Postoji jedna neobična stvar kod vinara koji proizvode prirodna vina. Iako bi po svim pravilima tržišne utakmice trebali biti konkurencija, oni se tako uglavnom ne doživljavaju. Kušaju vina jedni drugih, razmjenjuju iskustva, dijele savjete, iskreno se raduju tuđem uspjehu. Ne skrivaju oduševljenje kada ih nečije vino iznenadi, a o kolegama govore kao o prijateljima. I kada ih pitate zašto je tome tako, odgovorit će vam gotovo jednoglasno: zato što znaju koliko je truda potrebno da bi jedna boca vina stigla na stol. A još više zato što ih povezuje nešto što je mnogo veće od vina.
Upravo je takav duh obilježio treće izdanje Alterega, festivala prirodnih vina održanog u subotu u lovranskom Kinu Sloboda, koje je tijekom dana postalo mjesto susreta vinara, ljubitelja vina, gastronomskih entuzijasta i znatiželjnika pristiglih iz različitih krajeva Hrvatske, Slovenije i Italije, ali i mnogo udaljenijih mjesta. Bilo je tu ljudi iz Istre, s Kvarnera, iz susjednih država, a jedan je gost stigao čak iz New Yorka. I to s vrlo konkretnim razlogom – da napokon doživi festival o kojemu je toliko slušao.
Kino Sloboda pokazalo se izuzetno dobrim prostorom za ovakvo okupljanje. Ako mu se išta može zamjeriti, onda je to što je u pojedinim trenucima jednostavno bilo premalo za sve koji su željeli biti ondje. No gužva nije bila posljedica loše organizacije, nego činjenice da se ljudima nikamo nije žurilo. Zastajali su pred štandovima, razgovarali s vinarima, postavljali pitanja, kušali vina, vraćali se po još poneko objašnjenje. Svaka je boca imala svoju priču, a gotovo svaki razgovor otvarao neku novu temu. Ili novu bocu.

Posebno je veselio velik broj mladih posjetitelja. I to ne samo zato što je njihova prisutnost potvrda sve većeg zanimanja za prirodna vina, nego i zato što su pokazivali iskrenu znatiželju za način na koji ona nastaju, za ljude koji ih proizvode i filozofiju koja stoji iza njih. U vremenu u kojem se mnogo toga svodi na brzu potrošnju, ovdje se govorilo o strpljenju, prirodi, zemlji, tradiciji i odgovornosti.
A sve je, zapravo, bilo vrlo jednostavno. Ljudi su došli uživati, ali i nešto naučiti.
Kada vinar shvati da je priroda pametnija od njega
Možda je jednu od najzanimljivijih misli o filozofiji prirodnog vinarstva izrekao Dejan Stojanović iz srpske vinarije Volos Natura, koji se prvi put predstavio na Alteregu.
– Mi u regiji jako brzo napredujemo kada su u pitanju prirodna vina. Ona postaju sve preciznija, sve voćnija, a vinari su naučili da njihov posao nije stvarati okuse, nego ih sačuvati. Vinar nikada ne može napraviti marelicu, jabuku ili krušku u vinu. On može samo sačuvati ono što mu je priroda dala. Tek kada stavi vlastiti ego pod kontrolu i shvati da je na drugom mjestu, odmah iza prirode, dobiva mogućnost da iz grožđa sačuva ono najbolje što mu je određena godina dala, govorio je Stojanović.
Na pitanje je li i sam uspio potisnuti vlastiti ego, odgovorio je bez razmišljanja:
– Morao sam. Shvatio sam da je priroda jača i pametnija od mene, da ima više mogućnosti. Ja sam fizički radnik koji svojim rukama pomaže prirodi da grožđe pretvori u vino.
Tu je svoju filozofiju objasnio vrlo slikovitim primjerom. Jedne je godine u sauvignonu osjetio aromu bazge, što ga je posebno oduševilo. Sljedeće berbe nadao se istom doživljaju, ali priroda je imala drukčije planove. Umjesto bazge pojavile su se tropske arome, među njima i mango. Razlog je bio jednostavan: jedna je godina bila kišna, druga izrazito sušna.
– Tada sam shvatio da moj posao nije izazivati određene okuse, nego sačuvati ono što je u grožđu. I zato je važno kontrolirati fermentaciju, paziti na temperaturu i omogućiti da sve teče što mirnije. Tek kada smo shvatili da trebamo čuvati, a ne stvarati, ovaj je pokret dobio pravu budućnost.
Stojanovića je oduševila i atmosfera Alterega, osobito činjenica da posjetitelji nisu dolazili s unaprijed oblikovanim očekivanjima.

– Bio sam na festivalima na kojima ljudi točno znaju što očekuju od određenog sauvignona, rizlinga ili neke autohtone sorte. Ovdje toga nema. Ljudi su došli znatiželjni, spremni na iznenađenja. Došli su se prepustiti, rekao je.
A prepustio se i sam. Posebno ga je oduševio traminac vinara Tomeca, koji je bez mnogo dvojbe svrstao među petnaest najboljih vina što ih je kušao tijekom više od dvadeset godina upoznavanja vinskog svijeta.
Nismo konkurencija, mi smo prijatelji
Da među proizvođačima prirodnih vina vlada neobična povezanost, potvrdio je i Mateo Vicelić s Pelješca, kojemu je dolazak na Alterego postao lijepa navika.
– Družimo se, jedemo, pijemo. Nakon sezone ovo nam dođe kao prilika da se malo opustimo i uživamo. Nama je najvažnije druženje, a ljudima koji dođu prilika da probaju naša vina, jednostavno je objasnio Vicelić.
Naravno, ni on nije ostao samo kod vlastitog štanda. Kušao je vina svojih kolega, a posebno ga se dojmio jedan Dobričić koji je toga dana otkrio.
Kada smo ga upitali ne smatra li ostale vinare konkurencijom, gotovo se začudio pitanju.
– Ma nismo mi konkurencija. To su male proizvodnje, nema tu neke velike konkurencije. Mi smo jedni drugima podrška. Družimo se, jedemo, pijemo, razmjenjujemo ideje. Da smo konkurencija, ne bismo to radili. Ovo je prije svega prijateljski odnos, kazao je.
Slično razmišlja i Sebastijan Štemberger, jedan od pionira slovenskog i prirodnog vinarstva na ovim podnebljima, čovjek čiji je odnos prema zemlji gotovo nerazdvojiv od njegova životnog svjetonazora.
– Mi promatramo prirodu i nastojimo razumjeti što nam daje. Svaka je godina posebna. Volim svoju zemlju, svoj terroir i nikada ga ne bih mijenjao. Ali jednako tako poštujem ono što netko drugi radi na Pelješcu ili Plešivici. Svatko voli svoje, a svi zajedno smo najjači, poručio je Štemberger.
Za njega prirodna vina nisu tek drukčiji način proizvodnje. Ona su i način povezivanja ljudi koji dijele slične vrijednosti, bez obzira na državne granice.
– Moramo raditi zajedno, povezivati se, stvarati jednu veliku priču. Ne zato da ponovno stvaramo neku državu, nego da se razumijemo, da budemo prijatelji. To je najvažnije. Mi koji proizvodimo prirodna vina, iz cijelog svijeta, jedna smo velika obitelj. Tu nema konkurencije, svi smo prijatelji.
Štemberger pritom upozorava da se takva priča ne gradi preko noći.
– Ovo nije utrka na sto metara. Ovo je maraton. Treba petnaest godina, treba strpljenja, ali polako se stvari mijenjaju. Sve više ljudi razumije što radimo, sve više ih cijeni takav pristup.
Mladi su najveća nada prirodnog vinarstva
O dugoročnosti takvog pristupa govorio je i Aleks Klinec, slovenski vinar iz Goriških Brda, koji je 2023. godine pokrenuo vlastiti festival prirodnih vina. Ta manifestacija održava se svake dvije godine, a posljednje izdanje okupilo je, prema njegovim riječima, 75 vinara iz 14 država i više od petsto posjetitelja, među kojima i brojne uvoznike, distributere te gastronomske profesionalce iz različitih europskih zemalja.

Klinec smatra da je umrežavanje ovakvih festivala iznimno važno jer proizvođačima omogućuje da zajednički šire kulturu prirodnog vinarstva.
– To nisu samo vina. Mi smo prije svega poljoprivrednici koji moraju voditi računa o tome da zemlja ostane čista, zdrava i plodna. Ovdje smo samo u prolazu i moramo je ostaviti svojoj djeci, unucima i praunucima tako da i oni mogu živjeti na njoj i od nje. Ako samo razmišljamo kako proizvesti što više, uz sve više raznih sredstava i dodataka, uništit ćemo ono od čega živimo, upozorio je Klinec.
Posebno ga veseli sve veće zanimanje mladih za prirodna vina.
– To je naša najveća nada. Mladi danas sve više traže ono što je prirodno, čisto, autentično, i kada je riječ o hrani i kada je riječ o vinu. Nedavno sam bio na jednom velikom festivalu prirodnih vina u Torinu. Bilo je nekoliko tisuća ljudi, uglavnom mladih. Ali to nisu ljudi koji su došli samo piti. Oni pitaju, zanimaju se kako se vino proizvodi, odakle dolazi, što stoji iza njega. To je ono što nas veseli.
Upravo se takva znatiželja mogla prepoznati i u Lovranu. Alterego pritom nije mjesto na kojem se od posjetitelja očekuje da mnogo znaju o vinu. Dovoljno je da žele nešto novo otkriti. A proizvođači su ondje kako bi im u tome pomogli, bez dociranja, bez nametanja vlastitih uvjerenja i bez potrebe da baš njihovo vino bude proglašeno najboljim.
Uostalom, kako je primijetio Dejan Stojanović, najbolje vino za jednoga čovjeka ne mora biti najbolje i za drugoga. Ukusi se razlikuju, okolnosti su različite, a vino se ne doživljava jednako za ručkom, uz večeru ili u neobaveznom razgovoru s prijateljima.
Iz New Yorka u Lovran: Vino govori jezikom koji svi razumiju
Među brojnim zanimljivim susretima na ovogodišnjem Alteregu posebno mjesto zaslužuje onaj s Ahmadom Khalilom, znanstvenikom iz New Yorka, nekadašnjim sveučilišnim profesorom koji danas radi na razvoju softvera i nastavlja se baviti istraživačkim radom.
Khalil je u Lovran stigao zbog festivala, ali i zbog dugogodišnjeg prijateljstva s Igorom Anjolijem.
– Igora poznajem privatno, prijatelji smo već dugo. Posljednje dvije godine stalno slušam o ovom festivalu i svaki put ga propustim. Ove sam godine odlučio da se to više neće dogoditi. Kada se družimo, često pijemo upravo ova vina koja Igor donosi. Želio sam napokon vidjeti odakle dolaze, upoznati ljude koji ih proizvode i doživjeti sve to ovdje, ispričao je Khalil, koji je u Lovran doputovao dan ranije.
A prvi dojmovi?
– Odlično je! Najviše mi se sviđaju atmosfera i ljudi. Volim se družiti, razgovarati, upoznavati nove ljude. Ne govorim vaš jezik, ali nema problema. Snalazim se. Uostalom, vino govori, rekao je uz osmijeh.

I doista, možda je upravo u toj jednostavnoj rečenici sadržan dobar dio onoga što Alterego želi biti. Mjesto na kojemu ljudi različitih jezika, kultura i životnih iskustava pronalaze zajedničku temu.
Khalil je već tijekom prvog obilaska pronašao nekoliko narančastih vina koja su ga oduševila, a potom krenuo istraživati i bijela. Jedina mu je briga bila kako izabrati ona koja će ponijeti natrag preko Atlantika.
– Ne mogu ponijeti mnogo boca, zato moram pažljivo birati, nasmijao se.
Nije, dakle, samo vino iz Lovrana krenulo u svijet. Ove je subote i svijet, barem jedan njegov mali dio, došao u Lovran.
Kada ponestane vina, druženje tek počinje
Atmosfera festivala možda se najbolje mogla iščitati iz prizora koji su se neprestano ponavljali. Vinari su odlazili po dodatne zalihe jer je zanimanje posjetitelja bilo veliko, a oni koji više nisu imali što ponuditi nisu zbog toga djelovali nimalo nesretno.
Među njima je bila i Kanađanka Jody Wright iz vinarije Rigour & Whimsy, koju smo uoči festivala predstavili na Artkvartu. Oko njezina štanda tijekom dana vladala je izvrsna atmosfera, a kada je podijelila sve što je donijela, jednostavno je prešla na drugu stranu festivalskog iskustva. Nastavila je obilaziti kolege, kušati njihova vina, razgovarati i upoznavati ljude.
Možda upravo taj prizor najbolje objašnjava zašto se proizvođači prirodnih vina tako često nazivaju obitelji. Njihovo druženje ne završava kada se isprazni posljednja boca. Zapravo, tada nerijetko tek počinje.
Važan dio cjelokupnog festivalskog doživljaja bila je i gastronomska ponuda. Katarina Vrenc i njezin Charlie Bakery, restoran Knezgrad, zagrebački Bistro Točkica, Pizza Shango i ostali sudionici gastronomskog programa ponudili su mnogo više od usputnog zalogaja između dvaju kušanja.
Različiti pristupi pripremi hrane, od pekarskih proizvoda do konkretnih jela i pizza, prirodno su se nadovezivali na filozofiju festivala. Pažljivo birane namirnice, prepoznatljivi okusi i želja da se od jednostavnog napravi nešto posebno pokazali su se kao odlični partneri vinima čija je posebnost upravo u tome što ne žele biti jednaka.
Igor Anjoli: Ovo je jedna velika obitelj i želimo da tako ostane
Ako je netko tijekom subotnjeg dana imao razloga za zadovoljstvo, bio je to Igor Anjoli, koji je zajedno s Tomislavom Brajnovićem prije tri godine pokrenuo ovu lovransku vinsku priču.
Njegovo zadovoljstvo nije proizlazilo samo iz broja posjetitelja, premda je i taj podatak pokazao koliko je festival napredovao.
– Zadovoljan sam brojem ljudi koji su došli, ali još sam zadovoljniji činjenicom da jedna ovakva priča može živjeti dalje. Interes je očigledno sve veći, iz godine u godinu imamo sve više ljudi i to nam daje razlog da nastavimo, rekao je Anjoli.
No kada smo ga upitali što Alterego čini posebnim, nije govorio o brojkama, prodaji ni poslovnim rezultatima. Govorio je o odnosima među ljudima.

– Mislim da sve polazi od našeg odnosa prema vinarima i njihova odnosa prema nama. Ovo je jedna velika obitelj. Trudimo se da svi budu zadovoljni, da se svi osjećaju dobro. Svakome pristupamo s ljudske strane. Nema tu nekog nametanja pravila, sve je stvar dogovora, međusobnog razumijevanja i poštovanja. I onda iz toga nastane ovo opće veselje. Mi smo takvi, oni su takvi i cijela ta ekipa funkcionira na isti način, objasnio je.
Upravo zato, dodaje, nije neobično što se vinari međusobno odnose kao prijatelji, premda su na tržištu, barem formalno, jedni drugima konkurencija.
– I jesu i nisu konkurencija. Ali ovdje se prije svega njeguje taj prijateljski odnos. Mi smo relativno mala zajednica, uglavnom se svi poznajemo. Svatko dolazi s dobrom energijom, a kada ga dobra energija dočeka, onda se ona samo vraća. Mislim da je festival postao prepoznatljiv upravo po tome, kazao je Anjoli.
A budućnost?
– Ne razmišljamo o budućnosti u financijskom smislu. Razmišljamo o tome kako da ova priča raste, kako da se širi i ide dalje. Prvo je bio jedan festival, pa drugi, sada treći. Bit će, nadamo se, i četvrti, peti, šesti. Svake godine sve više ljudi priključuje se ovom pokretu. Ili revoluciji, kako god to želite nazvati.
U toj ambiciji Anjoli i Brajnović imaju važnu potporu tvrtke Novi turizam, organizatora festivala, bez čijeg logističkog i organizacijskog angažmana ovakvo okupljanje ne bi bilo moguće. Upravo je spoj njihove vizije, predanosti ljudi okupljenih oko projekta i ozbiljne organizacijske podrške omogućio da Alterego u samo tri izdanja izraste u prepoznatljivo okupljalište regionalne scene prirodnih vina.
Festival koji je možda prerastao svoj prostor, ali ne i svoju ideju
Na kraju dana bilo je teško pronaći nezadovoljnog sugovornika. Jedni su hvalili organizaciju, drugi izbor vina, treći mogućnost da upoznaju proizvođače s kojima inače teško dolaze u neposredan kontakt. Oni koji već godinama prate scenu prirodnih vina uživali su u susretima sa starim znancima, a oni koji su se s njom tek upoznavali odlazili su bogatiji za neko novo iskustvo.
Kino Sloboda možda je u pojedinim trenucima bilo pretijesno, ali upravo je ta gužva pokazala da Alterego ima prostora za rast. Hoće li to u budućnosti značiti i potragu za većim prostorom, pitanje je na koje će organizatori morati odgovoriti.

No nešto je već sada sasvim jasno. Alterego je u tri izdanja uspio izgraditi identitet koji se ne temelji samo na broju izlagača ili raznovrsnosti ponuđenih vina. Njegova je najveća vrijednost u atmosferi koju stvara, otvorenosti prema novim ljudima i spremnosti da znanje, iskustvo i ljubav prema prirodi postanu zajedničko dobro.
Možda je zato i najtočnije ono što je rekao Dejan Stojanović: vinar mora naučiti da priroda zna više od njega.
A možda bi se ista misao mogla primijeniti i na sam Alterego. Njegovi organizatori stvorili su uvjete, okupili ljude i otvorili im vrata. Sve ostalo dogodilo se gotovo prirodno.
Jer kada se na jednom mjestu okupe ljudi koji vjeruju da je važnije dijeliti nego se nadmetati, nije neobično što se na kraju svi osjećaju kao dio iste obitelji.
Vino ih je dovelo u Lovran. Ljudi su razlog zbog kojeg će se vratiti.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
#Alterego #Dejan Stojanović #festival prirodnih vina #Igor Anjoli #Kino Sloboda #Lovran #nOVI TURIZAM #Sebastijan Štemberger #Tomislav Brajnović

