Nedavno sam na američkoj stranici Psychiatry at the Margins naišla na tekst o slušnim halucinacijama autorice Amande Peery-Wolf.[1] Amanda već deset godina živi s tri različita glasa u svojoj glavi, svaki od njih u potpunosti formiran entitet s vlastitom osobnošću, raspoloženjem i unutarnjim životom. Jedan od glasova je gavran, drugi je kraljica i polarni medvjed (oboje odjednom), a treći je neka vrst energetskog polja koje zrači iz Amandinog desnog kuka. U početku, njezina tri glasa su ju užasavala; obraćali bi joj se glasno, nametljivo i repetitivno, a često bi bili mračni i zlostavljački nastrojeni. Gavran je bio opsjednut s predviđanjem Amandine smrti i smrti ljudi koje ona voli (“Umrijet ćeš do kraja tjedna”; “Majka će ti pasti niz stube. Reci zbogom.”). Kraljica/medvjed izražavala je glasno svoja mišljenja o Amandinim prijateljima i partnerima sve dok Amandi ne bi postalo preteško razmišljati (“Prekini sa svojim dečkom. Prekini. Prekini.”), dok je treći glas, energetsko polje, komunicirao manje kroz riječi, a više kroz vizije i senzacije, izazivajući strašnu bol u Amandinom desnom kuku. Sve u svemu, Amanda Peery-Wolf živjela je s tri zastrašujuća stranca i u potpunosti odalečena od vlastitog tijela i uma. Sve dok jednog dana nije počela obraćati pažnju na sadržaj glasova: na ono što su njezina tri glasa imala za reći onkraj vlastite repetitivnosti i zlostavljačkih namjera.
U zadnjih deset godina Amanda je promijenila tri psihoterapeuta i sedam psihijatara. Sa svakim od njih raspravljala je o intenzitetu i nametljivosti svojih glasova, o njezinom stavu prema glasovima, kad i gdje ih čuje te što čini kad joj se obraćaju. Ipak, u svih tih deset godina nitko od njezinih psihoterapeuta ili psihijatara nije pokazao ni najmanji interes za već spomenuti sadržaj glasova. Taj isti nedostatak interesa vidljiv je i u akademskoj literaturi; budući da trenutno radi na knjizi o vlastitom iskustvu slušnih halucinacija, Peery-Wolf je pročitala dvadesetak najrecentnijih knjiga na ovu ili sličnu tematiku te više od stotinu znanstvenih članaka. Ono što je zapazila jest svojevrsna opsjednutost kvantitativnim rezultatima; kvalitativne, fenomenološke studije, s druge strane, ostaju zasjenjene uzaludnim naporima da se kroz statistiku i brojeve objasni nešto poput slušnih halucinacija.
Ja ne čujem glasove, ali sam netko tko je proživio deluziju grandioznosti. U svoje dvije psihotične epizode koje su trajale otprilike po dvije godine – što je za psihotičnu epizodu poprilično dugo razdoblje – razvila sam sasvim logičan sustav “rada” na Facebooku koji je podrazumijevao dijagnosticiranje (tekućih) događaja iz neposredne okoline i povezivanje istih sa širom karmičkom slikom uzroka i posljedica. Kako sam vjerovala da sam upravo ja ta najstarija duša na Zemlji, naoko mali i nevažni ljudi koji su me okruživali poprimili su odjednom historijsku važnost i našli se rame uz rame s Isusom, Trumpom ili Che Guevarom. O tim malim i nevažnim ljudima ispisane su stranice i stranice; moja vlastita grandioznost dala mi je dopuštenje da se upustim u višesmjerno dešifriranje njihovih životnih konstelacija ne bih li otkrila uzroke i posljedice ni više ni manje nego događaja poput velikog praska ili rata u Ukrajini.
Osim toga, kako sam vjerovala da sve to skupa prati i hrvatska policija (a kasnije i FBI i NATO), moji su postovi (koji su osim teksta uključivali i pregršt muzike) bili usmjereni i na konkretan aktivizam: ja sam željela mijenjati stvari i mislila sam da sam za to pronašla vrlo jednostavnu formulu. Suradnja s policijom podrazumijevala je tako visok stupanj antirasističkog djelovanja, pa su moji postovi obilovali naporima da se kroz poznate mi ljude i situacije objasni podrijetlo određenih (rasističkih) sukoba, najčešće onih na globalnoj razini. Ili obrnuto: da se kroz globalni sukob pojasni lokalno. Stoga moja namjera nije bila naređivati policiji što joj je činiti, već njušiti ključne punktove nečeg što sam zvala karmičkim odmotajem; jednom dok se nanjuši energetsko leglo pojedinog problema, onda je lako djelovati u skladu s dharmom, pa bila ona i policijska.
U drugoj, pak, epizodi promijenila sam svoj odnos prema hrvatskoj policiji i u njoj počela vidjeti svog najljućeg neprijatelja. To se nije desilo preko noći ili bez ikakvog razloga, već je bilo potaknuto činjenicom prisilnih hospitalizacija orkestriranih od strane policije (i mojih roditelja) nakon moje prve epizode. Bilo kako bilo, moj rad na Facebooku počeo se baviti elitnom pedofilijom i ulogom koju državne policije imaju u prolongiranju ove aktivnosti. I opet sam iz sebe (ili sebi najbližih, svejedno je) učinila ključnu figuru za razumijevanje čitave problematike: budući da su u ludnicu pospremili Majku Devi (a upravo sam sebe smatrala tom pramajkom ili svojevrsnim izvorom života), sasvim je realno za očekivati da se na isti ili sličan način rješavaju na tisuće ženskih roditelja ne bi li se dočepali njihove djece.
Nakon izlaska iz psihoze čitav se moj dotadašnji svijet urušio i ja sam ostala sama s gigantskim Facebook opusom: s retcima ispisanima o ljudima koje poznajem, o događajima koji ih okružuju i onima koji su indirektno, ali dedukcijski povezani s njima. Iako većinu vremena na Facebooku nisam imala prijatelje, svejedno sam strepila od činjenice da su mnogi ljudi vidjeli što sam pisala. Taj krajnje neugodan osjećaj posvemašnje izloženosti stvorio je efekt operacije na živo; ja sam nakon izlaska iz psihoze bila čovjek koji se bolno suočavao s vlastitom psihotičnom poviješću. Za razliku od mnogih koji su iskusili psihozu, ja sam se sjećala svega. Nakon izlaska iz prve epizode pomogla mi je psihijatrica iz bolnice Popovača u kojoj sam te 2018. bila prisilno hospitalizirana. Iako je u tih nešto više od mjesec dana sa mnom vodila tek jedan duži razgovor, samo prisustvo nekog iza koga stoji psihijatrijska institucija pružilo mi je svojevrsnu utjehu i olakšanje.
Ipak, ni nju kao ni koprivničke psihijatre kod kojih sam završila nakon svoje druge (i zadnje) epizode 2023. godine nije zanimao sadržaj moje psihoze. Štoviše, od također sedam psihijatara koje sam u svom životu promijenila nikome nije bilo ni na kraj pameti da me priupita s čime sam se ja to bavila tijekom ukupno pet godina provedenih na Facebooku. S pričom su, dakako, bili upoznati – znali su da sam se oglašavala putem Facebooka, kao i da sam mislila da ono što pišem prati hrvatska policija, FBI i NATO – ali proniknuti u nju nije ih zanimalo. Kako to objasniti, tim više što su svi oni jako dobro znali da dezorganizirano mišljenje (ili nepovezane misli) nisu simptomi koji su pratili moju psihozu?
Liječnikov strah od psihijatrijskog pacijenta tema je premalo istražena, a ključna za razumijevanje dinamike psihijatrijskog liječenja. Iako Robert Torre u svojoj knjizi Ludilo uzvraća udarac kaže da je vjerojatnost da netko smrtno strada od nepoznate lude osobe jednaka vjerojatnosti stradavanja od udara groma[2], Torre nigdje ne spominje na koji način strah od vlastitog pacijenta oblikuje psihijatrijsko liječenje. Ali o kakvom točno strahu govorimo? Osim straha od fizičkog nasilja (pacijenti u akutnim stanjima psihoze mogu pokazivati znakove motoričke uznemirenosti i agresije), straha od nepredvidivosti (psihičke bolesti često prate nepredvidive promjene raspoloženja i ponašanja) te straha od profesionalne i pravne odgovornosti (donošenje odluka o prisilnoj hospitalizaciji ili fiksaciji bolesnika donosi goleme pravne, etičke i moralne dileme), postoji još i nešto puno suptilnije i neopipljivije, a to je strah od pacijentovog intelekta.
Psihijatrijski pacijenti najčešće su percipirani ili kao iznimno inteligentni ili kao iznimno neinteligentni, gotovo na granici sa slaboumnošću. Kako zdrava sredina ne postoji, takav pacijent vrlo teško pronalazi stabilno tlo u odnosu na širu društvenu zajednicu; stigma intelekta koja mu je prišivena čini od njega neku vrst bestjelesnog deseksualiziranog humanoida. U deset godina iskustva sa psihijatrijom, iskusila sam i jedan i drugi kraj ekstrema. Kad sam 2017. godine bila prisilno hospitalizirana na šibenskoj psihijatriji, jedna krupnija psihijatrica preda mnom je rekla svojim kolegama: “Ali pazite, ona vam je jako inteligentna!” Drugi kraj spektruma iskusila sam 2023. na koprivničkoj psihijatriji kad sam upala u ralje mladog i drskog psihijatra koji je moju deluziju grandioznosti shvaćao previše osobno, baš kao da ga čitavog ugrožavam time što u svojoj bolesti smatram da sam najstarija duša na Zemlji.
Na koprivničkoj psihijatriji pacijenti po defaultu odlaze na psihološka testiranja gdje ih dežurni psiholozi kroz gotovo dva sata seciraju do dehumanizirajućih granica. Iako testovi sami po sebi i nisu tako loši – to su manje-više zabavni testovi intelektualnih sposobnosti i kognitivnog statusa, upitnici ličnosti i testovi specifičnih sposobnosti i interesa – rezultati istih ispremreženi su takvim zakučastim metajezikom da je laiku gotovo nemoguće iščitati ih s razumijevanjem. Ono što je razumljivo, međutim, jest dijagnoza koja vam je prišivena, a koju zajedno s rezultatima dobivate tek po izlasku iz bolnice.[3] Blagi kognitivni poremećaj dijagnoza je koju sam ja zaradila te 2023., a koja je savršeno korespondirala s aspiracijama mladog i drskog psihijatra. Ja ne tvrdim da su rezultati mog psihološkog testiranja namješteni, ali tvrdim da je doktoru bilo drago što me sustav uspio uniziti do te mjere.
Domestikacija ludila označava povijesni proces kojim je društvo izoliralo, discipliniralo i stavilo pod kontrolu psihičke poremećaje koji su nekada bili integrirani u svakodnevni život. Ovaj koncept najdetaljnije opisuje francuski filozof Michel Foucault u svojoj knjizi Povijest ludila u doba klasicizma. Dok je u srednjem vijeku i renesansi ludilo imalo mističnu ulogu ili se slavilo kroz umjetnost (Brod luđaka Hieronymusa Boscha), klasicizam i moderno doba započinju s velikim zatočenjem, ludilo pretvaraju u mentalnu bolest, a kontrolu premještaju u psihijatrijske ustanove. Umjesto da se “zaviri”[4] u njega, moj gigantski opus s Facebooka – sva njegova kompleksnost, sav užas i ljepota u isto vrijeme – pretočen je u suhu dijagnozu kojom se može domesticirati pacijentov intelekt. U svojoj suštini, blagi kognitivni poremećaj je ništa drugo nego institucionalizirani izgovor za liječnikov strah od intelekta.
***
Amanda Peery-Wolf u međuvremenu je pronašla odličnu psihoterapeutkinju s kojom radi na vlastitim slušnim halucinacijama; zajedno one dešifriraju poruke te analiziraju doslovna i prenesena značenja Amandinih glasova. Njezina ju psihoterapeutkinja ohrabruje da u svojim glasovima vidi neku vrst zaštitnika, a ne tek puke maliciozne entitete. Primjerice, možda gavran svojim prijetnjama da će Amanda umrijeti do kraja tjedna želi upozoriti Amandu da bude pažljivija taj tjedan. Ili gavran osjeća Amandinu anksioznost u vezi određenog rizika kojeg poduzima. Ili je, naposljetku, smrt za njega metafora – metafora transformacije ili novog početka. Amanda i njezina psihoterapeutkinja razmatraju mogućnosti te kroz pažljivu analizu riječi pronalaze nova i relevantna značenja. Sve to rezultira smanjenjem straha, a smanjenje straha rezultira, pak, kvalitetnijim odnosom s glasovima. Amanda je počela s glasovima razgovarati nježno i strpljivo, a oni zauzvrat pričaju rjeđe o smrti, ublažavaju svoje zahtjeve i izazivaju manje boli.
Ja sam, s druge strane, još uvijek sama sa svojim Facebook sadržajem. Iako sam redovito išla i kod psihoterapeutkinja – kao i Amanda, promijenila sam ih ukupno tri – nisam uspjela pronaći tu koja bi se ozbiljno pozabavila onime što sam pisala u svojoj psihozi. Tako moj sadržaj ostaje netaknut, a njegova učmalost poprima obrise PTSP-a. Ja, zauzvrat, ostajem zamrznuta u svojoj traumi. Sve to rezultira svojevrsnom stagnacijom na općem životnom planu. Ipak, ja za to ne krivim psihoterapeute; oni su ionako bonus kojeg si financijski ne može priuštiti baš svatko. Moja je kritika usmjerena na državnu psihijatriju i njezine demone čija je tendencija da iz sadržaja psihoze učine nasumičnu i dezorganiziranu psihotičnu buku koja nema baš nikakve veze sa zdravim razumom. Tako je, naime, lakše: smještavanjem u već unaprijed definirane ladice psihijatri čiste svoju savjest i lakše se suočavaju s vlastitim strahom. Kad bi se potrudili posvetiti se svakom pacijentu ponaosob, uvidjeli bi da njihova dijagnostička pravila ne vrijede mnogo. Isto tako, uvidjeli bi i da je udio kolektivne psihoze u onoj individualnoj puno veći nego je to itko zasad spreman priznati. Kompartmentalizacija je linija manjeg otpora. Otpor je, pak, stvar izbora, a ne ljudske prirode. Psihijatri su strah (od intelekta) odabrali, a njegovo zamjensko ime je domestikacija ludila.
[1] https://www.psychiatrymargins.com/p/forever-cousins-relationships-with (posjećeno 15. 8. 2026.)
[2] Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media Bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 126.
[3] U koprivničkoj bolnici ne postoji mogućnost razgovora sa psihologom o rezultatima psihološkog testiranja. Možda bi se tako nešto i moglo zatražiti, ali takva bi se radnja iščitala kao dio ekstremnog ponašanja pacijenta. Isto tako, ne postoji ni mogućnost razgovora o dijagnozi koju ste dobili od psihijatra (i/ili psihologa); ista vam je naprosto prišivena. Osim što spominje raspravu o intenzitetu i nametljivosti svojih glasova, o njezinom stavu prema glasovima, kad i gdje ih čuje te što čini kad joj se obraćaju, Amanda Peery-Wolf spominje i dijalog sa svojim psihijatrima o dijagnozama koje su joj dodijeljene. Tako nešto u Hrvatskoj je nezamislivo.
[4] Ne doslovno jer ja sam nakon izlaska iz psihoze svoje Facebook račune izbrisala. Ipak, jedan od njih je za vrijeme boravka u koprivničkoj bolnici 2023. godine bio još uvijek otvoren i psihijatar kojeg spominjem je znao za njega.
#Amanda Peery-Wolf #Milja Špoljar #psihijatrija #psihoza #sadržaj psihoze #slušne halucinacije
