MARIJA IDE U HOLLYWOOD
Mlada Sušačanka Marija, vatrena obožavateljica Rudolfa Valentina, otišla je u Kaliforniju, u Hollywood, ostavivši oproštajno pismo slijedećeg sadržaja: „Draga mama, ja te prosim i molim da mi oprostiš ča gren od doma, ma ja moren poć, zač mi je rekla ona ča hita karte va ričken Staren gradu, da ću postat vela i slavna artistica. Moja draga mamo, ti znaš ča su to artisti, to su glumice ke imaju puni prsti briljanti, kotuli od svile, puno lipše leh ča smo jih ja i ti neki dan gledljale po ričkeh butigah. A po kotulah i brhanih imaju samo perli, ma ne one od madre perli, kako imaš ti onu britvicu, leh pravi perli, ke guštaju puno tisuć dinari. Draga srdačna mama, ja gren za glumicu, pa ćeš me videti va seh kinematografi i va Fenice i va Balkan kino ćeš potle videti ča ću biti lepa i bogata. Si teju mi se klanjat a ne kako danas. Ja ću poć va Kaliforniju, kade je leda Cis i Rudolf Valentin ti jih ne poznaješ, ma jako volin Rudolfa Valentina. Mama prosin te, budi dobra Ja ću ti pošiljat puno soldi, ma sameh dolari, pa češ videti da ti ona vražja Luce ne će brundat, leh će ti se kolohat ohol tebe, kot mačak okol kaše. Mama, ja gren za glumicu, zač me puno pjaža Valentin Rudolf. Šaljen ti bušac. Tvoja kći Marija.” Pročitavši kćerkino oproštajno pismo, gospođa Joža je bila van sebe. Već sljedećeg trenutka bila je na putu za policijsku postaju. Tamo je gospa Joža uzbuđeno rekla da joj je kćerka pobjegla skupa s nekim Valentinom u Kaliforniju, te da taj Valentin mora biti sa Grobnika jer tamo ima Valentina. Policajac je, vidjevši pismo, objasnio brižnoj majci da je taj Rudolf Valentino lice koje je njena kćerka gledala u gradskom kinu, te da on Grobnika nikada nije vidio i da je on glumac iz Kalifornije u Sjedinjenim Američkim Državama. Ubrzo je policija pronašla Mariju i dovela je k sretnoj majci Joži. Tu je bio svršetak ove sušačke zgode, uz pripomenak da je Marija i dalje maštala o Hollywoodu, o svom veličanstvenom povratku iz SAD-a u mali Sušak i ovacijama u njenu čast.
MARCELLA ALBANI U RIJECI!
„Dolazak u Rijeku MB ‘Vulcania’” glasio je naslov kraćeg članka objavljenog 1. travnja 1933. u gradskoj rubrici riječkog dnevnog lista na talijanskom jeziku što je u međuraću izlazio pod smionim imenom „La Vedetta d’Italia”. Bila je to doista „top” vijest, jer bilo je dobro znano da luksuzni brod Vulcania tršćanskog brodara „Cosulich line” nikada ne dotiče riječku luku, već plovi na liniji Trst-Dalmacija-Egipat-Dodekanez.
No, već sam podnaslov toga članka podgrijao je atmosferu u gradu jer je tamo pisalo da će se na brodu naći Marcella Albani, superpopularna filmska diva toga doba. Bilo je to dovoljno da se uzbude provincijalni riječki duhovi čija se pohota ljepila za sve što je odisalo spektaklom i glamurom. Tek poneki riječki skeptik je tvrdio da to nikako nije moguće i da je riječ o još jednoj novinarskoj smicalici. Štoviše, bio je prvi travanj i smatrali su da je to redovna novinarska prvotravanjska šala kakve su redovito dotad, upravo toga dana u godini, priređivale čitateljstvu „Vedette”. No, zaista nitko nije mogao tvrditi da prvotravanjska šala nije kakova vijest iz međunarodne politike, vremenske prognoze ili sporta. Ipak, ekskluzivna vijest sadražavala je dvije bitne informacije koje su plijenile pažnju Riječana. U Rijeku dolazi „Vulcanija”, a na njoj je Marcella Albani!
Prekooceanski motorni brod „Vulcania” bio je vlasništvo tršćanske brodarske kompanije „Cosulich line” i „sistership” „Saturnije”. Brod je dobio ime prema brončanom kipu božanstva koji se nalazio ponad monumentalnog stubišta. I ambijent broda bio je božanski: sve je bilo izrađeno od najskupljeg drva, primjerice, raskošni zabavni salon bio je replika versajskog dvora. Brod je imao kongersnu dvoranu, roštilj salu s ogromnim kaminom, zatim knjižnicu koja je bila nešto daleko više od obične brodske biblioteke. Dvorana za ručak imala je 250 stolova, hodnici su bili preplavljeni vrijednim umjetničkim slikama.
Prostori za šetnju brodom bili su veliki poput kolnika, a terase za sunčanje ogromne poput gradskih trgova. O ekskluzivnosti broda govori i podatak da je brodski bazen bio izrađen prema veličanstvenim kupkama u Pompejima.
Ovakav brod se dotada nije pojavio u Rijeci, a Riječani su o njemu mogli čitati u magazinima pod rubrikom „Iz života mondenog svijeta”. Dio tog mondenog svijeta bila je i glumica Marcella Albani. Marcella Albani rodila u Rimu 7. prosinca 1901. Kao osamnaestogodišnjakinja ušla je u svijet filma i kroz tri godine postigla zapaženi uspjeh. Brak s režiserom Mario Franchinijem pomogao joj je na tom putu, i njezina popularnost prešla je granice Italije.
Tako je ona postala zvijezda njemačke kinematografije, za koju je u periodu od 1922. do 1929. snimila veći broj filmova.
Njezin povratak u talijansku kinematografiju početkom tridesetih dao joj je status filsmke zvijezde. U onodobnoj Rijeci, koja se često nalazila na repu svih događaja u Italiji, pa tako i onih vezanih za film i filmske zvijezde, vijest o dolasku jedne od najpopularnijih glumica u Italiji uzbunila je riječku javnost.
„Ovoga jutra od 8 do 10 sati u našoj luci zadržati će se najmoderiniji motorni brod ‘Vulcania’, koji kao što je poznato plovi na velikom luksuznom krstarenju Trst-Dalmacija – Egipat- Dodekanez.
Veličanstveni motorni brod nije planirao pristati u našem gradu, no radi osobitog interesa lokalnih lučkih vlasti, zaustaviti će se na nekoliko sati, kako smo već javili, na nekoliko sati na Molo Napoli i Riva Luigi Rizzo.
Na superbrzom motornom brodu ‘Vulcania’, zvanom ‘Crvenomorski hrt’, na bračnom putovanju putuje i poznata kinematografska umjetnica Marcella Albani. Smeđokosa ‘star’ je u Trstu bila dočekana vatrenim i spontanim okupljanjem građanstva.
Poradi kratkoće pristajanja, putnici neće silaziti na kopno ali će zato građani moći posjetiti brod po cijeni ulaznice od 50 centesima. Prihod od ulaznica biti će uplaćen u humanitarne svrhe. Marcella Albani darivati će prvih sto posjetitelja fotografijom i autogramom.”
Skromno sročena vijest o dolasku velikog prekooceanskog luksuznog broda sa sjajnom filmskom zvijezdom bila je samo prvotravanjska šala. Premda je vijest bila izmišljena, dvjestotinjak Riječana okupilo se na rivi, postavši tako žrtvama simpatične prvotravanjske šale.
Naime oko 8 sati izjutra, tek što su lučki službenici pristigli na posao, telefon Lučke kapetanije nije prestajao zvoniti. Svi pozivi bili su upiti da li je „Vulcania” došla i može li se popeti na brod. No, nitko od lučkih vlasti nije znao dolazi li brod pa u na upite građana odgovarali da je sve još neizvjesno.
Obožavateljima i znatiželjnicima takvi su odgovori davali nadu da će se brod doista pojaviti. U međuvremenu papirnicama „Hromatka”, „Trbojević” i „Zanutel” prodalo se preko sto razglednica sa likom popularne glumice.
Mnogi su prije dolaska u kapetaniju prošli pored spomenutog gata čeznutljivo zureći ne bi li vidjeli „Vulcaniju”. Drugi su pak odmah otišli na Molo Napoli gdje su ih „financi” i „druge službe” uvjeravale da je vijest puka izmišljotina, a oni žrtve prvotravanjske šale.
Sljedećeg dana redakcija riječkog dnevnika ispričala se svojim čitateljima, žrtvama tog starog običaja, obećavši da će ih ubuduće poštedjeti takvih šala.
Sva ova bogata kinopovijest Rijeke pokazala je koliko je sporedna pojava poput kina postala važnom za svakodnevni život. Kino je od svojih početaka oslobađao od surove sadašnjosti – u „Centraleu” tjerao je posjetitelje na smijeh, u „Romi” na plač, u „Odeonu” ih je nagonio da budu pristrani i da sebe izjednače s Johnom Wayneom. Kupujući ulaznice za „Fenice” i „Balkan” sušačanka Marija je kupovala „putne karte” za Kaliforniju, a prevareni Riječani sa Molo Napoli postali su ljubavnici zanosne Marcelle Albani.
Vrijednost dobrog filma ne može se nikada precijeniti. Bilo je puno dobrih filmova, kojih su se Riječani i Sušačani dugo sjećali. Film se u međuraću ukorijenio kao životna potreba većeg dijela stanovništva Rijeke i Sušaka, no kao zarobljenici granice nisu imali prigode postati kakvim aktivnijim čimbenicima na razini nacionalnih kinematografija.
