Ring Ring: glazbom protiv vetrenjača

Stihovi romskog evergreena posvećenog Jurjevu – “proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni” – redovno zatitraju među glazbenim fanovima kad svibanj zađe u svoj zadnji kvartal. Koncertna sezona poskoči, festivalska ponuda proklija, a proljeće lagano ispraća ostatke svojih kiša i oluja. Tako je bilo i proteklog petka, 23. svibnja, kada se posvećena manjina scene tradicionalno zaputila preko Škofje Loke i Medvoda, autocestom iz Ljubljane, gdje se već 30 godina na pola puta za Tolmin odvija Cerkno Jazz Festival.

Ove se godine bez zadrške tvrdilo kako je program u Cerknu nadmašio srpanjski lineup Ljubljane – ironično, jer Ljubljana nosi titulu najstarijeg jazz-festivala na svijetu. “Cerkljane” je na prepad osvojio renomirani slovenski Njujorčanin, trio tenor-saksofonista Igora Lumperta s programom “Fight Songs” te drugi vrsni predstavnici žanra, skladatelji-improvizatori kontrabasist William Parker i trubač Peter Evans. U doba kad umjetnost ne postoji bez angažmana, energija se neizbježno usmjerava prema najnepredvidljivijem plavom čuperku na svijetu – nepokošenoj samouvjerenosti koja kroji narative, dok se neprerađene narcisoidne emocije pretočene u politički teatar reflektiraju na standard američke i globalne potrošačke košarice.

U Zagrebu se istodobno Cerknu odigrala epizoda JazzZga s triom njujorško-izraelskog trubača Avishaija Cohena, dok se za utorak sprema Impronedjeljak u Močvari uz trio Hypersurface uz podršku domaćeg ansambla Aperion, event – koji kao i sve ove sezone, djeluje u neskladu s rasporedima, ali u skladu s kaotičnim ritmovima vremena. Čini se da je famozni retrogradni Merkur uistinu u punoj snazi, međusobno premještajući festivale, termine i kolektivni osjećaj očekivanja.

U Beogradu, u sjenci nezapamćene političke bezobraštine – gdje se studentski prosvjedi izvoze u “inostranstvo”, provučeni kroz biciklistički akcionizam (ili stoicizam?) “brain draina” – odigrao se šesti comeback Dunavu čuvenog japanskog gurua improvizacije i noisea, Otoma Yoshihidea. Njegov New Jazz Quintet, kraticom ONJQ, po prvi je put nastupio, zatvarajući, festival Ring Ring koji je sa svojih 29 let ispulsirao klupski prostor Karmakome, skriven ispod legendarnog stepeništa noćnog kluba Drugstore, nedaleko Muzeja savremene umetnosti.

“Japanojzer”, kako žanr čiji je utemeljitelj, zovu britanski novinari, donio je svoju specifičnu viziju free-jazz kompozicija, u kojem se električna noise-gitara, “ušijukanjem” upleće u rukopis spontanosti i kontroliranog kaosa. Otomo-san ima sljedbu naposljetku i zbog emocije koju njegovi aranžmani nose – onaj Drang kada izvedbe skladbi jazz-velikana, nekadašnjih i sadašnjih, poprime ugođaj indie-himni, zaokružujući trenutak između refleksije i forme u tragovima. Na stageu se Quintetu pridružio alt-saksofonist Chris Pitsiokos, koji je s Olijem Steidlom iz Berlina nastupio kao uvodničar završne večeri. Duet koji napada svoje slavne prethodnike, ferceranjem saksofona preko bubnja zarobljenog u metalik-registru, akustičarsko nojzanje predstavio je kao pouzdani lijek za tinitus.

Otomo Yoshihide, zahvaljujući Nevenu Ušumoviću, odavno je ušao među besmrtnike književnog imaginarija, postavši magično-realistički antijunak ere “bombardovanja” – kako to precizno bilježi pripovjetka “Prayer for Passive Resistance” iz zbirke “Makovo zrno” (Profil, 2009.). Njegovo prisustvo u kolektivnoj svijesti ovih se dana ponovo aktivira s gorkim okusom, dok se američki nekretninski lobi upliće u hotelizaciju zgrade Generalštaba u Ulici kneza Miloša – poluporušenog simbola čiji značaj s vremenom ne blijedi, već raste. O željezničkom mostu, čije su temelje prošlog tjedna krenule rezati gradske vlasti – da se i ne govori – u pejzažu gdje se kultura sjećanja u šutnji sudara s arhitekturom i politikom.

Otomo je nastupao u Beogradu s bendom Ground Zero 1997., dvije godine nakon ukidanja sankcija u Srbiji, dok su prije 26 godina oči širom svijeta bile uprte u nesuđene goste četvrtog izdanja Ring Ringa koji su održavali koncerte podrške Beogradu iz svojih domicila… Godine su prošle, ali poveznice ostaju – bubnjar Yoshuhiro Yoshigaki, te trombonist Imagome Osamu, Otomoovi su generacijski blizanci s kojima je iste godine pokrenuo ovaj sastav i do danas supotpisuju već osam albuma, uz podmladak Mizutanija Hiroakija na kontrabasu i Shinpea Ruikea na trubi, stvarajući veliki finale repertoaru festivala. A započeo je u petak, u Studiju B Radija Beograd, simbiozom između akustičnog koncertnog klavira Marine Džukljev i krckave elektroakustike austrijskog “turntablista” Dietera “Dieba 13” Kovacica.

Tu je opet Otomo, okretač stolova, kao neizbrisiva poveznica s prošlošću i sadašnjošću – onaj koji je s Ground Zero u onom strašnom času dovukao vinile i igle u Beograd, svirajući gramofone istim gardom kao i sada gitaru. Zvuk kao rušilački izvor mikrofonije, jednom nogom u performansu, drugom u opojnom noiseu... A Marina, k’o Marina – preparacijom iznutrice klavira zaorala je po zvuku koji ne pripada ni nebu niti zemlji, nego samom radijusu kruga dvojke, frazi koja u beogradskom slengu nosi težinu francuskog “crème de la crème”. Večer po premijeri, otplahutala je u Budimpeštu, na neki drugi duet, neki drugi festival, neku drugu subotnju večer da bi se ponovno pojavila u Karmakomi, izišla “na crtu” starom Otomu. Koji je stigao bez igle, ta nisu ta vremena više.

Druge se večeri festival vratio Rexu, dvorani Židovskog kulturnog centra na donjem Dorćolu; tamo su btw par dana ranije s putujućim kazalištem nastupili (stari znanci našeg portala – op. aut.) Sara Renar i Dimitrije Simović. Festivalska produkcija koja pored Ringa radi i Todo Mundo Festival te Pocket Globe festival, dovela je pod Rexovu pozornicu Branislava Radojkovića na kontrabasu i Aleksandra Škorića na bubnjevima, uz goste John Dikeman, tenor-saksofon i Luis Vicente, truba, s kojima Škorić, jahač činela, redovno nastupa na turnejama po Europi.

Koncert, već neslužbeno proglašen svirkom sezone, protekao je u pretresanju ladica ere u kojima su gostujući Amerikanci redefinirajući svoj identitet od ranih šezdesetih stvarali bastione europskog jazza. Radojković se taman vratio s europske mini-turneje benda Naked, u kojem na bas-gitari, inače, svira u daleko najboljoj rimtu-ti-tuki-sekciji srpskog jazza, a nije nikome ostao dužan – pogotovo ne lokalnoj publici, uz Škorića koji svira poput dupina na ecstasyju. Uvod u večer je pripala recitalu veterana europske opozicijske ethno-scene Pavela Fajta, koji je s bonhamovskim setom bubnjeva te loopovima na sekvenceru zagrijao večer psihodeličnim live–tranceom. Festival je u ponedjeljak dobio svoj neslužbeni after, kako se članovima “Muzike iz unutrašnjosti”, frakciji beogradske klupske atrakcije Fish in Oil, s kojom sviraju gorespomenuti lokalci, pridružio Vicente sa svojim rafalima, perkusijama i figurom portugalskog gauča.

Dok se festivalska sezona prevrće preko kalendara, dok jazz-sekcije, noise-eksplozije i improvizacije popunjavaju koncertne prostore od Cerknog do Beograda, jedan je ritam stalno prisutan – onaj nesvjesne tranzicije, prijelaza iz jedne ere u drugu. Zvuk i politika i dalje igraju svoje simultane partije, od Beča do Zagreba, od Ljubljane do Budimpešte. Svakim novim comebackom Otoma Yoshihidea, svakim uzletom trube Luisa Vicentea, svakom preparacijom klavira Marine Džukljev, gradi se arhitektura trenutka, trenutka koji nije ni prošlost ni budućnost, nego pulsirajuća sadašnjost.

Možda se zgrade ruše, možda se mostovi režu, ali glazba se uvijek vraća, neumorno preispituje, redefinira ono što je bilo i ono što dolazi. Konačno, nije važno tko svira – već gdje i za koga odjekuje.

Istaknuta fotografija: Marina Džukljev & dieb13, Studio 6 Radio Beograda; autor: Slobodan Cvetković