S Aldom Paquolom, legendarnim riječkim filmskim kritičarem, nalazim se redovno na Bulevardu, u caffe baru The Boulevard. Tu satima pijemo i pričamo o filmu. Ne sjećam se kad sam prvi put čula za Alda Paquolu, Aldo je u mom svijetu jednostavno oduvijek postojao. Njegove savršeno kompetentne, britke, razigrane, neočekivane i neustrašive filmske kritike u Novom listu naučile su me rano kako je to kad o filmu piše čovjek koji ga zaista voli. Zahvaljujući Aldu, znala sam razliku zauvijek, znala sam zlatni standard. Paquolin pak čarobni glas prvi sam put čula preko radija, u emisiji Goldfinger Radio Rijeke. Za ljubitelje filma, ljubitelje lika i djela Alda Paquole, pa i ljubitelje radija, jednom tjedno Paquola je pričao o filmu. Poslije smo pričali o tome što je rekao Aldo tog tjedna i odlazili u kino pa opet razmatrali, uz film, i ono što je o filmu rekao Aldo. Teško je iz perspektive sadašnjeg trenutka tehnološkog, filmskog, društvenog i intelektualnog razvoja (odnosno raspada) zamisliti bitnost ili moć filmskog kritičara druge polovine 20. stoljeća. I jer su to bila intenzivnija vremena za film i filmofile, svakih par tjedana, u caffe baru The Boulevard, s Aldom tvrdoglavo živimo život za film.
Koji je prvi film kojeg se sjećate i što Vam je napravio?
Prvi film kojeg se sjećam je film koji sam gledao u Vatrogasnom domu u Prezidu, mom rodnom goranskom mjestu. Ta, za mjere jednog sela – zgradurina, bila osposobljena za kino. I tamo sam gledao razne filmove koji su bili dostupni, dakle, krajem 50-ih, to jest, već sredinom 50-ih.
Moja majka je voljela ići u kino, a treba reći da je živjela u Beogradu, i iz Beograda, moja baka i ona su došle u Prezid, u Gorski kotar. To je jedna velika razlika. Tako da je moja majka bila jedna urbana gledateljica i ona me zapravo i privela filmu. Ona je recimo, otišla, kad je doznala da je Rebecca u kinu u Čabru, ona je 12 kilometara propješačila – dobro, bilo je tu i neke prečice, ali opet, računajući i prečicu je dosta – da bi vidjela Hitchcockovu Rebeccu. Ja sam na to ponosan, da je otišla upravo zbog Hitchcocka, a ne neke petparačke, neke jeftine melodrame, nečeg sentimentalnog, popularnog. Samo da je to napravila, da je zbog Hitchcocka išla u Čabar… Čabar i Hitchcock, ha, ha, to je prava stvar.
Ne mogu se sjetiti prvog filma nikako. Znam da je bilo dosta crno-bijelih vesterna. Pamtim od Kozintseva ruskog Hamleta koji mi se jako dopao, jako sam se uživio u film. Što sam shvatio, shvatio sam, pratio sam radnju i djelovao mi je vrlo uzbudljivo. Vrlo uzbudljivo, a sve o Shakespeareu je došlo naknadno, što me nije usrećilo, niti oplemenilo, niti obogatilo novim spoznajama tako da taj moj dječački percipirani Hamlet je svakako bio nešto moćno, nešto jako.
U vesternima bi trebalo tražiti svakako neki moj omiljeni film. Bilo je produkcija ruskih, poljskih, čeških, njih se ne mogu sjetiti. Ponešto izroni, neka slika, neki prizor, ali pamćenje je uvijek nepouzdano, to se negdje rasplinulo ili je ušlo u neke drukčije slike pa je od toga metastaziralo i bogtepitaj što sve pluta po mojoj glavi kad se sjetim filma i filmova. Ali u svakom slučaju, išlo se često, koliko se moglo, rekao bih da je to bilo samo za vikend. Kasnije se u Prezidu izgradio Dom kulture s ne znam koliko mjesta, jedna sasvim solidna zgrada, s novom aparaturom i onda smo gledali filmove već sasvim drukčije.
To je sve do 1963. godine. Tada dolazim u Rijeku, to jest, na Sušak, gdje sam u tom istom stanu već šest desetljeća. Žao mi je da se ne mogu sjetiti ni jednog filma koji me je upropastio, koji me je zarazio. Dakle, nemam taj prvi film koji mi je omogućio ulaz u celuloidni bordel. Možda Robin Hood s Errol Flynnom, to je bio fascinantan film. U tom sam filmu doista uživao. Kozintsevljev ruski Hamlet me je prvi put prestrašio, uvukao me u film, jedan vrlo uzbudljiv film, a pamtim i Robina Hooda s dosta akrobacija, kostima, to je bilo divno iskustvo. Onda sam otkrio Technicolor, što je besprijekorna fotografija.
Imate li najdraži doživljaj vezan za film?
Nemam najdraži doživljaj, meni su najdraži doživljaj bili filmovi koji su bili jaki, poticajni, zapravo nisu trebali biti filmovi s porukama, ti filmovi s porukama su mi bili odbojni, ne samo dosadni, nego i odbojni. Ulazak u kinodvoranu, je bio kao da ulazim u nešto ružno, u neko ružno zdanje, ali moram biti u tom ružnom zdanju jer ću dobiti neke audiovizualne užitke. Mahom su kino dvorane koje sam posjećivao bile nikakve, osim riječkog Teatra Fenice, donekle. I onda u tim malim dvoranama – festivali. Jurnjave… po pet, šest filmova, to je bilo jedno pretjerivanje, jedna zasićenost. A doista sam svaki film ponovno pogledao, kad bi recenzirao filmove koji su bili na tekućem repertoaru. Uvijek sam ponovno to pogledao, ali mi je doživljaj bio smanjen. To više nije bilo iščekivanje, već nešto što mi je ostalo u pamćenju, ali ne dovoljno da bih mogao pisati, da bih se osvrnuo na bitne prizore, da bih izvukao prave konkretne zaključke i dao prosudbu.
U kinodvoranama sam se osjećao neudobno, ali ti dobri filmovi, kad bi ih bilo, ipak ih je bilo manjinski – dobrih, jako dobrih i iznimnih filmova. Sigurno 60 % je bilo jedva gledljivih, osrednjih, nikakvih, uzaludnih, nepotrebnih filmova kakvih sam se nagledao, kako da ne. Nisam sve recenzirao, ali opet sam ih morao ići pogledati, tako da je to jedna kontaminacija. Išao sam u kino sam jer je filmski kritičar usamljenik. On mora biti usamljenik. A kinodvorana je nekada značila izlazak, što već nije dosta dugo, pogotovo s internetom i sa streamingom. To je bio izlazak, otišlo se van, kao vid provoda. I sam odlazak u kino, nakon toga bi se negdje otišlo na piće, to je bio jedan provod u doba socijalizma. /Smijeh./ Sad imamo carstvo zla, imamo Barad-dur na Pećinama gdje ja nisam bio od sredine siječnja 2013. I neću otići. A Art-kino mi je postalo daleko, isključivo zato što se teže krećem.
Osim što ste pisali o filmu, režirali ste i kratkometražni film Automati želja.
Napravio sam Automate želja iz čistog vica, dosjetke. To je bilo ’78, možda veljača. Ja sam tada često odlazio u kavanu hotela Esplanade u Zagrebu. Tada sam bio za Zagrebu.
Tamo ste studirali filozofiju i lingvistiku?
Filozofiju i opću lingvistiku, tako je. I ja volim rupetine ugostiteljske, volim krčme, ali volim i takozvana otmjena mjesta. Pa sam volio odlaziti u kavanu Esplanade, kao i u kavanu hotela Palace koji je vrlo blizu Esplanade. I tako sam razgovarao s Lordanom Zafranovićem, redateljem, ali on je tada bio i dramaturg u Jadran filmu. I ja sam mu ispričao jednu dosjetku. Kaže, pa to bi mogao biti kratki film, daj ti to napiši pa ćemo krenuti za mjesec-dva je javni natječaj. I ja sam napisao, dobili smo dosta novaca jer smo dobili neki dodatak, to povjerenstvo koje je odlučivalo je film navelo kao eksperimentalni film, iako nije, to je kratki, igrano-dokumentarni film bez ikakvog eksperimenta. Jedini eksperiment je bilo moje filmsko neznanje, redateljsko. Nažalost, doista nažalost, nikad nisam bio član nekog kino-kluba, a tamo se dosta toga može naučiti. Ovako nisam znao o zanatu ništa, a inzistirao sam da snimatelj bude Goran Trbuljak, koji je radio jako malo za potrebe svojih kolega na Akademiji. Producent, big boss generalni direktor Sulejman Kape, vrlo moćan čovjek i čovjek u biti holivudskih sposobnosti, ali zakoni su ga tada, društveni i državni poredak su mu priječili da iskaže svoj talent filmskog biznismena, on je rekao: „Aldo, ali ti si posve neiskusan, tebi treba jedan iskusni snimatelj”. Goran Trbuljak. Ali on nije ništa napravio. Ja sam rekao da sam vidio nešto što je Trbuljak napravio i da izgleda izvrsno, zaista izvrsno. Tu sam rekao laž, ali laž u interesu dobitka dobre stvari. Moram priznati, oni nisu inzistirali pa sam ja odbio glatko i rekao ne, ostajem pri Goranu Trbuljaku.
Tako je i bilo, fotografija i kamera Gorana Trbuljaka je ono što film i nosi. Film nema glumce, nema psihologije, imamo glumce koji se samo kreću kroz kadrove, ima glazbe koja je izabrana iz klasike, to jest, Mozartov Don Giovanni, s tom moćnom, gromkom uvertirom, otvara se prvi kadar. To je bilo krajem ’78., prije Badnjaka, čak je malo snijega donosio vjetar na kraju kad smo snimali rafineriju ispod Novog lista. Čudesni trenutci. To je trajalo osam dana, krasno, neponovljivo, i početkom ’79. je krenula montaža, i film je bio prikazan dva-tri puta na televiziji. To je sudbina kratkog filma. Distribucija nikakva, ali pitanje je da li bi takozvani prosječni gledatelj izdržao te 23 minute. Ne bi. Kadrovi su dugi, radnja je nepovezana, nema uopće čvrste priče, ne vjerujem da bi to bilo od interesa. To sam gledao na Liburnia film festivalu 2019. godine i mogu reći da je sve što je bilo dobro ostalo dobro, a ništa se nije moglo dogoditi da bi se nešto drugo pokvarilo.
Kako to da poslije više niste radili filmove?
Imao sam scenarij Smrt i ja, prema istoimenoj pjesmi Antuna Branka Šimića. To je isto trebalo ići preko Jadran filma, ali onda je bila neka kriza… Ekonomska kriza… A opet ne možete iz Rijeke imati neku poziciju u Zagrebu i tamo se boriti za projekt, ako nemate neku jaku potporu, a ja je nisam imao. A telefonski Rijeka – Zagreb, to ne, od toga nema ništa.
Imate li još uvijek taj scenarij?
Taj scenarij je negdje zameten. Imam scenarij o D’Annunziju, kao kratki film. Jednom sam rekao da ću napraviti ja sve te scenarije, pa makar s 50 godina. /Smijeh./ To sam rekao desetak godina prije pedesetog mog rođendana i sad sam shvatio kad sam navršio 71., Bože dragi, što ću sad… Ma napravit ću ih. Produkcija je danas puno jeftinija nego prije. Zagubio sam i Fantoma kućne opere. To jest, Kućne poslove Fantoma opere, moj kratki film u kojem je trebao glumiti Darko Rundek. I to smo dobili odobrenje, šest filmova je prošlo, to sam tada ponudio preko Adria filma. Saša Čičin Šain. On je vrlo spretan čovjek, vrlo spretan. Imali smo mi producenata koji su znali što je film i kako se izboriti za produkciju dobrog filma, ali eto, logistika je bila kakva jest, a i danas je logistika nikakva. HRT malo uskoči, a što više uskoči to je gore, proizvod je gori. Još malo ću popiti.
Samo Vi pijte.
Ali i ti ćeš nešto…
Da snimate film danas, o čemu biste ga snimili? Znam da imate priču o Vašem fantomskom djedu M, pa priču o Goebbelsu i Kafki u kinu…
Goebbels i Kafka susreću se 1922. godine. Da, možda bi to trebalo napraviti kao igrano-dokumentarne filmove, čemu sam sve više sklon. Ipak je to jače možda od pisane riječi. Možda i nije jače od pisane riječi, ali ako je internet na neki način dosta osujetio književnost… Oduzeo joj je puno toga, primat te umjetnosti koja je nekako pokroviteljska. I ta dobra knjiga… učili su nas stalno o knjizi kao o nečemu neophodno važnom, uzvišenom…
Da li bih ja nešto na filmu mogao napraviti? Možda bih glumio. To ću napraviti. Glumiti, glumiti. I to kao Strieg Bombastus. To je čovjek s monoklom i leptir-kravatom u obliku leptira, krasnog leptira koji izgleda fascinantno. Lakirane cipele. Odijelo od baršuna. Obrijane glave. Strieg Bombastus, profesor grčke mitologije. Ja ga imam u mojim aforizmima. Smatrao sam da ću vrlo brzo krenuti u M, priču o mom fantomskom djedu, fantomskom utoliko što je postojao i završio je u nacističkom logoru Mauthausenu i često se spominjao, a nikad ga nisam upoznao. Ja mu ne znam boju glasa. To je otac od majke. S talijanskom stranom sam potpuno neupoznat. S time se moram pozabaviti, možda kao kratki igrano-dokumentarni film jer to što imam to su ostaci, to su predmeti – sablja, kravata, jedan lijepi tanjur za juhu, taj tanjur je iz nekog dvorca navodno dobiven, ili ukraden 1918. tijekom borbi u Prvom svjetskom ratu. Tako da su te opipljivosti samo predmeti koji su mogli pripadati bilo komu, nemaju svoj identitet po onomu koji ih je koristio, taj mi je čovjek potpuno nepoznat. Ne znam što je volio, što je mrzio, kakva je jela volio, kakve je knjige je volio čitati.. Samo ta materijalnost, nekoliko fotografija… On je završio vojnu akademiju u carskoj Rusiji. Što je meni zanimljivo. Imam jedno pismo iz 1926. Lenjin je mrtav, Staljin je prvi među jednakima, Trocki još uvijek nije u eliminiran, a dva generala su… On je tražio neku potvrdu, pretpostavljam, s Akademije. To su bili profesori u carskoj Rusiji, ali oni su generali Sovjetskog Saveza. To mi je dobro. I tu bi se sad svašta moglo isplesti. Ali volio bih raditi kratke stvari.. Od 3 do 5 minuta.
Goebbels i Kafka u kinu?
Tako je. to je moja izmišljotina. Ali kamo ih smjestiti, Prag ili Berlin… Jer Kafka je boravio u Berlinu, s jednom od svojih zaručnica koliko ih je imao… tri, četiri, pet… uvijek bi raskidao te zaruke, koliko god da ih je imao u svom kratkom životu. A bili su veliki filmofili. I Kafka i Goebbles. To ih veže. A film koji su gledali je Buster Keaton. Dakle, oni se susreću 1922. u Pragu ili Berlinu, radije Berlin, nakon što su pogledali Bustera Keatona, s time da se Goebbels vraća po nešto. Goebbels je nešto ostavio u kinu, a Kafka je ostao do kraja i to mu je sačuvao, samo taj predmet mora biti pažljivo odabran. I to je kratko. Svakako ih ne bih odveo nigdje u birtiju. To nikako. Nego oni se prošeću jedan dio i rastanu se. Idu u jednu kratku šetnju i rukuju se, naklone, i to je to. S time da je to Goebbels. Goebbels je tada već poznavao Hitlera.
Kad ste i kako počeli pisati o filmu?
Prve recenzije su objavljene u omladinskim listovima Upitnik i Val. Prva je bila o filmu I konje ubijaju, zar ne, Sydney Pollacka i bila je afirmativna. Ne znam zašto sam uopće počeo pisati o filmu, ne znam. Nema tu nikakve inicijacije koja bi bila zapamćena do kraja mog života. Družio sam se s nekim ljudima, pročitao sam dosta knjiga, pogledao sam dosta filmova. Bio sam pismen. Ne koliko sam ja htio biti pismen, to nismo nikada, bilo bi grozno da smo automati, pismeni automati, no eto, u dogovoru s urednikom, u 20. godini, napisao sam prvi tekst o tom američkom filmu koji mi se jako svidio. Kasnije sam nekoliko puta opet gledao taj film na malom ekranu i on izdrži test vremena.
Čije ste tekstove o filmu voljeli čitati?
Volio sam čitati Raymonda Dargneta i Pauline Kael. To su kritičari koje sam jako volio čitati i koji su utjecali na mene. I kritike Jean-Luc Godarda su utjecale na mene, iako sam čitao ‘Godard on Godard’ na engleskom, neoprostivo, kao da jedem lignje i pijem pivo, gorjet ću u paklu zbog toga, naravno. Godard je bio odličan filmski kritičar.
A Truffaut?
Truffaut mi se nije dopao utoliko što je Truffaut unosio neku preneraženost i neku trajnu maloljetničku zadivljenost pred velikim ekranom, filmom, gledanjem filma. Imao je na neki način kao neku patvorenu nostalgiju koju je unosio odmah u startu. Nije napisao navodno ni jednu pozitivnu kritiku, za razliku od Chabrola koji je napisao samo jednu negativnu filmsku kritiku, ali ne znam za koji film. To mi je rekao Ante Peterlić, ali ni on nije znao za koji film.
A o teoriji i povijesti filma?
U teoriji filma bilo je raznih… Svakako Sergej Eisenstein tu ostaje prijeloman, Noel Burch s praksom filma, to je knjižica, opsegom mala, ali vrlo poticajna. Stanley Cavell… Prema semiologiji sam bio rezerviran jer mi je moj profesor opće lingvistike Bulssu Laszlo, kad sam ga pitao za semiologiju rekao: „Aldo, nemojte traćiti vrijeme na paralingviste” i to mi je nekako ostalo u pamćenju jer ovi koji su se uvalili u semiologiju zapravo su samo pokupili vokabular… Označitelj, označeno, paradigma, sintagma, a da ih semiologija nije nigdje dovela. A pokušali su utvrditi da je film, bit filma upravo nešto što se semiologijski može raščlaniti i dešifrirati, što nije istina. Ali imati semiologiju uz neke druge stvari, recimo uz filozofiju američkog pragmatizma, uz neke vidove marksizma… to je jako plodotvorno. Ja se nisam u tome ogledao, ali volio sam teoretičare koji pišu uzbudljivo. Kao što film mora biti uzbudljiv, tako teorija mora biti uzbudljiva. Ako je nešto grozno i suhoparno… A to je Christian Metz, to je pojam jedne grozne suhoparnosti, ta velika sintagmatika filma, to je grozno, to je jedno uništenje filma. Kao da je film živo biće koje je ugurano u neku komoru, a ta komora je mučilište, mehaničko mučilište s groznim spravama koje automatski sve obavljaju i to je Christian Metz, on je meni bio negativni junak filmske teorije. Nisam zamrzio filmsku teoriju, naprotiv… Siegfried Kracauer je bio jako poticajan. Priroda filma i dan danas je teorija… Kad on govori o filmskoj stvarnosti gdje film mora osloboditi i otvoriti i dovesti na uvid fizičku stvarnost, to je nešto što doista vrijedi i što ima svoje argumente i pokriće. Kracauer, nakon Cavella, Burcha i Eisensteina. Njih jako volim i dan danas. Nešto novo… Ne pratim. Svakako dodajem i Davida Bordwella, o filmskom stilu. Thomas Elsaesser.
S kim ste voljeli razgovarati o filmu?
Sugovornici… Profesor Mile Milošević koji je veliki filmofil, jedan od doista pravih filmofila, s njim je bilo odlično razgovarati o filmu. A u Zagrebu – Tom Gotovac, svakako. On je bio vrlo težak, on je tražio od nas, uvijek je volio sugovornike, nije propovijedao jer u njemu nije bilo ničeg religioznog niti je imao tu neku težnju da propovijeda, ali volio je biti glavni. I ono što bi on rekao, to je moralo biti zadnje. Znao je gledati film. Nevjerojatno, znao je gledati film. U Truffautovom Dvije Engleskinje i kontinent Gotovac je uočio jedan montažni rez krivo upotrijebljen, jedan montažni rez viška i mi smo morali ići u Kinoteku ponovno pogledati film. Nenad Polimac, Goran Trbuljak i ja i onda smo mu morali reći gdje što tu ne valja, jer u prvom gledanju mi to uopće nismo uočili. Tako da je s Gotovcem bilo dragocjeno… taj analitički, briljantan um za filmove. Ja volim pričati o filmovima s različitim ljudima, ali nije bilo previše toga, bilo je gledanje filma i onda recenzija. Ne pišem o filmu već 11 godina, iako, pisanje o filmu nikad nije ni bilo moj omiljeni sport.
Pa što ste radili, Aldo? Koji Vam je omiljeni sport?
Nemam omiljenih sportova, ja sam nesportski čovjek, ali nisam ni meditativan, barem ne u potpunosti. Uvijek zainteresirani promatrač, ali promatrač je čovjek s distancom, voajer, što je ozloglašeno, na neki način čovjek koji jest usred života, a opet ne sudjeluje u životu u potpunosti. Dakle, promatra.
Zato je kamera divan instrument.
Kamera je divan instrument, dakako. Moram se vratiti na pisanje, ja nisam mrzio pisanje, ali ne mogu reći da sam uživao u pisanju. Gledati filmove volim, razgovarati o filmovima volim jako, a pisanje o filmovima bi došlo na treće mjesto. Ne mogu reći da mi je to mrsko jer su mnogi moje tekstove čitali s radošću… pružili su neku ugodu, neku razonodu, jer taj tekst mora biti kompetentan, mora biti uvjerljiv, a mora biti i zabavan.
Rekli ste da je Gotovac znao gledati filmove. Što znači znati gledati film?
Znati gledati film, uživati u filmu, a prepoznati mu strukturu i sve pojedinosti znati i doživjeti ih kao cjelinu. Inače se vi razbijete, rastepete u pojedinostima, mnogi i ne prepoznaju strukturu, a grčeviti su ili su pak ukočeni tako da nemaju taj stvaralački užitak, ne znaju prenijeti sugovorniku ili čitatelju ili gledatelju… Gotovac nije znao gledati film kao štreber. To bi bilo grozno, štreberi ne znaju ništa zapravo, a smatraju da znaju sve. Gotovac je imao tu osobinu, imao je senzibilitet, a imao je i jedan istančan promatrački dar i to je onda urodilo plodom, ali on je doista bio čovjek koji je u kino odlazio svakodnevno, gledao filmove, neke više puta, mnoge po više puta. Recimo, ja sam gledao u Zagrebu Carpenterovu Noć vještica s Gotovcem, to je njemu bilo četvrto gledanje. I stalno bi on nešto novo nalazio. Za njega je film bio neiscrpni rudnik. Ali opet, bitan je rudar.
Dobili ste nagradu za životno djelo Hrvatskog društva filmskih kritičara…
Kad se dobije nagrada za životno djelo onda znate da vas otpišu. Hvala ti, ali ti si gotov, otpisan si, makni se. Ali ja se neću maknuti, iako je to jedna diploma. Tako me podsjeća na one dane kad su zaslužni drugovi, a nisu bili u hijerarhiji visoko komunističkoj, a opet su bili u nekoj mjesnoj zajednici u nekom kvartu. Onda bi dobili neku diplomu. A ono što je grozno je potpis tadašnjeg predsjednika društva. To je nažvrljano jednom nikakvom kemijskom od 5 centi, jednim groznim rukopisom. Ja bih to volio zapaliti… I ne samo to, nekad je to bila novčana nagrada. Lova me zanima! Lova! Lovu dajte. A ne grozno nešto potpisano. Novčanu nagradu su ukinuli u paketu s još nekim drugim stvarima u kulturi. Znam da su ljudi dobivali za godišnje nagrade 5000 kuna i kad je meni pokojni, nažalost, Dragan Rubeša, javio da sam dobio nagradu za životno djelo, ja sam rekao – puta dva! Deset tisuća kuna ću dobiti, divota! Ne. Koja čast, koja slava, ništavno. A potpis taj, to ću ti uostalom i pokazati, to je grozno. Rekao sam da ću spaliti to negdje u javnosti nasred trga uz prigodnu riječ.
Bette Davis je navodno rekla: “Old age is no place for sissies” (Starost nije za mekušce), a Vi ste uvijek bili borbeni. Kako ste?
Gipkost tijela utječe i na gipkost i razgibanost duha. Psorijatički artritis koji mi je dijagnosticiran 2012. me je prilično sveo na čovjeka bitno umanjene pokretljivosti. Ja bih bio kandidat za isključivanje i odjavljivanje iz života. Ja to zovem veliko odjavljivanje iz života. A ono kreće sa sitnicama. Ne da mi se iz fotelje otići i nešto donijeti iz sobe. Zamolit ću nekoga da mi ovih dana nešto napravi i slične stvari. Tako počinje, naizgled bezazleno, a zapravo, ti se lagano odjavljuješ iz života. I onda ti preostaje samo odar mrtvački. E to nikako. To si neću dopustiti. Teže se krećem, ponekad zaista vrlo teško, ponekad je to lakše, ali ni bih smio popustiti. Ali opet, ja nisam čovjek od onih… To je teška patetika i to je uvijek jako dobro u nekrologu nekom reći – bio je borac, uporno se borio do kraja… Teška glupost, da ne kažem neke vulgarnije, a puno preciznije riječi, dakle, to je teška pizdarija, moram to izustiti.
Ništa neću ostaviti za sobom, pa ni pepeo. Volio bih da pepeo bude rasut u nekom potoku koji onda utiče u podzemlje. U podzemnim vodama… Empedoklo, grčki filozof, je prema legendi završio život skokom u vulkan. Što smatram tehnički neizvedivim. Nije bilo izuma da bude letač… Popest se gore i onda šta? Sunovratiti se, skotrljati? Skočiti u vulkan, znači skočiti sa visine u grotlo vulkana. On se može otkotrljati i na nekoj izbočini stati, zastati, udariti glavom u kamen. Ali intencija je odlična. Dok vulkan eruptira. To mi je ideal, skočiti u vulkan i biti rastopljen s užarenom tvari. Nestati. Predivno!
Gdje ćemo naći vulkan, Aldo?
Naći ćemo. Na kraju će sve ispasti krematorijski odvratno.
Fotografije: Jelena Ternovec
#Aldo Paquola #Automati želja #filmska kritika #Mile Milošević #Strieg Bombastus
