U sklopu ovogodišnje sezone Ulysses teatra na Brijunima, 18. kolovoza gostovalo je Beogradsko dramsko pozorište s izvedbom drame Svaka ptica svome jatu kanadsko-libanonskog pisca Wajdija Mouawada. Riječ je o autoru poznatom ponajviše po drami, proslavljenom u kanadskom i francuskom teatru. Njegove drame često prenose i osobno iskustvo autora koji je osamdesetih godina 20. stoljeća doživio građanski rat u Libanonu kao i izraelsku intervenciju.
Drama Svaka ptica svome jatu opisuje nemoguću ljubavnu vezu između mladog genetičara židovskog porijekla Eitana i palestinske djevojke Vahide, te se radnja događa djelomično u New Yorku, ali i u Izraelu vremenski u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Sam naslov drame Svaka ptica svome jatu govori da njihova ljubavna priča nema operetni svršetak. Predstava pritom ne nudi jednostavne podjele na „dobre“ i „loše“ pripadnike pojedinih naroda, nego pokazuje koliko su identitet, pripadnost i osobna povijest složeno isprepleteni s kolektivnim traumama i povijesnim sukobima. U tom smislu njezina je snažna poruka da se pojedinca ne može svesti na pripadnost određenom narodu ili kolektivu: ni Židovi se ne mogu poistovjetiti sa zločinima počinjenima nad Palestincima, kao što se ni Palestince ne može kolektivno promatrati kroz prizmu terorizma i nasilja.
Iako se radnja događa osamdesetih godina, ova je drama danas itekako aktualna zbog svoje jasne antiratne poruke, kako u kontekstu događaja u Gazi tako i u širem svjetskom kontekstu.
Postavlja se i složeno pitanje identiteta likova te se otkriva da je otac mladića koji se inače protivi njegovoj vezi s Palestinkom i koji mrzi Palestince zapravo posvojeno palestinsko dijete, a kada taj otac na kraju drame umire njegova obitelj poziva upravo tu palestinsku djevojku da umirućem pruži utjehu na arapskom jeziku. Drama govori i o složenom naslijeđu holokausta u kojemu je „djed“ mladića osoba koja je osobno doživjela i uspjela preživjeti holokaust, ali je upravo on otvoren za suradnju s drugim narodima, ne protivi se vezi „unuka“ s palestinskom djevojkom te se saznaje kako sam već rekao da je u ratnom vihoru nakon što je kao izraelski vojnik ušao u uništenu palestinsku kuću pronašao palestinsko dijete koje je usvojio kao svoje te mu dao ime David.
Tako se otkriva da je glavni lik Eitan koji se zaljubio u Palestinku po ocu palestinskog porijekla, ali ima majku Židovku. Ona je bila odgajana u komunističkom Istočnom Berlinu, te je u jednoj situaciji u kojoj se govorilo o stradavanju Palestinaca saznala da je židovskog porijekla. Cijela drama je vrlo složena i otvara cijeli niz pitanja od odnosa prema Židovima u Zapadnoj i Istočnoj Njemačkoj nakon denacifikacije, ali i stvaranja novog komunističkog totalitarizma na istoku, kao i činjenice da se mnogi bivši nacisti nakon Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Njemačkoj pretvaraju u demokrate, a u Istočnoj Njemačkoj u komuniste (jedni i drugi sada „vole“ Židove). Govori se također i o složenom pitanju koji je jezik materinji glavnim likovima: engleski, njemački, hebrejski ili arapski, a redatelj efektno postavlja na scenu natpise na raznim jezicima i pismima, čak i na grčkom iako u drami nema Grka, te nas tako podsjeća da zapravo svi baštinimo jednu kulturu i svi pišemo glasovnim pismima nastalima od feničkog uključujući i Židove i Arape te da imamo uz razlike i mnoge sličnosti.
Predstavu je režirao bosansko-hercegovački redatelj Dino Mustafić koji je okupio velika imena srpskog glumišta, ali i mlade snage koje tek stasaju. U drami glume Vukašin Jovanović (Eitan), Tamara Šustić (Vahida), Ivana Nikolić (Nora), Svetozar Cvetković (David), Svetlana Bojković (Lea), Miodrag Krstović (Etgar), Marija Pikić (Eden), Vladan Milić (Vazan, doktor, konobar).
Redatelj je imao vrlo originalne ideje u režiranju pojedinih prizora. Kada Eitan doživi teroristički napad na granici Izraela s Jordanom te je neko vrijeme u komi glumac nije ležao već je sjedio na bolesničkom krevetu, a i David na kraju u smrt odlazi hodajući. U prvom slučaju nam je ostavio nadu i vjerovanje da će se Eitan probuditi, a ujedno nam poručuje da su voljeni nekako uvijek sa nama iako ih fizički nema. Kulise su bile jednostavne, ali dobro uklopljene u izvedbu, kao i svjetlosni efekti, a scenografkinja i dizajnernica svijetla je Jasmina Holbus. Povijesni suradnik je Natali Zemon Dejvis, prijevod drame potpisuje Marija Stojanović, a dramaturgiju Vedrana Božinović. Kostimograf je Marina Medenica, a skladateljica Irena Popović Dragović.
Predstava je u cjelini bila izvrsno primljena, a publika je izvođače nagradila stajaćim ovacijama, osobito tijekom naklona Svetozara Cvetkovića i Svetlane Bojković, koji su se među ostalima istaknuli izvrsnim glumačkim ostvarenjima.
Istaknuta i ostale fotografije: Ulysses Teatar
#Brijuni #predstava #Svaka ptica #svome jatu #Ulyssed tteatar
