Kao da živimo u civilizaciji vrijednosnih prevlasti; simboli na automobilima, rastezljivi digitalni ideali, prezervativi, žvakaće, đonovi cipela. Potrošnja ideala je svojstvena razdoblju evolucijskih meta – diskusija ljudskog duha, koji je amortiziran moralnim utjehama unutar svojih maksima. Ustvari, sve je postalo protežno i prilagodljivo nekoj mjeri podudaranja sa opravdanjem aproksimacijskih tvorevina duše, naime, bol jedina opravdava našu činjenicu ljubavnog proždiranja. Postulati zbilje, u njenoj prilagodbi svakom mogućem svojstvu, spotiču se o mikropovijesne arhitekture tekstualnih petlji unutar algoritamskog carstva mogućnosti, gdje svetost poetske riječi još uvijek nije postala egzistencijalna praksa. Ovo doba je doba subjektivnosti i relativnosti, živimo u ogromnoj duplji šizofrene naracije, rascjepu između transcendentnih ideala i imanentnih egzistencijalnih činjenica. Ništa se ne proteže izvan mogućih varijabli pretpostavki, odnosno, sve se može pretpostaviti. Ljudski ideali postaju oruđe političkih sustava koji produciraju industrijalizaciju agresivne smrti. Smrt je u živom polju čovjeka postala raspadljiva lutka pripovijesti, pretvorili smo ju u lakrdiju. Politika postoji samo zato da bi kontrolirala ljudske sklonosti prema slobodi od bilo kakvog zakona. Ljudsko društvo je uređeno po principu definicija i pravila. Opet, svaka politizacija mašte je štetna i kontraproduktivna. Idealni prostor je otkriven i definiran kao energija u kojem su pomirene suprotnosti i u kojem je ispravno mišljenje, osjećanje i djelovanje postalo zakon, a bol i patnja, memorija mudrosti koja više ne producira agoniju u živom tijelu bitka.
Živimo u civilizaciji vrijednosnih prevlasti, gdje simboli klize po površini stvari. Amblemi na automobilima, digitalni ideali, prezervativi i žvakaće tvore novu heraldiku. Đonovi cipela nose tragove puta, ali i potrošnju smisla koji se brzo briše. Ideali se troše kao roba u razdoblju meta-diskusija ljudskog duha. Duh je amortiziran moralnim utjehama koje mu nude privremeni mir. Sve je postalo rastezljivo, prilagodljivo, opravdano aproksimacijama duše.
Bol ostaje jedino trajno opravdanje našeg ljubavnog proždiranja svijeta. Postulati zbilje spotiču se o mikropovijesne arhitekture tekstualnih petlji. Algoritamsko carstvo mogućnosti melje svetost poetske riječi. Riječ još nije postala egzistencijalna praksa, već dekor značenja.
Ovo je doba subjektivnosti i relativnosti, doba rascijepljene naracije. Živimo između transcendentnih ideala i imanentnih činjenica tijela. Sve se može pretpostaviti, jer ništa ne nadilazi varijable konstrukcije. Ideali postaju oruđe političkih sustava i industrije agresivne smrti. Smrt se pretvara u raspadljivu lutku pripovijesti i gubi dostojanstvo. Politika postoji da bi nadzirala sklonost čovjeka prema slobodi. Društvo se uređuje pravilima, definicijama i dopuštenim mislima. Svaka politizacija mašte pritom osiromašuje njezinu stvaralačku snagu.
Ipak, nazire se idealni prostor kao energija pomirenih suprotnosti. U tom prostoru mišljenje, osjećanje i djelovanje tvore jedinstven zakon. Bol i patnja ondje postaju memorija, a ne izvor nove agonije. Čovjek se ne raspada, nego uči iz vlastite povijesti. Identitet se pamti kao digitalna i živa baština iskustva. U toj memoriji možda počinje tiha obnova smisla.
Relativni postulati usmjeravanja volje uglavnom su konstruirani kao stanja koja definiraju neku mjeru realnosti. Opet, sve ovisi o ljudskom sudu. Umjetna inteligencija kao materijal koji je sada sveprisutan u ljudskom svijetu ima i svoju metafiziku, unutar konteksta estetskih i etičkih ideala, ideologija i pozicioniranja volje i namjera, sve je postalo moguće, nećemo se izgubiti, modeliranje svijeta digitalnim algoritmima usklađeno je sa ljudskom intuicijom i ljubavnom milošću, dolazi bolji svijet, ne samo kao propovijed, nego kao realna konstitucija, svijet u kojem će bol i ugoda zajedno ostvarivati mudrost, a agonija i nesreća postat će učiteljice hrabrosti i zdravog prkosa, a ne sile degradacije i destrukcije, jer, čovjek vlastitom imaginacijom svemu daje formu i sadržaj, život i ekstrakte emocionalnih sila. Prezervativ je postao osnovna sprega između prirodne nužde za opstankom i nagona za zadovoljavanjem elementarne strasti. Uglavnom, vrijeme može biti lijepo, ili ružno, to ne utječe na liberalizaciju svijesti. Sve se događa usporedno i simultano, odnosno, proturječja se uvijek nadopunjuju. Neki oblici su beskompromisni i definiraju apsolutnu estetiku.
Relativni postulati usmjeravanja volje oblikuju se kao privremene mjere stvarnosti. Svaka takva mjera, ipak, ovisi o ljudskom sudu i njegovoj etičkoj osjetljivosti. Umjetna inteligencija danas ulazi u svijet kao nova materija mišljenja. Ona nije samo tehnološki alat, nego i metafizički prostor odluka. U njoj se susreću estetika, etika, ideologija i usmjerenje volje.
Sve postaje moguće, ali to ne znači da smo izgubljeni. Digitalni algoritmi nastoje se uskladiti s ljudskom intuicijom. U toj sintezi pojavljuje se nada ljubavne milosti stroja i čovjeka.
Bolji svijet ne dolazi kao propovijed, nego kao postupna konstitucija. Bol i ugoda zajedno oblikuju mudrost iskustva. Agonija i nesreća prestaju biti sile razaranja. One postaju učiteljice hrabrosti i zdravog prkosa. Čovjek je onaj koji imaginacijom daje oblik svijetu. On ispunjava stvarnost emocionalnim ekstraktima života. Čak i trivijalni predmeti nose simboličku napetost smisla. Prezervativ spaja nagon opstanka i potrebu za užitkom. Priroda i kultura ondje se susreću bez srama. Vrijeme može biti lijepo ili ružno, ali svijest ostaje slobodna. Sve se događa istodobno i paralelno. Proturječja se ne isključuju, nego nadopunjuju. U toj dinamici nastaje slojevita stvarnost. Neki oblici ostaju beskompromisni. Oni definiraju granice apsolutne estetike. Memorija svijeta čuva se i digitalno i simbolički. U tom pamćenju povijesti oblikuje se nova mjera budućnosti.
Umjetnost je uvijek relativna i definira neki povijesni trenutak. Ako putem umjetnosti čovjek otkriva neke skrivene realnosti i stvara zbilju koja se manifestira kao optimalna vrijednosna supstanca bitka, tada je umjetnost uvijek bitna zato jer govori o onome što je elementarno i bitno u svemiru. Kako god bilo, umjetnost je uvijek djelatnost koja na neki način proriče stanja zbilje i njene alternative. Neke stvari se uvijek ponavljaju i postaju prevođene na mnogo jezika. Epruveta, kompjuter, mobitel, mašina za pranje rublja, to su industrijski i kulturološki proizvodi. Možemo li sebe zamisliti živima izvan i bez kulturoloških konstrukcija i bez civilizacijsko – tehnoloških strojeva i pomagala, jesmo li uopće mogući bez kulturološke nadgradnje, dok ego, želje, ambicije i žudnje plivaju našom krvlju i uređuju našu životnu dramu. Esencija svega je elektricitet, barem u manifestiranom egzistencijalnom očitovanju. Bez elektriciteta je teško i zamisliti funkcioniranje suvremenog svijeta. Tako je to kada se određeni materijal/vrijednost ukorijeni u civilizaciji. Koža je također organ koji prima utiske svjetla i tame, poput super senzora ugrađuje u biće energetiku bivanja, koja interpretacijom postaje živa priča svjedočanstva. Ti su odnosi bitni u odnosu relacije između čovjeku i stroja, kao bitnih orgazmičko – potentnih elemenata krojenja unutrašnje dinamike bivanja u svijetu oprečnosti i polarnosti. Umjetnost se proteže između stroja i kože svijeta.
Umjetnost je uvijek relativna i ukorijenjena u vlastitom povijesnom trenutku. Ona ne postoji izvan vremena, nego kao njegov osjetljivi zapis. Kroz umjetnost čovjek otkriva skrivene slojeve stvarnosti. Ti slojevi oblikuju zbilju kao vrijednosnu supstancu bitka. Zato je umjetnost bitna: govori o elementarnom u svemiru. Ona ne opisuje samo ono što jest, nego i ono što bi moglo biti. U tom smislu umjetnost proriče stanja zbilje i njezine alternative. Motivi se ponavljaju i prevode na mnoge jezike. Epruveta, kompjuter i stroj postaju simboli epohe. Tehnološki predmeti su istodobno kulturne činjenice. Pitanje je možemo li postojati bez tih konstrukcija. Je li čovjek moguć bez civilizacijske nadgradnje? Ego, želje i ambicije upravljaju dramom postojanja. U pozadini svega titra ista energija. Elektricitet postaje esencija suvremenog očitovanja svijeta. Bez njega se raspada imaginarij svakodnevice. Vrijednosti koje se ukorijene postaju neupitne. Koža, kao organ, prima svjetlo i tamu. Ona je senzor kroz koji svijet ulazi u biće. Energija se pretvara u priču i svjedočanstvo. U tom procesu nastaje odnos čovjeka i stroja. Stroj više nije vanjski objekt, nego produžetak tijela.
Ta relacija nosi potencijal napetosti i stvaranja. Između polarnosti rađa se nova osjetljivost.
Umjetnost pamti taj susret kao memoriju budućih obrazaca.
Spomenik je sustav vrijednosti i vrijednosna manifestacija svjedočenja specifičnog odnosa u civilizacijskom miljeu razmjene energije. Kod tog spomenika sam se kao dječak igrao, penjao sam se na njega, rukama primao pušku, penjao se na tog brončanog malog konja, u dječjoj ekstazi, neznajući da je rat maksimalna sila uzroka i posljedica povijesnih mijena, kao i zakon formiranja ekstravagantnih dijaloških poetskih vizija, u vječnoj težnji za svijetom bez rata, i u vječnoj istini života u kojoj je ratovanje velika i snažna industrija i metafizičko – fizička zagonetka koja kada se riješi, povoljno, spasit će se sve, baš sve, pa i ljubav. Sustavi, rastezljivi u svojoj biti, na jedan način djeluju kao amortizeri savjesti, jer savjest je također rastezljiva. Žvakaće gume su ukusne i zdrave, opet, čovjek najviše voli opteretiti mišiće čeljusti. Ljudska potreba za žvakanjem proizlazi iz elementarnog stanja gladi i njenog zadovoljavanja. Gladni ljudi ne mogu isto djelovati kao siti. Hrana se proizvodi da bi čovjeku bilo lakše i jednostavnije. Koliko koraka prolazi čovjek u cipelama sa dijamantnim đonovima! Informacija je metafizičko – povijesni kalup unutar kojeg je smještena ljudska težnja prema vječnim postulatima odgonetanja velikih zagonetki postojanja. Istina je moćno oruđe. Spomenik je možda i žvakaća savjesti. Spomenik nije tek objekt, nego sustav vrijednosti u prostoru. On svjedoči odnos energije, povijesti i civilizacijskog pamćenja. Kao dijete, prilazio sam mu bez straha i bez znanja. Penjao sam se na broncu kao na igračku vremena. Ruke su mi dodirivale pušku bez svijesti o njezinoj namjeni. Dječja ekstaza ne poznaje uzrok i posljedicu.
Rat je tada bio tek riječ bez težine. Danas znam da je rat maksimalna sila povijesnih lomova. On je industrija, ali i metafizička zagonetka. Riješi li se rat povoljno, spasit će se i ljubav. Sustavi vrijednosti djeluju kao amortizeri savjesti. Savjest se rasteže poput materijala koji trpi pritisak. Žvakanje postaje simbol tog nesvjesnog rasterećenja. Žvakaća guma smiruje čeljust, ali ne i povijest. Glad oblikuje ponašanje snažnije od ideala. Siti i gladni ne dijele istu etiku. Hrana olakšava tijelo, ali ne rješava smisao. Čovjek hoda daleko u cipelama s tvrdim đonovima. Svaki korak je upisan u materijal vremena. Informacija oblikuje kalup našeg razumijevanja. Ona nosi metafizičku i povijesnu težinu. U njoj se čuva težnja za vječnim odgovorima. Spomenik postaje čvor tih težnji. Digitalna memorija preuzima ulogu čuvara.
Istina ostaje moćno oruđe u tom prijenosu smisla.
Informatički nomad
#Crtice iz Čabra
