„ISTINA TREBA PUBLIKU“ – slogan je Rab Film Festivala. I publika treba istinu, ali, ruku na srce, u manjoj mjeri; ona se najviše voli zabavljati. Ja sam kritika pa ovaj filmski putopis započinjem s tri istine.
Prva je da ne bih gledao do kraja nagrađivani španjolski film „Nedjelje“ redateljice Alaud Ruiz de Azua nakon prve sapuničaste polovice (u kojoj se puno govorilo, a malo vodilo računa o pripovijedanju slikom), da do mene nije sjedila Katarina Ribarić, direktorica Festivala i Pučkog otvorenog učilišta (koje je i organizator RAFF-a). Na tome joj hvala jer druga polovica filma je podigla njegovu kvalitetu i na koncu ga izvukla iz okvira stila tv-drame. Priča je to o pozivu i zanimanju, o duhovoj i biološkoj obitelji, o sakralnom i svjetovnom. Jednu tinejdžericu Isus zove sebi, a njena ateistička obitelj je želi zadržati za sebe, naročito njena tetka (kulturna menadžerica). Pogađate, Isus je jači od tetke, barem onoliko koliko je druga (religiozna) polovica filma jača od prve (svjetovne). A glumački je film jak od početka do kraja.
A druga je da me boli uvo za Zlatanov nos! Danas gotovo svatko može biti redatelj dokumentarnih filmova, naročito ako je iz neke bogate zemlje.(recimo, Švedske). Iz koje dolazi 85-minutni dokumentarac „Zlatanov nos“ (2025), koji ima čak tri redatelja: Nils Toftenow, Mathias Rosberg i Olle Toftenow. Najavljen kao „urnebesna, razigrana parodija pravog kriminalističkog filma“, ovaj uradak je teško gledljiv od početka do kraja (osim fanovima Zlatana Ibrahimovića) kojemu je 2019., podignut spomenik u Malmou, budući da je Ibra tamo započeo svoju fascinantnu nogometnu karijeru. No, ubrzo navijači kluba „Malmo FF“ devastiraju kip i odsijecaju s njegove glave impozantni nos, gnjevni što je Zlatan kupio udio u suparničkom klubu „Hammarby“. Jebiga, navijačke emocije zahtijevaju odanost dok kapitalizam stimulira pametna ulaganja bez emocija, a Ibro je, u međuvremenu postao super star i, naravno, veći kapitalist od vlasnika Volva i Ikee zajedno, što je posve u skladu s balkanskom sklonošću da se bude veći Turčin od Turčina (ako si naš Mujo) i/li veći Nijemac od Nijemca (ako si naš tipični gastarbajter).
No, redatelje ovog patchworka ne zanima nimalo cijeli Zlatan nego samo njegov nos: tko ga je ukrao, gdje se skriva, kako ga pronaći? Zato unajmljuju privatnog detektiva koji se profesionalno ozbiljno bavi slučajem kao da traži obogaćeni uran ili skrivenog teroristu. Dok ga filmska ekipa prati u stopu i ovamo i tamo, od jedne navijačke skupine do druge, itd. itsl. U dvorani je malo ljudi, vanka ih je na suncu puno više pa ja izlazim i o „Zlatanovom nosu“ mi se više ne piše. Vrijeme je više od novca, a ionako sam ga previše potrošio na gledanje sjena na ekranu (kao u Platonovoj pećini). Savjest mi je stoga mirna, a svijest budna: idem pogledati dalje od Zlatanovog nosa! Rab nudi dovoljno lijepih motiva za snimanje fotografija i videa i siguran sam da ću ih montirati kinetičnije od ovih Šveđana koji se igraju filmskih redatelja jer to – zahvaljujući budgetu – mogu. Meni tu ništa nije urnebesno, samo je nosno. Stoga odlučno povlačim crtu između mraka zimskog kina i svjetla ljetnog dana – i evo, sunce me opet grije, a oči ne znaju gdje će prije!
Dijagnoza i terapija
Rab je mjesto gdje se ljudi dolaze liječiti i drugi je otok, nakon Visa, kojeg su moje noge poželjele prohodati bose (što je samo po sebi ljekovito). Mogao sam na psihijatriju (gdje je, tradicionalno, ponajviše Splićana) ili na filmski festival. Za moju dijagnozu najbolja je terapija rad na filmu pa sam došao na RAFF, osmi po redu. A kako sam uopće stigao na Rab, filmska je priča za sebe. Napisalo ju je Ministarstvo nebeskih poslova, a moja je bila samo prva rečenica: „Želim otići na Rab Film Festival“!
Prvo sam pogledao u novčanik pa tek onda na cijene smještaja na internetu. I da je bio pun, ne bih ih mogao pratiti. Onda sam se sjetio Coelheovog „Alkemičara“: „ Ako nešto zaista želiš, čitav svijet se uroti da to i ostvariš“. A ja sam ZAISTA to želio. Nazvao sam nekoliko prijatelja, poslao nekoliko poruka drugima, stavio na Facebook svoju potrebu za smještajem i – ništa. Da bih stigao na otvaranja 8. RAFF-a prošle subote, trebao sam u petak navečer krenuti vlakom za Zagreb pa iz njega do Rijeke, a odatle katamaranom do Raba. Prolazili su rani popodnevni sati, ja sam bio na plaži i pio kavu čekajući čudo. I ono se dogodilo. Kratka poruka od jednog duhovnoga brata, s brojem drugoga koji će me primiti kao gosta na pet dana. Dakle, special guest one (jer svakog gosta je tri dana dosta). So, special thanks to him and his mother, koja je došla po mene autom u luku po dolasku i prebacila me do katamarana pri odlasku. O smokvama iz njenog vrta da vam ne govorim.
Namjerno miješam hrvatski i engleski jer ovo je koprodukcija: neba i zemlje, Splita i Raba (preko Rijeke), vjere i alkemije i kao takva je specifično individualna i lokalna, ali istovremeno i svjetska (te traži titlove na engleskom). Dokumentarac „Yugo ide u Ameriku“ Filipa Grujića i Alekse Borkovića je srpsko-hrvatska koprodukcija koju je publika, u kinu „Murnau“, oko velikoga hrasta na Pjaceti (središtu festivalskih događanja i druženja) vrlo toplo primila, što je posve razumljivo obzirom da je tema bliska svima, starijima kroz iskustvo o tom autu, a mlađima kroz roditeljske priče – „Yugo“ je jednostavno utkan u kolektivno nesvjesno, u njegovu memoriju. I to je onda plodna podloga za masovnu recepciju filma i skoro pa garancija njegova uspjeha. Mladi redateljski dvojac je bolje odradio svoj posao od švedskog trojca (koji se također oslonio na poznato – globalno – ime), napravivši šarmantni on the road movie o putovanju „Yugom“ od New Yorka do Los Angelesa. Mane i mušice tog, svojevremeno najbolje prodavanog europskog proizvoda u Americi, garantirale su niz nepredvidljivih situacija na putu, što je opet dovodilo do susreta – iz nužde – s vrlo interesantnim likovima (balkanskim iseljenicima, američkim fanovima „Yuga“ itsl.). Film također ima mana, ali i par vrlo filmičnih sekvenci, a njegova mladenačka nepretencioznost mu je pogonsko gorivo koje ga dovozi do masovne domaće publike i odvozi mnogo dalje na razne filmske festivale u svijetu.
Isijavanja Balkana
Kako sam ga gledao u Splitu par dana prije RAFF-a, spustio sam se na plažu ispod Pjacete, legao na topli kamen, kušin mi je bio ruksak, a ne stina i sat vremena odmarao oči i uši od filmskih slika i zvukova, gledajući total mora i večernjeg neba u cinemaskopu i slušajući tišinu koja umiruje. Dobro, bila je tu i tamo prekidana glasovima šetača (na mađarskom, talijanskom, njemačkom i španjolskom jeziku, a najglasnija je bila jedna hrvatska obitelj). Previše društva, audio i vizualnih podražaja nije dobro za mentalno i duševno zdravlje pa bi bila zaista šteta ne iskoristiti prilike za opuštanje u prirodi ili barem pored nje. More se u suton umiri i što ono i nebo postaju modro tamniji to je mir koji iz njih zrači dublji pa mi se moja odluka svakom minutom činila sve mudrijom. Kad sam se, po završetku filma, popeo na Pjacetu bio sam kao nov, bolji sebi i drugima, a i piva je imala bolji ukus nego večer prije.
„Tri tjedna kasnije“ Miroslava Terzića je također koprodukcija (Srbije, Hrvatske, Luxemburga, Italije i Bugarske) koju sam, dan ranije, gledao u zimskom kinu, u popodnevnom terminu. Priča je to tamna i teška, o vršnjačkom nasilju (na jednoj srednjoškolskoj ekskurziji), snimljena u zimskom planinskom krajoliku pa zatim u nekom velikom, gotovo praznom hotelu, u kojem bi se mogao snimiti nastavak Kubrickova „Isijavanja“). To doprinosi njenom zlokobnom zračenju, naglašenom prijelaznim kadrovima između sekvenci (s prijetećom muzikom). Informativna priča razrednice u busu (o planini Balkan) djeluje, već na početku putovanja i filma, kao zloguko proročanstvo da se to mora loše završiti, radnja se i razvija u tom pravcu kao slijed razotkrivanja unutarnjih provalija kako učenika tako i profesora. Da, u tom planinskom hotelu (odvojenom snijegom od svijeta), baš kao i u onom Kubrickovom, zlo je kod kuće i ne može mu se umaknuti.
Filmski problem je u tome što grupne scene, u kojemu se ono manifestira riječima i djelima, nisu raskadrirane nego su prikazane – u totalu interijera – nepomično i s distance pa se lica aktera ne vide (ne izdvajaju se u krupnim planovima), radi čega gledatelj ne može emocionalno interferirati s radnjom nego ostaje samo njen promatrač. To uskoro postaje naporno, a teško je gledati skoro od početka jer prevladavaju tamni kadrovi, koji kao da hoće doslovce pokazati koliko je ova tema mračna i teška. Mora li profesionalni gledalac svaki film odgledati do kraja? Ne mora. Baš kao ni što profesionalni kušač ne mora popiti cijelu bocu vina da bi procijenio njegovu kvalitetu. Ovo je još mlado, trebalo bi odležati i sazrijeti. Izlazim iz podruma (pardon, kina) i izlažem se suncu da mi izgna mrak. A čeka me još jedan film u večernjem terminu.
RAFF je mali veliki otočki festival. A svako kino je svojevrsni otok, okružen morem svakodnevice. Dakle, filmofili su duhovni otočani. Pa je gledanje filmova na otoku dvostruki gušt. Ako to iskombinirate s kupanjem i druženjem, vraćate se zdraviji tamo odakle ste došli. I na RAFF ćete i dogodine doći.
#Ante Kuštre #Kritika #Nedjelje #Rab #Rab Film Festival #RAFF #Tri tjedna kasnije #Zlatanov nos
