Tamo, preko puta riječke place, gdje danas obitava knjižara Val, marno je u prohujalim godinama djelovao Izdavački centar Rijeka, ICR. Istim stepenicama kao danas u Val nekoć sam, kao student, sredinom osamdesetih, zalazio u ICR, pričao i kafenisao s Ljubom Stefanovićem i žicao časopis Dometi. Premda sam tada imao predodžbu da je ICR valjda poslijeratni kulturpartijski projekt, ICR je djelovao tek jedno desetljeće.
Osnovan je upravo prije 50 godina, 1976. godine.
Djelujući pod uštogljenom birokratskom kraticom, ICR je u sljedeća tri desetljeća postao jedna od najvažnijih regionalnih nakladničkih kuća u Hrvatskoj. To je bilo doba u kojem je Rijeka živjela na vrhuncu svoje industrijske moći. Luka je bila najveća u Jugoslaviji, 3. maj gradio je brodove za cijeli svijet, rafinerija nafte i brojna industrijska poduzeća zapošljavali su desetke tisuća ljudi, a grad je iz godine u godinu rastao, privlačeći nove stanovnike i stvarajući sloj obrazovanih ljudi kojima više nije bilo dovoljno da kulturni život prate isključivo kroz izdavaštvo iz Zagreba ili Beograda. Rijeka je bila dovoljno velika da stvara vlastitu kulturu i supkulture, ali i dovoljno samosvjesna da shvati kako nijedan grad ne postaje kulturno središte samo zato što ima kazalište ili sveučilište. Potrebne su mu knjige. Potrebni su bili urednici koji razumiju da izdavaštvo nije proizvodnja papira, nego proizvodnja identiteta. Kako se ispostavilo, u sljedećih pola stoljeća neće ih nedostajati.
ICR je objavljivao knjige koje, reklo bi se danas, nisu bile tržišno orijentirane. Odnosno, knjige koje se nisu kupovale impulzivno, nego su polako ulazile u knjižnice, institute, fakultete i privatne zbirke. To su bile knjige koje i danas žive na istim lokacijama, a u stručnom pogledu dobar dio njih i dalje je nezaobilazna literatura. ICR je jednaku pažnju posvećivao historiografiji, povijesti umjetnosti, filozofiji, književnosti, sociologiji, urbanizmu i bibliografiji. Iza svakog većeg izdanja osjećala se svijest da je knjiga ulaganje u buduće generacije koje će tek pokušavati razumjeti grad u kojem žive.
Možda upravo zato među autorima ICR-a nema slučajnih imena. Radmila Matejčić nije samo napisala Kako čitati grad, knjigu prvi put objavljenu 1988. godine. Ona je promijenila način na koji se čita Rijeka. Nakon njezine knjige pročelja više nisu bila samo pročelja, trgovi nisu bili samo javni prostori, a palače nisu bile tek lijepe građevine. Grad je postao tekst. Svaka fasada nosila je neku priču. Danas se čini gotovo nevjerojatnim da jedna knjiga može promijeniti pogled na čitav grad, ali upravo je to učinila Matejčić. Malo je hrvatskih autora kojima je pošlo za rukom da napišu djelo koje će desetljećima ostati jednako svježe i jednako korisno (knjiga je doživjela nekoliko reizdanja, od kojih se ističe ono ilustrativno nabijenije iz 2007. godine, koje je uredio Goran Moravček).
Jednako važan bio je rad povjesničara Danila Klena i Petra Strčića. Njihove knjige su Rijeku vratile u hrvatski povijesni prostor u trenutku kada je njezina prošlost još uvijek bila opterećena različitim interpretacijama. Lujo Margetić svojim je istraživanjima srednjovjekovnog prava pokazao da riječki izdavač može biti relevantan daleko izvan regionalnih okvira, dok će Irvin Lukežić kasnije nastaviti ono što je ICR desetljećima radio – bilježiti urbanu memoriju grada koji je prečesto dopuštao da mu prošlost ostane skrivena iza industrijskih dimnjaka.
Jednako važan bio je i časopis Dometi, intelektualni laboratorij riječke kulture. Dok su knjige gradile dugoročnu memoriju, Dometi su pratili puls sadašnjosti. Na njihovim su se stranicama susretali književnici, filozofi, prevoditelji, sociolozi i likovni kritičari, često mnogo prije nego što će njihova imena postati opće poznata. U doba kada nije bilo interneta ni društvenih mreža časopis je predstavljao mjesto na kojem su se ideje sudarale, provjeravale i razvijale. Mnoge od njih kasnije su završavale upravo u knjigama ICR-a.
Tranzicija devedesetih godina nije poštedjela ni ovu izdavačku kuću. Nestanak zajedničkog tržišta, promjena modela financiranja kulture i sve snažnija komercijalizacija izdavaštva postupno su smanjivali prostor za nakladnike koji su živjeli od znanstvenih monografija, kapitalnih sinteza i kulturnih izdanja. ICR je preživio dio toga razdoblja, ali više nije mogao imati onu ulogu koju je imao tijekom osamdesetih. Bio je to proces koji nije pogodio samo jednu ustanovu, nego čitav model razumijevanja kulture kao javnog dobra. Kada je 2009. objavljen Bibliotrag – publikacije ICR-a 1976.–2009., bibliografija koja na gotovo četiri stotine stranica popisuje cjelokupnu izdavačku produkciju kuće, djelovala je gotovo simbolično. Kao da je izdavač koji je desetljećima stvarao memoriju jednoga grada na kraju morao spašavati vlastitu, zahvaljujući Vlasti Hrvatin-Smetko, koja je ICR vodila od 1992. godine.
Danas je možda najbolji dokaz važnosti Izdavačkog centra Rijeka upravo to što ga se više i ne primjećuje. Njegove su knjige toliko duboko ugrađene u riječku kulturnu svijest da ih mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Povjesničari ih citiraju, studenti iz njih uče, arhitekti ih konzultiraju, novinari ponekad posežu za njima kada žele provjeriti činjenice… To je sudbina svih velikih izdavača – njihova se važnost počinje mjeriti tek onda kada zamislimo kako bi izgledala kultura bez njih. U slučaju Rijeke odgovor je prilično jednostavan. Bez Izdavačkog centra Rijeka grad bi imao manje knjiga, ali prije svega imao bi manje vlastitog pamćenja. Imao bi manje argumenata za razumijevanje vlastite prošlosti, manje pouzdanih izvora za tumačenje svoje baštine i manje razloga da vjeruje kako se veliki kulturni projekti mogu stvarati i izvan metropole.
Ljubo Stefanović duboko je vjerovao u to. Danas se tek obljetnički sjećamo toga vrhunskog urednika, 50 godina od rođenja ICR-a i deset godina od Ljubina odlaska. Knjižara i izdavačka kuća Val sigurno baštini dio ICR-ova duha, ne samo zbog djelovanja u istome prostoru.
Možda je upravo zato najveće postignuće Izdavačkog centra Rijeka to što nikada nije pokušavao biti „kao zagrebački izdavači“. Ostao je riječki, ali nikada nije bio provincijalan. Bio je dovoljno lokalan da razumije grad iz kojega je nastao i dovoljno ambiciozan da njegove knjige postanu dio hrvatske kulturne baštine. ICR je dokaz da se identitet jednoga grada ne gradi samo ulicama, tvornicama, stadionima, kazalištima ili mazarijama na zidovima. Gradi se i knjigama.
#Bojan Mušćet #Dometi #ICR #Izdavački centar Rijeka #Kako čitati grad #Radmila Matejčić
