Postoje trenuci kada se čovjek zapita jesmo li kao društvo nešto ozbiljno propustili. Jesu li nam neke stvari toliko dugo prolazile ispod radara da smo ih prestali primjećivati ili smo ih jednostavno odlučili ne vidjeti? Prizori sa splitskih ulica, uoči utakmice Hajduka i Ajaxa, jedan su od takvih trenutaka. Mladi ljudi u navijačkoj povorci zazivaju Adolfa Hitlera, skandiraju Auschwitzu, pjevaju o spaljivanju Židova i veličaju ustaštvo. I sve to na putu prema utakmici protiv europskog velikana, što bi u svojoj osnovi trebalo predstavljati pravi praznik nogometa.
A onda kreće ono što već dobro poznajemo. Osude, zgražanja, policijska postupanja, najave kažnjavanja. Snimke obilaze Europu, strani mediji prenose ono što se događalo u Splitu, svi se tresu čekajući što će reći UEFA, a Hrvatska se ponovno suočava s pitanjima na koja već desetljećima nema uvjerljive odgovore. I evo nas ponovno pred istim problemom. Samo što on nije nastao onoga trenutka kada su te snimke stigle do nizozemskih novinara. Postojao je mnogo prije dolaska Ajaxa. I to je najtužnije u ovoj priči.
Da se razumijemo, nisu svi mladi ljudi koji su se našli u ovoj sramotnoj povorci nužno nacisti, fašisti ili uvjereni antisemiti. Mladi čovjek želi pripadati. Želi biti prihvaćen, prepoznat, želi biti dio društva, skupine, nečega većeg od sebe. To je prirodan dio odrastanja. Navijačka skupina može pružiti prijateljstvo, osjećaj zajedništva, solidarnost, identitet. Ali želja da budemo prihvaćeni ponekad može biti toliko snažna da izgovorimo i ono što sami nikada ne bismo pomislili. Recimo, poznajem jednog tipa koji je prije trideset i više godina na Kantridi uzvikivao ime Benita Mussolinija. Danas mu je to smiješno. Nije bio fašist, bio je klinac koji je odlazio na nogometne utakmice i želio pripadati toj ekipi.
To, naravno, ne znači da je sve što je prije trideset i više godina izgovarao bilo bezazleno, kao što nije bezazleno ni danas. Ali pokazuje koliko želja za pripadnošću može biti snažna i koliko malo izgovorene riječi ponekad imaju veze sa stvarnim uvjerenjima onoga tko ih izgovara. Međutim, kada takav govor postane prihvatljiv način izražavanja, granica između provokacije i stvarnog uvjerenja počinje se opasno zamagljivati. Jer ne moraš biti uvjereni nacist da bi sudjelovao u normalizaciji nacističkog govora. Upravo tako počinje banalizacija zla.
Mladi danas odrastaju i u okruženju u kojem se povijesni zločini relativiziraju, u kojem se nacistička, fašistička i ustaška simbolika pokušava predstaviti kao bezazleni folklor, a upozoravanje na takve pojave proglašava pretjerivanjem. Možemo li se onda doista čuditi kada se takve poruke pojave na ulicama?
Pritom naši politički lideri godinama promatraju kako se u javnom prostoru veličaju Ante Pavelić i ustaštvo, kako se umanjuju ili opravdavaju zločini počinjeni u ime tih ideologija, a onda se iznenade kada dio mladih takav govor prihvati kao nešto normalno. Jer, pojavilo se u europskim medijima pa…
Ne možete se praviti da ne razumijete poruke koje društvo šalje vlastitoj djeci i mladima, a onda očekivati da će ta ista djeca i mladi sami od sebe znati prepoznati granicu između navijačkog prkosa i veličanja zločinačke ideologije. U zemlji u kojoj se o značenju ustaškog pozdrava godinama vode političke rasprave, u kojoj se neprestano pokušava pronaći okolnost koja bi opravdala njegovu uporabu, ne bi nas smjelo iznenaditi što dio mladih ne razumije, ili ne želi razumjeti, njegovu povijesnu težinu. Ako odrasli ne mogu ili ne žele jasno postaviti granice, zašto očekujemo da će ih mladi sami prepoznati?
Ne možete problem godinama gurati pod tepih, a onda, kada snimke iz Splita obiđu Europu, kada o Auschwitzu, Hitleru i ustaštvu počnu izvještavati strani mediji, požuriti s osudama, priopćenjima i privođenjima. Policija mora raditi svoj posao, a oni koji krše zakon moraju snositi posljedice. Ali policijskim postupanjem neće se odgovoriti na pitanje zašto se to događa. Mi godinama saniramo posljedice, a uporno izbjegavamo otklanjati uzroke.
A posebno je bolno što se sve ovo događa upravo u Splitu. Gradu koji je prošao talijansku fašističku i njemačku nacističku okupaciju, gradu snažne antifašističke tradicije, gradu u kojemu je u Drugom svjetskom ratu poginulo 5.145 stanonika. Split je oslobođen 26. listopada 1944. godine, a danas, gotovo 82 godine kasnije, njegovim ulicama ponovno odjekuje Hitlerovo ime. Ovoga puta iz grla mladih ljudi rođenih desetljećima nakon što je Europa na vlastitoj koži osjetila svu strahotu njegove ideologije.
Da smo se prije mnogo godina ozbiljno počeli baviti uzrocima, da smo sustavno gradili svijest o povijesnim zločinima i opasnostima njihova relativiziranja, Split bi danas bio posljednji grad u Hrvatskoj u kojem bi mladi tako zdušno i gorljivo zazivali Adolfa Hitlera i njegove zločinačke slugane.
A tko je za to odgovoran? Škola, obitelj, mediji, društvene mreže ili najistaknutiji političari? Odgovornost postoji na svim tim razinama, ali nije jednako raspoređena. Oni koji upravljaju državom, donose zakone, oblikuju javne politike i svojim izjavama određuju granice prihvatljivog javnog govora imaju posebnu odgovornost.
No čini se da svijest o toj odgovornosti postaje osobito izražena tek kada se u europskoj i svjetskoj javnosti naruši brižno njegovani imidž Hrvatske. I tada kreću reakcije, privođenja, priopćenja. Kao da je veći problem ono što će o nama misliti drugi od onoga što se doista događa među nama.
Pa nam onda ostanu samo dva pitanja: Što će se, dovraga, promijeniti? I kada?
Hoćemo li čekati novu utakmicu, novi incident ili ćemo jednostavno slegnuti ramenima i priznati da ne možemo privesti sve one koje smo propustili odgojiti, a još manje ispraviti ono što smo godinama tolerirali?
A možda bismo se već jednom trebali prestati brinuti o tome kakva će slika Hrvatske otići u svijet i početi brinuti kakva će biti slika svijeta koju svakodnevno predstavljamo našoj djeci.
Tu, du, du, nema nam pomoći.
Istaknuta fotografija: Spomenik političkim zatvorenicima i žrtvama zatvora tijekom Drugog svjetskog rata u Splitu. Foto: Plamen / Wikimedia Commons (CC0)
#antisemitizam #fašizam #Nacizam #Navijači #Split
