Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Mostu hrvatskih branitelja na Delti te na Gradskom groblju Drenova, u Rijeci je u četvrtak obilježena 35. obljetnica osnutka 128. brigade Hrvatske vojske „Sveti Vid“. Bilo je to dostojanstveno okupljanje posvećeno sjećanju na 25 pripadnika brigade koji se nisu vratili s bojišta, ali i prilika da se suborci ponovno susretnu i prisjete vremena koje je obilježilo njihove živote.
Na Mostu hrvatskih branitelja prvi su vijence položili predstavnici Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata PGŽ i Udruge roditelja poginulih branitelja iz Domovinskog rata PGŽ. Potom su počast poginulima odali predstavnici braniteljskih udruga, Hrvatske vojske, policije, Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije. Vijenci su prethodno položeni i kod spomen-obilježja 128. brigade na Gradskom groblju Drenova.
Nije bilo velikih govora, a nisu ni bili potrebni. Ratni put 128. brigade, osnovane 22. listopada 1991. godine, dovoljno govori sam za sebe. Kroz njezine redove prošlo je gotovo devet tisuća branitelja, ponajviše iz Rijeke i okolice, a njezini su pripadnici najveći dio ratnog puta proveli na ličkim bojištima.
Među okupljenima bili su i Milivoj Zaharija i Herman Sušnik, dvojica suboraca koje povezuje posebno ratno iskustvo. Zajedno su bili od prvog do posljednjeg dana, od početnih postrojavanja i odlaska na ličko ratište do završnih ratnih operacija.
Zaharija je bio na prvom postrojavanju brigade u Lovorki Kukanić. Trideset i pet godina poslije dobro se sjeća neizvjesnosti tih dana.
– Bilo je to nešto sasvim novo i neobično. Nismo zapravo znali kamo idemo ni kako će sve izgledati. Ali mnogi od nas međusobno su se poznavali, dosta ljudi bilo je iz 3. maja, i to nam je puno značilo. Bili smo jedinstveni, povezani i pomagali smo jedni drugima. Učili smo na položajima, nismo imali ratno iskustvo, ali smo znali da se moramo držati zajedno, prisjetio se Zaharija.
Kasnije je zapovijedao satnijom, a upravo je odgovornost za ljude kojima je zapovijedao ono što mu se posebno urezalo u sjećanje.
– Uvijek sam svojim ljudima govorio da paze na sebe, da ne dopuste da netko strada bez potrebe. Ako je akcija, onda je to nešto drugo, ali najteže bi mi bilo otići nečijim roditeljima ili supruzi i reći im da je njihov sin ili muž stradao. Imali smo relativno malo poginulih, ali i jedan je puno i jedan je bio previše, naglasio je Zaharija.
Herman Sušnik, ratni zapovjednik Prve bojne, također ističe zajedništvo koje je povezivalo pripadnike brigade. Od brojnih događaja posebno pamti postrojavanje uoči operacije Oluja.
– Postrojili smo bojnu uoči polaska. Došao je zapovjednik brigade, pitao jesmo li spremni i treba li nam još nešto. Sjećam se da se ni muha nije čula. Rečeno je da svatko tko se ne osjeća spremnim može istupiti, da to nije nikakva sramota. Nitko nije istupio. Svi su bili spremni obaviti ono što je bilo pred nama. Taj trenutak nikada nisam zaboravio, kazao je Sušnik.
Ipak, na današnji dan njihove su misli ponajprije uz suborce kojih više nema.
– Trideset i pet godina prošlo je kao jedan trenutak. Sjećamo se svega, od prvog postrojavanja i odlaska na ličko bojište do završetka rata. Nažalost, izgubili smo drage prijatelje, suborce, muževe i očeve. Zato smo danas ovdje, da im položimo vijence, zapalimo svijeće i odamo počast. Nadam se da će se ta tradicija nastaviti još mnogo godina, poručio je Sušnik.
Obilježavanje 35. obljetnice nastavljeno je misom za poginule branitelje u katedrali sv. Vida, a potom i druženjem nekadašnjih pripadnika brigade u Zajednici Talijana Rijeka – Circolu.
Trideset i pet godina nakon prvog postrojavanja, mnogo se toga promijenilo. Nekadašnji mladići danas su očevi i djedovi, iza njih su desetljeća života u miru. No ono što povezuje Zahariju, Sušnika i njihove suborce nije ostalo samo u ratnim uspomenama. Ostalo je i u prijateljstvima, u zajedničkim sjećanjima i u jednostavnoj potrebi da se svake godine ponovno okupe. Zbog onih koji su se vratili, ali prije svega zbog onih koji nisu.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
