SPLIT CONNECTION
Gledati film „Koke“ scenarista i redatelja Igora Jelinovića nakon gledanja (jednu večer za drugom) filma „Memento“ scenarista i redatelja Christophera Nolana; to je kao popiti čašu domaćeg crnoga vina nakon ispijanja žestokog stranog koktela. S vinom je jednostavno, ono vam teče kroz grlo vremenski linearno i postupno vas, manje ili više, obuzima, zavisno od toga da li ga pijete čistog ili ga miješate s vodom u bevandu. S koktelima je drugačije, oni djeluju na vaš mozak iz više pravaca istovremeno, stimulirajući u isti mah više centara u njemu. Stoga je njihovo konzumiranje i procesuiranje njihovih stimulusa/informacija zahtjevnije pa se mozak mora više napregnuti i više energije potrošiti da sve to uredno posloži u smislenu cjelinu s glavom (u kojoj vam se ne vrti) i repom (koji ne mlatara vamo-tamo).
Nolanov koktel iz 2000. ima dva glavna sastojka; jedan je u koloru i teče od kraja priče prema njenom početku, a drugi je crno-bijeli i kreće se normalno, od početka prema završetku. Spojeni su i izmjenjuju se u paralelnoj montaži, što gledatelja stavlja pred težak perceptivni i kognitivni zadatak, koji traži punu koncentraciju dva sata, a nema nikakve garancije da ćete ga uspješno izvršiti i povezati ta dva toka fabule u jednoznačnu cjelinu. Stvar dodatno komplicira stanje glavnog lika (Guy Pearce), koji pati od gubitka kratkoročne memorije te, nakon pet-deset minuta, zaboravlja sugovornika, i njegovo ime i njegov izgled i ono što mu je ovaj učinio ili on njemu. Pamti samo događaje prije silovanja i ubojstva njegove supruge, prilikom ležanja dobio težak udarac u glavu od jednog od počinitelja. Nakon toga mu preostaje samo jedan motiv da živi, a to je osveta.
Partizanska obitelj u kapitalizmu
Jelinovićevo filmsko piće je, naravno, korijenski različito, a ukorijenjeno je u tradiciju obrade vinove loze u Dalmaciji (odakle su svi njegovi likovi) i u tradiciju klasične filmske naracije (iz koje izvodi svoj stilski postupak). Dodatna stvar koja ga usidrava u filmski realizam je vlastito obiteljsko iskustvo od kojeg, kao scenarist, polazi i kojeg, kao redatelj, pročišćava i sublimira (u zaokruženu filmsku cjelinu). Ovo mu je debitantski dugometražni igrani film pa njegovi rezultati tim više imponiraju (naročito u radu s glumcima i u mekanoj upotrebi kamere koja kao da miluje likove i kada nam se predstavljaju u najgorem izdanju). Stoga nimalo ne čude zlatne arene koje je film pokupio u Puli kao ni broj gledatelja koji hrle da ga vide: u Jelinovićevoj priči se zrcale i njihove obiteljske priče i pripadajuće im traume.
Početak filma mi nije puno obećavao, mada mi je lagano klizio pred očima (baš kao auto protagonista u uvodnoj sekvenci vožnje prema Zagrebu), umornima od sinoćnje napregnute pažnje koju je od mojih organa za vid zahtijevala Nolanova filmska paralelna vožnja u dva smjera. Pa sam skoro čitavu prvu polovicu filma više ga slušao (gledajući ga, dakle, ušima), naročito u scenama slabo osvjetljenoga interijera, kakvih nije manjkalo ni kasnije. Kamera se čuvala da se približi licima u krupnom planu te da ih tako izdvoji i njima pobudi našu veću pažnju pa su se ona profilirala najviše svojim govorom u splitskom slengu (s kojim sam familijaran). Glavnu riječ je, naravno, od početka imala Tonina (izrazito uvjerljiva, a nimalo nametljiva Snježana Sinovčić-Šiškov) kao glavna i odgovorna za pokretanje i održavanje obiteljske dinamike. Ostali likovi, u manjoj ili većoj mjeri, slabije ili intenzivnije samo reagirali na njene inicijative, radnje i riječi jer ta je žena držala takorekuć sva četiri kantuna kuće i u njoj sve ukućane na okupu, makar i po cijeni neizbježnog konflikta.
Dalmatinci itekako poznaju takav tip žene (majke/supruge/tetke, a kasnije bake), žene koja na sve stiže, koja svima u obitelji služi (i tako svima vlada), kojoj ništa nije teško (pa je se zato i doživljava kao tešku osobu) i koja ima volju najjaču od svih, ponajprije od svoga muža (Stojan Matavulj). Na nju takvu su se svi navikli i uzimaju je zdravo za gotovo, ona je stijena na kojoj oni i njihova kuća stoje pa je teško i pomisliti (a nemoguće zamisliti) da je i ona ranjiva i da je jednoga dana neće biti. Takva je bila i moja majka, majka Dalmatinka. A kakav sam ja bio mogao sam indirektno vidjeti zrcaleći se u glavnim muškim likovima filma: Tonininom mužu Bari, mužu njene mlađe sestre Tajane (Leon Lučev) i njihovom sinu (Šimun Šitum). Prvi se relaksira igrajući igrice na tabletu, drugi sebe definira kao onog koji misli (a svoju ženu kao onu koja gura naprijed, tj. radi), a treći je nezaposlen i kao takav traži posao moleći Boga da ga ne nađe, računajući na laganini život od svoga dijela za rentanje stare obiteljske kuće u Hvaru, nakon smrti none (Dara Vukić).
Takav je psihograf te stare partizanske obitelji (nona je bila u El Shatu), u čijoj se kući nikada nije molilo ni u kakvoj neprilici nego se odmah prelazilo na stvar (na friganu ribu na tanjuru). Radilo se, radovalo, svađalo, mirilo pa se opet svađalo dok su godine i desetljeća prolazile, a da nikakvu veliku nagradu nisu nikomu donijele. Djeca su rasla, ženila se i rastavljala, studirala i ovo i ono (ja sam tako, nažalost, završio dva fakulteta), suobličavala se s duhom vremena (ekološki problemi, ayurveda, putovanja i tsl.), a da se suštinski ništa nije promijenilo u njihovom softveru. U takvom svijetu bez imalo transcendencije vrijeme – koje je Novac – gospodari svima, a ono traži svođenje obiteljskih računa. Tonina, koja je najviše vremena i energije dala u ekonomiju obiteljskih odnosa, sestri iza leđa kupuje jedan kat zajedničke obiteljske kuće (koju stara majka partizanka ostavlja sestrama pod uvjetom da je nikada ne iznajme stranim okupatorima, tj. turistima), preuređuje ga u apartman (jbg, od čega da lagodnije žive ako ne od turizma) i nema namjeru dijeliti kuću popola sa sestrom.
Tko se svađa, taj se voli
Zbog toga izbijaju dvije antologijske svađe između njih: prva na stepenicama u Zagrebu, a druga u dnevnom boravku stare kuće u Hvaru. Aleksandra Janković, koja igra Tajanu, glumački fenomenalno parira starijoj sestri u obje scene, od kojih je druga bila glumački i snimateljski kompleksnija (jer je uključivala sve članove te mnogobrojne obitelji), ali je zato odigrana i snimljena bez greške. I tek tada se kamera približava krupnom planu Tonine (koju je upravo pljunuo u facu gnjevni nećak, nazivajući je štracom), zadržavajući se dugo na njenom licu bez ijedne riječi. Što se tu imalo još reći kada je te večeri sve, godinama prešućivano i potiskivano, bilo izrečeno i izvikano!? U tom krupnom planu sabrala se sva ta priča te dalmatinske obitelji, nesretne na svoj način, sva dramatika se tu ispucala u tom jednom hicu od pljuvačke; Tonini je ostalo samo da je šutke i polako obriše. Ostala joj je i kuća, kao plaća za sav njen dugogodišnji trud, po onoj staroj: svakomu prema zaslugama. A ona je zaslužila i jedno i drugo. Preostaje joj da sutradan nastavi svoj obiteljski i radni život pa dokle dura, dura. Time film i završava.
Mnogobrojna, mahom mlađa, publika se polako i u tišini razilazi. Nije ih se čulo ni tijekom projekcije, osim tu i tamo, nakon neke duhovite replike. Razumljivo. Dva sata su gledali u ekran kao u ogledalo koje pokazuje strukturu i njihovih obiteljskih odnosa. Naravno da nisu sve obitelji nesretne, ali te sretne su sve sretne na isti način, kako bi to rekao Tolstoj. Jelinović svojim dugim prvijencem pokazuje odlike pravog filmskog autora, a temeljna je da voli sve svoje likove pa i one s najviše mana i negativnosti u njima te ih stoga i dubinski razumije. Kao i svijet u kojemu žive i njegove sile koje deformiraju ljude u njemu. Kritičan je prema takvom svijetu, ali ne na eksplicitan i preglasan način koji ide na prvoloptaški efekt: on će se, usput, očešati i o HDZ i o suvremene medije i korporacije, počešat će se i lijevo i desno (upravo tamo gdje nas sve svrbi), ali neće dozvoliti da ga te usputnice skrenu s pravog puta pričanja svoje priče. Koja je i njegova osobna i naša lokalna, ali i opće ljudska: taj kamen koji je bacio u filmsko more širi se u koncentričnim krugovima od Jadrana do Tihog oceana.
„Koke“ započinje na nas djelovati kao riba zvana bevanda, ali kako se radnja razvija tako se količina vode smanjuje pa pokreti kamerom sve manje djeluju kao potezi kistom pri slikanju akvarela, a film sve više – kako se približava svome kraju – biva nalik grupnom obiteljskom portretu naslikanom gustim i čistim crnim vinom. Znamo za knjigu „Predeo slikan čajem“ Milorada Pavića, a evo saznajemo sada i za „Obiteljski pejzaž naslikan vinom“ Igora Jelinovića. Nolanov „Memento“ je pak film slikan očajem glavnog lika koji je izgubio kratkoročno pamćenje, a tako onda i osjećaj za vrijeme. Te je tako osuđen da stalno živi, u vremenskom loopu, svoju traumu iz prošlosti: njemu vrijeme ne može zaliječiti rane. Svi likovi „Koke“ nemaju problema s pamćenjem: ako je nešto neugodno o sebi zaboravila Tonina, tu je njena sestra koja se toga jako dobro sjeća. I obratno.
I to je neuništiva snaga obitelji, ma koliko ona ranjena ili disfunkcionalna bila, ona čuva sjećanja svih njenih članova, a time i njihovu ljudskost. Nolanov lik je pak potpuno sam, on nema nikoga pa čak ni samog sebe, onog od prije pet minuta. Vidio sam svu apsurdnost i opustošenost njegove egzistencije tek kroz „Kokinu“ zavjesu. Direktan pogled bi bio užasavajući.
#Ante Kuštre #Koke #Split #Split Connection
