Priznajem da sam imao apriorno negativan stav prema sudjelovanju u performansu “4 min 33 sek” (Cageove koncertne tišine), na kojeg me pozvao Petar Grimani, kustos izložbenog gostovanja Vlaste Delimar u Splitu. Smatrao sam to prvoloptaškom idejom kojom se ne može zabiti umjetnički gol. Srećom nisam postupio po svome mišljenju nego po intuiciji pa sam poziv prihvatio, kao i instrument kojeg mi je Grimani namijenio, a to je bila usna harmonika. Ostali sudionici performansa, njih desetak, došli su u Galeriju umjetnina s ozbiljnijim i većim instrumentima (npr. Gildo Bavčević s kontrabasom), a i znatno više su govorili od mene za zajedničkim stolom za kojim smo pili dok smo čekali da povjesničar umjetnosti Dalibor Prančević i umjetnik Grimani dovezu Vlastu s aerodroma.
Ja zapravo nisam ništa govorio, samo sam mirno pio kavu sa šlagom. Meni je inače najdraže šutjeti kao riba, zato i volim električna vozila. Moji sustolnici su pak razdragano čavrljali kao jato vrabaca na gozbi od krušnih mrvica, as usual. Čekajući Vlastu. To je bolje nego čekati Godota jer ona će sigurno doći, s odgovarajućim zakašnjenjem koje joj pripada po zvjezdanom statusu na našem umjetničkom, umjereno oblačnom, nebu. Nisam mogao izbjeći asocijaciju na ono poznato prebacivanje Josepha Beuyesa ambulantnim kolima od aerodroma do galerije gdje je imao izvesti onaj poznati američki performans s kojotom.
DUBINA TIŠINE
Tišina je vrlo rijetka pojava u suvremenom svijetu u kojemu se svako “ja” trudi svim silama biti što vidljivije i čujnije/čuvenije pa se od sve te buke ne možeš skloniti ni zaranjanjem do dna boce. Ja-buka! “Ja” je ono što buči. Od te spoznaje ideja koja mi je došla odozgo (odakle bi drugo?!) za izvođenjem verbalnog performansa “NeOn”. Glasno “Ne on!”, pokazujući prstom prema gore, “Ja!” (još glasnije), pokazujući prstom prema sebi. I tako nekoliko puta, sve glasnije, u crescendu, do najglasnijeg. Točka, uskličnik, gotovo. Još ga nisam nigdje izveo, a čini mi se da je krajnje vrijeme da to negdje učinim.
Stajanje (gotovo nepomično), četiri minute i 33 sekunde, u sredini tog ad hoc Vlastinog orkestra, s usnom harmonikom na ustima, pružilo mi je poseban i rijedak doživljaj prisutnosti u prostor/vremenu, među drugim šutećim ljudima, manje više nepomičnima kao i ja. U početku su se čule samo ptičice iz obližnjih krošnji, ali su onda i one, nakon 30-ak sekundi, zašutjele. Ostala nam je prisutnost i sabranost u sadašnjem trenutku, u tišini. To nam se tako rijetko događa, od toga tako uspješno bježimo u brbljanje i suvišne, nepotrebne aktivnosti; samo da nešto govorimo, da nešto zvučno radimo ne bi li izbjegli zvuk tišine kojeg se bojimo kao da je vuk, a mi ustrašene ovce bez pastira.
Zašto? Vjerojatno zato da ne bismo osjetili Vrijeme i osvijestili svoju prolaznost u Njemu. Da nam pred oči ne bi došla slika Kronosa koji jede svoju djecu. Ona je strašna i nepodnošljiva svakomu koji nema vjere u Vječnost, a ona je gore i dolje – pa biraj u koju češ! Taj izbor obvezuje, uspostavlja odgovornost, a s njom živjeti svakog dana, do posljednjeg daha, nije lako. Budući da smo navikli na ne/podnošljivu lakoću postojanja, kao i na vlastitu nepostojanost, izbjegavamo tišinu i osluškivanje poruka koje nam donosi kao i pitanja koje nam postavlja. Pa se, brže bolje, sklanjamo iza zvučnih kulisa različite snage; najviše se boje oni koji najviše buče. Strah je manji kad smo sakupljeni u stado, u mali orkestar konkretno; tada je lakše prihvatiti svoju prazninu jer i ovi oko nas su prazni, svi su ljudi prazni. A svi žele puninu života i njome teže, ali je ne mogu dosegnuti ako je ne prime od Onoga koji je Život. Pa svoje praznine popunjavaju najčešće raznoraznim smećem tj. škartom. Ili artom, što je daleko bolje ali ipak nije skroz dovoljno.
PLIĆACI BRBLJANJA
Dok je performans trajao, bili smo (izvođači i publika) mali otok tišine u velikom moru beznačajnih šumova. Onda, kada je performans završio, vratili smo se na tvorničke postavke i nastavili tamo gdje smo stali prije njegova početka. Kao što se splitska publika, čim kazališni komad završi, odmah vraća svojim banalnim temama i mobitelima, kao da nije skoro dva sata slušala i gledala Hamleta ili Elektru ili Woyczecka. Razlog takvoga ponašanja je želja da se izbriše iz sjećanja svaki dublji doživljaj, da se slapovima bestežinskih riječi udavi svako ozbiljnije pitanje koje je kazališno djelo postavilo. Brčkanje u plićacima svijesti je konstanta, plivanje i ronjenje u dubini je eksces i treba ga što prije izbrisati iz sjećanja. That’s the way it is….
Najteže je obuzdati vlastiti jezik, to je najveći oblik samodiscipline. Koliko bismo bili bolji, pa onda i svijet, da manje njime mlataramo! Da šutimo – i slušamo – kada nemamo ništa (dobro, istinito iIi lijepo) reći. Da je Marina Abramović došla na ovu ideju, od nas, sudionika bi zahtijevala da stojimo s instrumentima u tišini 44 minute i 33 sekunde, podigla bi letvicu naše izdržljivosti deset puta više i time nas gurnula na sam rub naše izdržljivosti. Ja bih se veselo potrudio da ostanem do kraja izvedbe; na rubu se događaju prave stvari, događa se umjetnost koja nas mijenja. Ovako smo samo kratko izvan svojih okvira, u koje se brzo vraćamo i nastavljamo po starom. Samo/zadovoljni što smo ipak sudjelovali u nečemu neuobičajenom i pomaknutom.
U svojim filmovima (“Diptih: iz ljubavi u ljubav”, “Kožarska radionica Ivana Delimara”, “Tišina živih skulptura u tišini oštećenih kuća”, “Živa slika zajedništva” ), prikazanih u Salonu Galić, Vlasta se bavi samom sobom, roditeljima i roditeljskom kućom, susjedstvom itsl. ne mareći za raznolikost i bogatstvo filmskog jezika jer filmom se samo služi, kao poljoprivrednik traktorom, ni ne pomišlja na složenije kinetičko strukturiranje svoje autoreferencijalne priče. Ona zna tko je i što je: u prvom redu performerica, a u zadnjem sve ostalo. Pa joj ne možete zamjeriti površni filmski kop jer na dublji nema pretenzija, a ni potrebnih vještina. Vlastu jednostavno prihvaćate ili ne, dio ste sljedbe njenih poštovatelja, a oni ne postavljaju pitanja, oni zure u njene filmske slike na ekranu u nijemoj tišini. Nijemoj koliko je ona za izvođenja performansa s orkestrom bila rječita i glasna.
Na koncu je bilo po onoj: kako na početku tako i na kraju. S performansom je počelo i s performansom završilo Vlastino gostovanje i predstavljanje u Splitu. U izlogu Salona Galić, izvela je – sva u crnoj odjeći – performans “Pravo na orgazam nakon 65.”, koji je privukao pažnju njenih pratilaca, ali ne i prolaznika. No, bio je uspješan u današnjem smislu te riječi: dosta ljudi se fotkalo s njom u izlogu i ti selfiji su svakako trofejni onima koji su ih snimili. Jedan moj frend, inače kolekcionar, nije time mogao zadovoljiti svoj apetiti pa ju je zamolio za autogram s posvetom. Od mene je dobio papir (list za klađenje na utakmicu Španjolska-Francuska 5. lipnja 2025.), a od nje datirani potpis. To ga je usrećilo pa je mene i još jednog frenda počastio pićem. Kako ja ne pijem da se opijem nego da mi neka ideja poteče, tako je i bilo: u donjem desnom uglu sam dodao svoj potpis, uz hommage poznatom Vlastinom radu “VOLIM KURAC”. Napisao sam “VOLIM PIČKU”. I time je rad bio kompletiran.
Kojeg smisla imaju retrospektive i sebeizlaganja ako druge umjetnike ne inspiriraju na nove radove, kao nastavak i nadogradnju predstavljenih?! Samo se nadam da široka publika neće imati redukcionističko sjećanje (čemu je inače sklona) pa nju pamtiti samo po toj, a mene po ovoj “ljubavnoj” izjavi.
Istaknuta fotografija: Vlasta Delimar; performans “Pravo na orgazam nakon 65.” u Zagrebu
#4 minute 33 sekunde #Ante Kuštre #Split #Umjetnost #Vlasta Delimar
