture nastupa. Sve je to neophodno da bi se moglo dogoditi nešto što nikakva proba ne može proizvesti.
– Sve smo to prošli stotine puta. Ali ovo se dogodi jednom u deset godina, možda i rjeđe. Da se sve tako poklopi i da na kraju ispadne ovako. To je za mene najveća sreća u životu, rekao je Majstorović, koji je zajedno sa svojom ekipom ovacijama ispraćen po okončanju ovog jedinstvenog nastupa. Čestitke što su uslijedile bile su samo potvrda zajedničkog iskustva, svijesti da su i glazbenici i publika upravo proživjeli nešto što se neće ponoviti u istom obliku.
U tome je možda i najvažniji smisao petnaest godina Štikle. Festival nije opstao samo zato što je na Kantridu dovodio izvrsne domaće i strane glazbenike. Opstao je zato što je stvorio publiku koja zna slušati, ali i zato što je od Morskog prasca napravio prostor na kojem se jazz ne doživljava kao udaljena, zatvorena ili nedostupna glazba.
– Nakon petnaest godina još smo ovdje, još sviramo, ljudi se tome vesele, plešu i približavaju se jedni drugima. Ovo mi je jedan od vrhunaca dosadašnjeg dijela ljeta. Mogli su dečki reći da im se ne da ponovo spajati i na onom što smo odsvirali bismo i stali. Ali nisu rekli. Nastavili smo jer nam se sviralo. Mi živimo za to, zaključio je Majstorović.
Zoran Majstorović trebao je staviti točku na i ovogodišnjoj Štikli. Zbog jedne odgode ta će točka pričekati do 28. srpnja i nastupa Zvonimira Radišića. Ali stavljen je uskličnik. Stavila ga je kiša, a odsvirali su ga Zoran Majstorović, Igor Marino, Karlo Lovrić, Francesco Vattovaz i sasvim nenadano Tamara Marot – ondje gdje se to najmanje očekivalo, pod nadstrešnicom uz šank Morskog prasca.
Isktanutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
