Pojava da neke žene imaju veća muda od mnogih muškaraca vidljiva je ne samo u Saboru već i na drugim poljima javnog djelovanja. Na primjer: u trnovitom, zapuštenom polju suvremene umjetnosti. Nekidan je tako splitska umjetnica Jelena Tucak (preporučujem njene sjajne slike za izlaganja i kupovanje) u Sinju izvela performansom „Ja sam spremna“. Koliko ja znam, to je prvi put da je neka Hrvatica to javno izjavila, a mnogi Hrvati/ice su mnogo puta javno izjavljivali „Za dom spremni“, dakle, u pluralu. Ona je to kazala – i dokazala – u singularu. A to je, naravno, mnogo riskantnije i traži veliku hrabrost – izložiti se sam (nezaštićen masom), na pustopoljini ove naše povijesne neozbiljnosti.
Što je napravila? Na zidu bivše vojarne u Sinju naslikala je mural s grbom brigade „Tigrovi“ (s malim, neznatnim preinakama), a kada ga je završila prelila ga je crnom bojom. Kao poslijeratno dijete rođeno 1997. i kao miroljubiva umjetnica, ona je time izrazila svoj stav prema militarizaciji duha i tijela, prema stalnom podgrijavanju stare juhe rata, riječju – izrazila je svoj pacifistički stav prema ratu kao takvom. Ona je, dakle, za mir spremna. Njen umjetnički čin i ta njena spremnost izazvala je veliki nemir, ljutnju, bijes i agresivnost braniteljske javnosti, građana i gradonačelnika Sinja, raznorazne privatne i javne – napade na njen lik i djelo, a kao vrhunac lavine takvih reakcija dobila je i nekoliko prijetnji smrću.
Radi se, da vam je vizualno bolje predočimo, o mršavoj mladoj ženi, duge crvenkaste kose i tihog, sporog govora. Njene slike govore glasno za nju i o njoj, kako i treba kada je o umjetniku riječ. Sreo sam je na otvaranju skupne izložbe medijske umjetnosti u salonu Galić, koja se održava u sklopu 31. Split Film Festivala. Prvo mi je upalo u oči da je smršavila par kila. Kasnije sam, u razgovoru s njom i dvoje naših kolega, saznao za njen performans i njegove posljedice. I ja bih smršavio par dekagrama da sam dobio par ozbiljnih prijetnji smrću. Iz čega izvodim upotrebljivi zaključak da su prijetnje smrću najučinkovitiji i najbrži način mršavljenja. Nikakve dijete ni treninzi se ne mogu mjeriti s njima. Stoga svi koji imaju problema s debljinom, a žele smršaviti, neka budu spremni izvesti nekakav takav performans: uspjeh je zagarantiran.
Ona spremna – ja sperman
Iako nemam nikakvog problema s težinom („Nikad drobom“!) i uvijek sam medium size, naziv njenog performansa me je ponukao da svomu narednom dam naslov: „Ja sam sperman“! I on će biti najviše upućen na naš najveći i najozbiljniji problem (a to nisu ni ustaše ni partizani) – pogubni i kontinuirani pad nataliteta. Da je više Hrvata za dom spermno, a manje spremno za dom, bilo bi nas više i bilo bi nam bolje. To je toliko jasno i očigledno da možda, osim mene, to nitko drugi (još) ne vidi. A moja artistička dužnost je otvarati ljudima oči. I za to sam spreman. I obrazovan i istreniran itd. itsl. Zato sam artnik. Dragovoljac domovinskog arta. I kao takav sudionik u Trećem svjetskom artu.
Na 31. Split Film Festival (festival novoga filma) su pristigli kratki i dugi, dokumentarni i igrani filmovi sa svih strana svijeta. To je u tradiciji tog najstarijeg međunarodnog filmskog festivala u Hrvatskoj, kojemu je decenijama bio direktor Branko Karabatić, sve do svoje smrti prije dvije godine. Tada smo se pitali hoće li Festival preživjeti smrt svoga direktora. Odgovor sada znamo: ne samo da je peživio već svjedočimo i o povratku (mahom mlađe) publike. No, još uvijek nije saživio sa gradom u kojemu se održava, što je razumljivo jer nije lako saživjeti se sa sredinom koja se klati/nećka između života i smrti. Pa je živa ljeti (zahvaljujući turistima), a mrtva zimi (zahvaljujući sebi).
„Uživajte u filmu“! Tim riječima završava svaka uvodna riječ voditeljice konferanse, prije početka projekcije. Jedna je redateljica svoju riječ završila sa „Enjoy, please“. I tu za mene nastaju problemi: kada mi se kaže/poruči da uživam. Djeluje mi više kao mekani imperativ, kao neka obveza koju sam dužan ispuniti – a ne uspijevam u tomu. Ili vrlo rijetko. Prvo zato što inače vrlo mali broj filmova filmskim znalcima pružaju istinski filmski užitak u njihovom gledanju. Taj užitak je kinetičan, a događa se kada film teče (kao rijeka pokretnih slika), u pravom ritmu (koji ti održava pa čak i povećava pažnju), od izvora (početka) pa do ušća (samoga kraja). Kada filmovi nemaju takvu kvalitetu (sine qua non), ja izlazim iz kina, na ulici vadim mobitel iz džepa i gledam uokolo što mi život pruža, koju scenu da snimim i uključim je, kao radni materijal, u tkivo moga sljedećega dokumentarca.
Filmska askeza – likovni asketizam
Posebno cijenim – i veselim im se – nepredviđene situacije. Jedna takva se dogodila u kinu „Karaman“ po sredini Festivala. Trebao se prikazati jedan dugometražni dokumentarni film, njegova redateljica se bila obratila publici prije početka projekcije, a onda smo sljedećih 20-ak minuta čekali da se film pojavi na ekranu. I nismo ga dočekali (radi tehničkih problema, kako se to kaže), Clasic Split happens! Ja sam svo to vrijeme držao kameru u mobitelu uključenu i nepomičnu, hvatajući total kina. Sve dok novi direktor Festivala Marin Renić nije obavijestio strpljivu publiku da projekcije neće biti i da novac koji su dali za ulaznice mogu dobiti natrag na blagajni. Mani je sve to skupa, kao redatelju i snimatelju, bilo sjajno, to sam doživio kao neočekivani poklon pa sam sa smiješkom napustio lice mjesta. I nastavio snimati, uz pivo, na drugoj festivalskoj lokaciji. Kao gledatelju ta mi je situacija bila bedara, ali gledatelj je pasivna uloga pa je drugorazrednog značaja, dok je snimatelj/redatelj aktivna, pa ima prvorazredan značaj.
Namjerno u ovom tekstu ne spominjem ni naslove filmova ni imena autora (drugi put) nego dajem panoramski snimak pejzaža Festivala i svoje impresije. Najviše mi je odgovaralo gledanje filmova u kojima se najmanje govorilo, kamera se najmanje pomicala i bilo najmanje, ili nimalo, specijalnih efekata. A takvi (sporiji, kontemplativniji, dublji) dolaze uglavnom iz kinematografija Dalekog istoka. Očigledno sam u fazi preferiranja filmske askeze: manje je više. Ali i askeze u životu. Previše je svega i svačega oko nas (informacija, senzacija, distrakcija…) i to agresivno preobilje remeti unutarnji mir, fokusiranost i duhovni rast. A gomilanje i pretrpavanje filmova raznoraznim akcijama i atrakcijama stvara zasićenje iz kojeg se rađa dosada. Pa je moj prijatelj, filmski snimatelj i fotograf, s razlogom upitao mene i mog frenda redatelja: „Zašto su u trendu dosadni filmovi“? Mi nismo imali odgovor. Ja sam imao samo jedan komentar/prijedlog: „ A da mi snimimo jedan seksperimentalni film“?!
Takav film bi popunio rupu u splitske škole (eksperimentalnog) filma, a vjerojatno bi bio zabavan i poučan u isto vrijeme. I dovoljno provokativan da privuče publiku. I zaintrigira žirije filmskih festivala u svijetu. Kod kuće bi ga, naravno, malograđani dočekali na nož ili, u najmanju ruku, na volej ali to je normalno – nitko nije prorok u svome selu. Niti proroker u svome gradu. Zato je dobro i korisno ot/putovati. Putujemo i dok gledamo filmove – ali na mjestu. To nas može učiniti komotnima pa i lijenima: sve nam je servirano na gotovo i na nama je samo da sjedimo i gledamo. A tko pretjerano sjedi, prije ili poslije i nasjedne. Dakle, ničeg previše! Pa ni filmova ni izložbi. Pogotovo ne riječi. Less talk, more work. Trebaju nam novi radovi za novo doba. I novi grad: New Work City!
Ima umjetnika koji steknu ime i ugled radeći, s varijacijama, jedno te isto. Npr. Knifer. Možemo mu pridružiti i Deana Jokanovića Toumina, na otvaranju čije izložbe „Linija kao dimenzija prostora“ sam bio (i popio svega dva deca crnog vina). On radi svoje minimalističke geometrijske instalacije u tri alkemijski osnovne boje: u crnoj i crvenoj na bijeloj (zid galerije). Svoju uvodnu riječ je završio rečenicom: „Kod mene je sve isto, a uvijek drugačije“. Kod mene je sve drugačije a rezultati (vanjski, mjerljivi brojkama) uvijek isti – minimalni. Dakle, ja sam maksimalist koji postiže minimalne (naročito novčane) efekte, a on je minimalist koji ostvaruje maksimalne efekte (uključujući i novčane).
Jebiga, ne možemo svi biti isti. Pogotovo ne još istiji. Nego samo ono što jesmo. Pa to i budimo!
#31. Split Film Festival #Ante Kuštre #Karaman #Split Connection #Umjetnost
