U prepunoj kinodvorani Art-kina, održana je premijera filma „Oče naš” redatelja Gorana Stankovića. Film je imao prestižnu svjetsku premijeru na filmskom festivalu u Torontu, a na Pulskom je filmskom festivalu osvojio Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu (Vučić Perović) u kategoriji hrvatskih manjinskih koprodukcija.
Redatelj Goran Stanković, poznat široj publici po igranoj seriji „Sablja”, koja se, uz uključivanje fiktivnih elemenata, bavi istinitim događajem, ubojstvom Zorana Đinđića, kojim je na svojevrstan način naznačen gotovo trajni rez i podjela u srpskom društvu na takozvanu „prvu i drugu Srbiju”, tako je publici ponovno ponudio jedan iznimno provokativan i potresan umjetnički materijal.
„Oče naš” socijalno-psihološka je drama zasnovana na stvarnom događaju, ubojstvu štićenika u rehabilitacijskom centru za liječenje ovisnika (narkomana) Crna reka, zbog čega je Branislav Peranović, kao ravnatelj tog centra osnovanog u manastiru, osuđen na dvadeset godina zatvora. Spomenuti je bio poklonik ideje da se narkomane treba liječiti batinama, odnosno premlaćivanjem motkama, lopatama, rukama i nogama, te da su takve metode posljedica Božje volje. Sve je, po njegovu sudu, dolazilo od Boga, i zlo i dobro, čime je sebe abolirao od odgovornosti, a štićenike uvjeravao da je to nužno i da bi bez tih drastičnih metoda vrlo lako ponovno pali u ralje ovisnosti.
Kroz samu radnju filma pratimo sve uobičajene aktivnosti u centru, poput molitve i fizičkog rada koji bi trebao izliječiti duh, a nemilosrdne scene nasilja i batinjanja pojavljuju se, iz vizure oca, kojeg glumi fenomenalni Boris Isaković, kao usputni mehanizam u ekstremnim slučajevima, dok je nama kao publici jasno da su ti slučajevi puno učestaliji.
Koliko je film potresan i mučan, čak i onima koji nisu „slabijeg želuca i srca”, svjedoči i činjenica da su pojedini gledatelji napustili kinodvoranu nakon prvih scena nasilja, gotovo na samom početku.
Snaga ovog filma proizlazi iz njegove sinegdohalnosti te metaforičnosti, primjenjive ne samo na srpsko društvo nego i na sve druge slične autoritarne režime. Karizmatska moć „oca”, njegova autoritarnost, drakonske metode, tobožnja vjera i briga za one nemoćne i krhke, kao što su narkomani odbačeni od društva, zaogrnuti velom manipulacije da ih samo on može izliječiti, mogu se preslikati na načine funkcioniranja aktualnih političkih struktura i političkih elita.
Likovi u filmu bili su primorani odbaciti svoje staro ja, grešno i destruktivno, ne bi li se izliječili. No, na primjeru jednog lika u filmu koji se nakon izlaska iz centra ponovno vratio starim navikama saznajemo da proces preuzimanja novog identiteta, koji sve, referirajući se na američkog sociologa Ervinga Goffmana, „totalne institucije” pokušavaju postići, nije nimalo jednostavan.
Jedan od likova tako jednom od najmoćnijih rečenica izgovorenih u cijelom filmu sažima izrečeno: „Jedan je Bog ovdje, a skroz drugi je napolju.”
Što bi rekao Sigmund Freud, postoji neka tiha sila u ljudskom organizmu kojoj je u interesu da čovjek pati. Ta je nemogućnost uzmicanja od onog destruktivnog, onog što te razara, a čemu se ponovno vraćaš jer te istovremeno i ubija i liječi, potresna i duboko ljudska.
Svatko od gledatelja tko se borio s nekim unutarnjim demonima ili nekim problemom može se pronaći u ovom filmu. Lakoća prihvaćanja jedne ideologije, jedne metode liječenja, od strane štićenika zabrinjavajuća je jer nas suočava s pitanjem koliki bi broj ljudi koji se nalaze u nekoj gotovo bezizlaznoj, graničnoj situaciji bio spreman pasti pod utjecaj nečega što se predstavlja kao opće dobro, a rezultira nečijom smrću.
Naposljetku, film kritizira i sustav. Zakašnjela reakcija institucija – koje su u stvarnosti dopustile nesmetan rad centra tri godine nakon što je u javnost isplivala snimka premlaćivanja, reagirajući tek nakon ubojstva – slika je i prilika tromih regionalnih aparata koji uvijek djeluju tek post festum.
Nakon prikazivanja filma, koji, kao što je rečeno, nikoga nije ostavio ravnodušnim, uslijedio je razgovor s redateljem, koji je istaknuo kako ga je tema nasilja najviše zaintrigirala:
– Sredina u kojoj živim i u kojoj se nalazim natjerala me da se više time pozabavim. Krenuo sam u to istraživanje i pitao sam se kako da to postane siva zona, da pokažem spektar boja, a da ne bude cijela priča o žrtvi i počinitelju nekog zločina. Taj je crno-bijeli način najjednostavniji da predstavimo bilo što u životu, ali sam htio vidjeti koje su to nijanse. Krenuo sam s radoznalošću, a nakon osam godina nastao je ovaj film, istaknuo je Goran Stanković.
U istraživanju je razgovarao i s bivšim štićenicima centra, otkrivši njihov ambivalentan odnos prema metodama i postupanju koje su doživjeli, što je i njemu bilo inspirativno:
– Kada je pričao o stvarima koje su važne za nas, on nam je uspio pomoći. U jednom trenutku ga osuđuju, u drugom govore koliko im je pomogao. Najmučnije je kad sam dolaskom do sudskih spisa došao do informacija da su ta premlaćivanja i mučenja nekad trajala satima. Zanimalo me kako do toga dođe te kako jedna osoba zlouporabom svoje moći može dovesti do ovakvih posljedica.
Simbolika naslova filma, s religioznim aluzijama, iako film nije o vjeri, u više je smjerova bila pokretač za stvaranje filma:
– Ta mi je simbolika naslova zaigrala na više frontova. Odnosi se i na molitvu Oče naš, ima dijelom to opominjuće značenje što se sve pod velom vjere i religije može napraviti, ali isto tako je i splet odnosa između očeva i sinova.
Stanković se u razgovoru dotaknuo i „totalnosti” centra kao institucije, nadzora koji je vršen nad štićenicima, zarađivanja novca te različitih aspekata koji su doveli do toga da se postupanje otme kontroli:
– Kada je prvo počeo, on nije naplaćivao. Međutim, toliko je ljudi došlo da je počeo naplaćivati pa je osnovao još dva centra. Kako nije mogao biti na sva tri mjesta u isto vrijeme, angažirao je ljude koji bi vršili nadzor, koji je morao biti agresivniji nego kad je on tu. To se sve otelo kontroli, rekao je Goran Stanković.
Film će u sklopu programa Art-kina u listopadu imati daljnja prikazivanja 14., 17. i 23. listopada.
Ostaje nam zaključiti da, iako živimo i stvaramo u vremenu postmoderne, obilježenom beskonačnim parafrazama i persiflažama već ispričanih, postojećih priča, nepostojanjem velikih, genijalnih autora i velikih teorijskih paradigmi koje bi pokušale objasniti društvo i svijet, i dalje postoji umjetnost koja može prodrmati publiku do temelja i izazvati nelagodu.
Taj je čin subverzivnosti hvalevrijedan i pokazuje da je u današnjem vremenu jedan od najvećih podviga postojanje reakcije na umjetnost, a da ta reakcija nije ravnodušnost kojoj smo podlegli u svim segmentima društva.
Istaknuta fotografija scena iz filma Oče naš
#Art kino #Goran Stanković #Oče naš
