“U nekoliko trenutaka ova me večer gotovo dotjerala do suza. Gledam, ovdje se okupilo 150 ljudi, slušaju poeziju i plješću kao da smo na nogometnom igralištu. To mi vraća vjeru u ljude, jer ako danas postoji nešto subverzivno, onda je to ovo: da se ljudi okupe i nešto zajedno dožive. Nešto iskreno.”
Tim je riječima Leon Lučev opisao završnu večer drugog riječkog ciklusa glumačke radionice „Glumac ima vremena: Empatija“, održanu na terasi bara Fino Vino, na Trgu Matije Vlačića Flaciusa. Na istome mjestu na kojem je prije desetak dana pred publiku izašla prva skupina polaznika, odnosno polaznica, u četvrtak navečer poeziju je među ljude donijelo jedanaest novih izvođača.
Nastupili su Maša Stevanović, Mia Janković, Andrea Žic Paskuči, Žana Jelić, Gita Vojvodić, Maja Ćorović, Barbara Vlaše Roman, Roma Faniyi, Josiah Olumuyiwa Faniyi, Klara Paganelli i Olga Usychenko, izvodeći pjesme Fride Šarar, Tina Ujevića, Andree Žica Paskučija, Monike Herceg, Olje Savičević Ivančević i nigerijskog pjesnika J. F. Odunja.
Publike je bilo znatno više nego prve večeri, ali i broj izvođača bio je veći. Ipak, te dvije večeri nema potrebe međusobno uspoređivati. Svaka je imala vlastitu energiju, vlastitu dinamiku i ljude koji su pred publiku donosili vlastite strahove, iskustva i načine razumijevanja poezije.
– Ovo je treća radionica u nizu. Prva je održana u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagrebu, a zatim su uslijedile dvije u sklopu Riječkih ljetnih noći. Ne mogu ih uspoređivati jer su to različite skupine ljudi, različite pjesme i različite dinamike. Ali sve tri nose prisutnost, nježnost, ljubav, hrabrost i slobodu da se to prenese ljudima. U tome je njihova ljepota, rekao je vidno zadovoljni Leon Lučev.
Poezija je ponovno izašla iz prostora u kojima se obično očekuje i stigla među stolove, čaše, razgovore i slučajne prolaznike. U središtu grada, bez kazališne pozornice i zaštitne udaljenosti između izvođača i gledatelja, polaznici su morali stati pred ljude, suočiti se s tekstom koji izgovaraju, ali i sa samima sobom.
Mnogima od njih bio je to prvi javni nastup te vrste. Upravo je zato njihova izvedba prije svega bila čin hrabrosti – ne hrabrosti da se nešto savršeno odglumi, nego da se pred drugima ostane prisutan, ranjiv i iskren.
– Nismo učili kako glumiti, nego kako biti iskreni, kako proživjeti i zamisliti ono što govorimo. Jako mi se svidio takav pristup, rekla je Roma Faniyi, koja je na radionici i završnoj izvedbi sudjelovala sa suprugom Josiahom.
Sličan je dojam ponio i Josiah Olumuyiwa Faniyi.
– Bilo je odlično. Deset dana radionice s Leonom, a onda nastup i interpretacija pred publikom. Okružili su me jako dragi ljudi i izvrsna atmosfera. Bilo je malo treme, ali ona je nestala čim je sve počelo, rekao je Josiah ili u prijevodu “onaj koji je Bogom dan”.
Uvrštavanje pjesme nigerijskog autora J. F. Odunja u program bilo je povezano upravo s Josiahovim sudjelovanjem, ali je unutar večeri ostalo jednim od mnogih ravnopravnih glasova. Kao i činjenica da čovjek rođen u Nigeriji, koji već neko vrijeme živi u Rijeci i recitira čakavsku poeziju, s ostalim izvođačima večer završava stihovima Tina Ujevića.
U tom zajedničkom završetku, izvođenju Ujevićeva „Pobratimstva lica u svemiru“, moglo se pronaći više različitih značenja pripadanja. Pripadanje skupini, gradu, jeziku, prostoru u kojem živimo, ljudima koje smo tek upoznali ili onima s kojima dijelimo strah od izlaska pred publiku. Ali i pripadanje nečemu većem od vlastitog podrijetla, iskustva i identiteta.
Svi su se izvođači u završnim stihovima okupili, a pjesma koja govori da čovjek nije sam odjednom više nije bila samo tekst. Postala je ono što se događalo na terasi: zajedničko iskustvo ljudi koji možda nisu došli iz istih sredina, ne govore uvijek istim jezicima i nemaju jednaka životna iskustva, ali su te večeri stajali jedni uz druge.
Središnji dio programa pripao je poeziji Fride Šarar, čijih je čak pet pjesama uvršteno u repertoar. Njezini izravni, ranjivi i beskompromisni stihovi pokazali su se iznimno pogodnima za ono što je Lučev od polaznika tražio tijekom radionice.
– Izabrali su pjesnike koji su autentični, a ja sam od njih tražio da kroz tu poeziju i sami budu autentični. To je dobar spoj jer tada ono što govore počinje komunicirati s ljudima, naglasio je Lučev.
Radionica, dakle, nije bila usmjerena na usvajanje glumačkih trikova niti na stvaranje dojma pred publikom. Njezin je cilj bio mnogo zahtjevniji: naučiti slušati tekst, prepoznati što on u izvođaču pokreće i imati dovoljno povjerenja da se to iskustvo podijeli s drugima.
Za Lučeva takav rad nije tek usputni odmak od glumačke karijere, nego put koji je svjesno izabrao.
– Cijeli život nešto istražujem. Godinama prolazim različite glumačke, psihološke i druge edukacije, ali moj je put zapravo raditi s ljudima. Došlo je vrijeme kada više ne bježim od toga. Ili sam ja izabrao taj put ili je on izabrao mene, rekao je.
Možda se upravo u tome krije odgovor na pitanje što ovakva radionica može promijeniti. Ne može preko noći promijeniti društvo, ukloniti strahove ili ljude naučiti da jedni druge bolje čuju. Ali može stvoriti jednu večer u kojoj se 150 ljudi okupi oko poezije, u kojoj oni koji nikada nisu javno nastupali pronađu snagu da progovore, a publika ih ne sluša usputno, nego pažljivo i otvoreno.
– Ako svatko od nas zasadi jednu malu biljku, onda je to devet milijardi biljaka. zaključio je Leon Lučev.
Na terasi bara Fino Vino te je večeri posađena barem jedna.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
