Četiri tjedna, gotovo pet tisuća kilometara, više od stotinu automobila i samo jedan smjer – sjever.
Kada su Marino Mazor i Tomislav Madžar 2. rujna napokon stigli na Nordkapp, mjesto prema kojem ih je gotovo mjesec dana vukla sva energija njihova putovanja, osjećaj nije bio samo onaj očekivani – uspjeli smo. Bilo je u njemu i nečega mnogo čudnijeg. Praznine. Tako barem sami opisuju veliko finale svog podviga. A ovo je samo mala priča o njemu.
– Gotovo je. Uspjeli smo. A što sad? Cijela energija mjesec dana vukla nas je prema gore i onda je odjednom završilo. Ali cijelim smo putem ponavljali da ne putujemo zbog cilja, nego zbog puta do cilja. Nordkapp je zapravo bio samo šlag na torti, kaže Marino Mazor.
A put do tog šlaga počeo je 5. kolovoza kod naplatnih kućica na Grobniku. Marino ima 34, Tomislav 32 godine. Obojica su samozaposleni i već sama činjenica da su uspjeli istodobno osloboditi četiri tjedna života bila je gotovo jednako važna kao odluka kamo će s njima. Pravilo je bilo jednostavno: prema sjeveru neće prijeći kilometar plaćenim prijevozom. Samo palac. Palac gore, naravno.
Hrvatska, Slovenija, Austrija, Češka, Njemačka, Danska, Švedska i konačno Norveška. Do Osla su stigli za otprilike tjedan dana, a ostatak putovanja namjerno su ostavili Norveškoj, zbog koje su uostalom i krenuli. Europa do Skandinavije obojici je već bila poznata, njezin sjever baš i nije.
Deset godina
Marinu ideja nije pala na pamet preko noći. Prvi veliki autostoperski put napravio je prije deset godina, rutom preko Hrvatske, Mađarske, Srbije i Makedonije do Grčke, pa preko juga Italije natrag prema Sloveniji i Hrvatskoj. Deseta godišnjica tog putovanja učinila mu se dovoljno dobrim razlogom za novu avanturu.
– Ideja o sjeveru već mi se nekoliko godina rojila u glavi. Kako je ovo ljeto bilo točno deset godina od prvog autostopa, rekao sam: sada je trenutak. U ovim godinama nije baš jednostavno imati mjesec dana slobodnog vremena, dovoljno novca i posložene sve ostale odnose da nešto takvo možeš napraviti. Obojici nam se jednostavno poklopilo, govori Marino.
Autostop nisu izabrali samo zato da bi putovanje bilo jeftino, već zato da ne znaju tko će stati, gdje će ih odvesti, gdje će navečer postaviti šator i prespavati, hoće li prijeći petsto kilometara u jednom danu ili će pak čitav dan provesti na istoj benzinskoj postavi. A i to im se tijekom ovog putovanja dogodilo. U svakom slučaju, autostop su odabrali zbog ljudi.
– Autostop je avantura. Nema plana, upoznaješ ljude i moraš vjerovati da je čovječanstvo generalno dobro, a ne loše. Bez vjere u ljude nikada ne bismo stigli do sjevera, govori Marino Mazor.
Na putu su u automobile nepoznatih ljudi sjeli više od stotinu puta, neki su ih vozili samo nekoliko kilometara. Neki satima. Najduži put u jednom danu odveo ih je iz Češke do Hamburga, što je trajalo oko pet sati, a zatim istoga dana još šest ili sedam sati dalje prema Kopenhagenu. Ali najduže se ne pamte kilometri.
Bakica koja ih je pokupila na kiši
Kad Marina pitaš tko mu je od svih tih ljudi posebno ostao u sjećanju, teško mu je izdvojiti samo jednu osobu. Svaki automobil imao je svoju priču. Različite nacije, različite kulture, različiti životi koji se na nekoliko sati spoje s dvojicom nepoznatih stopera s ruksacima i šatorom. Ipak, jedna sedamdesetogodišnja žena teško da će se ikad zaboraviti. Marino i Tomislav stopirali su navečer, na kiši, u malom mjestu. Ona je stala. Ali nije ih samo povezla.
– Pokupila nas je i odvela svojoj kući da se ugrijemo. Napokon smo se otuširali, naspavali, a idućeg jutra sjela je s nama u automobil i vozila nas četiri sata prema sjeveru, do svojega sina. Ima 70 godina, ali otvoren duh i želju za nečim novim. Kao i mi, objašnjava Marino ovaj susret s ženom velikog srca, koji vrlo jednostavno objasni zašto bi netko odabrao autostop umjesto avionske karte. Avionom bi stigli brže, ali tu ženu nikada ne bi upoznali.
Cijeli dan na benzinskoj
Romantika podignutog palca, naravno, ima i drugu stranu, a Marino i Tomislav to su shvatili na samom početku putovanja, kada im se dogodio jedan od najtežih dana. Čitav dan proveli su na benzinskoj postaji čekajući automobil koji nije dolazio. Tek sljedećeg dana netko ih je napokon povezao dalje. Nakon toga, kaže Marino, više nisu imali tako veliki peh. Prosječno čekanje bilo je oko pola sata, što je za put od gotovo pet tisuća kilometara palcem prilično dobra statistika.
Kako su odmicali prema sjeveru, problem više nije bilo toliko čekanje koliko vrijeme. Svaki je dan postajao nešto hladniji. I nešto kišovitiji. Živjeli su jednostavno: šator, malo plinsko kuhalo, hrana koju su uglavnom sami pripremali i ono što taj dan donese. Nisu imali pojma gdje će spavati, ali su znali kamo idu. Na sjever. To je bio plan puta. Kad bi predvečer ponestalo energije za podizanje palca, mjesto na kojem ih je posljednji automobil ostavio postalo bi mjesto za noćenje.
Ponekad uz cestu, ponekad na lokaciji s koje se pogled otvarao prema moru, klifovima i otocima. A ponekad usred oluje.
Najgora noć
Najgora noć putovanja dočekala ih je na otoku Værøy. Stigli su po mraku, uz kišu i oluju. Vjetar je udarao u šator toliko snažno da su se bojali da konstrukcija neće izdržati, a nisu imali kamo.
– Šator nam je skoro popucao. Legli smo i dok smo tonuli u san samo smo se nadali da oluja neće sve polomiti. Nismo imali drugo nego se nadati.
Bilo je hladnih noći, promrzlih prstiju, kiše, čekanja i umora, ali nije bilo trenutka u kojem su ozbiljno odlučili odustati. Možda je pomoglo i to što ljeto na sjeveru ostavlja puno svjetla. Dugi dani omogućavali su im da putuju gotovo dok imaju snage, a jednom su u ponoć na istom horizontu promatrali i Sunce i Mjesec.
Norveška ih je, kažu, osvojila veličinom. Fjordovi, planine, klifovi, šume, more i udaljenosti zbog kojih čovjek lako dobije osjećaj vlastite malenosti.
– Priroda je golema. Nekad imaš osjećaj da si toliko malen da će te daljina progutati. Sve izgleda kao da nije s ovog planeta.
Pivo 15 eura, ali pogled je besplatan
Norveška, kaže, nije zemlja u kojoj će se putnik iz Hrvatske oduševiti cijenama. Ručak može stajati od 20 do 40 eura, pivo u baru oko 15, a porcija sobova mesa na sjeveru Marina je stajala 50 eura. No avantura bez luksuza može proći mnogo jeftinije.
Većinu hrane pripremali su sami na plinskom kuhalu, spavali u šatoru i trošili ondje gdje su procijenili da iskustvo vrijedi novca. Probali su lososa, kita i sobovo meso, a ukupni trošak četverotjednog putovanja Marino procjenjuje na oko 800 eura po osobi, bez avionske karte za povratak.
– Najčešće smo se vozili u električnim Teslama, većina današnjih automobila prešla je na struju. Nekada smo spavali uz autocestu, a nekada bismo se probudili na vrhu klifa s pogledom na male otoke koje povezuje cesta preko oceana. Pivo u baru je skupo, ali baš zato je besplatno sjediti na rtu uz ocean i promatrati polarnu svjetlost koja igra među oblacima.
I možda upravo u tome leži najveća privlačnost ovakva putovanja. Možda i ne treba dokazivati koliko se malo može potrošiti, nego koliko se puno može doživjeti kada se čovjek prepusti slučaju.
Samo treba krenuti
Marino Mazor i Tomislav Madžar na Nordkapp su stigli četiri tjedna nakon polaska s Grobnika. Nisu, međutim, baš istoga trenutka spremili palčeve. Na povratku su autostopom prevalili još oko 600 kilometara prema jugu, otprilike udaljenost usporedivu s cestom od Rijeke do Dubrovnika, a onda uhvatili let prema Oslu i Zagrebu. Jer svaka avantura jednom naleti na prilično prizemnu činjenicu.
– Treba se malo vratiti kući i krenuti raditi, zaključit će Marino Mazor.
Ostale su fotografije, ljudi, stotine razgovora, hladne noći, jedna oluja, jedna sedamdesetogodišnja Norvežanka, više od sto automobila i gotovo pet tisuća kilometara tijekom kojih zapravo nikada nisu znali tko će ih povesti u sljedećih deset. Ostao je i Nordkapp.
Ali ako pitaš Marina što je bilo važnije – onaj posljednji pogled prema sjeveru ili sve ono prije njega: odgovor je već dao. Nisu putovali zbog cilja, nego zbog puta.
– Taj mali veliki san dugo mi se vrtio po glavi. I ostvario se. Sve se može uz palac, šator, plinsku bocu i puno volje za avanturom. Samo treba krenuti. Prvi kilometri su najgori. Bilo je uspona i padova, dugih čekanja, hladnih i kišovitih noći, promrzlih prstiju ali uspjeli smo! Ako vjeruješ da će sljedeći auto doći, prije ili kasnije stići ćeš do cilja.
Putovanje Marina Mazora moguće je pratiti i na Facebook stranici Marino Mazor Adventures te na Instagram profilu @marinomazor.adventures, na kojima objavljuje fotografije i priče sa svojih putovanja.
#autostop #avantura #Marino Mazor #Nordkapp #Tomislav Madžar
