U lovranskoj galeriji Laurus u subotu navečer otvorena je izložba „Između ostalog” Silva Šarića, istaknutog hrvatskog suvremenog umjetnika čiji radovi otvaraju zanimljiv prostor između znanstveno objašnjivog i naizgled čudesnog. Izložba, postavljena u sklopu programa ART-LAURUS 2026., u organizaciji Umjetničke organizacije P.A.L., još je jedna potvrda Šarićeva dugogodišnjeg zanimanja za svjetlost, prostor i načine na koje čovjek doživljava ono što vidi.
Naizgled jednostavni predmeti, precizno osmišljene intervencije i poigravanje fizikalnim zakonitostima temelj su izložbe koja od promatrača ne traži samo gledanje, nego i razmišljanje. Jer ono što se pred našim očima pojavljuje nije uvijek onakvo kakvim se na prvi pogled čini.
Upravo je na taj zanimljiv odnos znanosti i umjetničkog doživljaja prilikom otvorenja upozorila Melita Sorola Staničić, istaknuvši kako Šarićevi radovi, premda utemeljeni na zakonima fizike i promišljeni do najsitnijih detalja, stvaraju gotovo magičnu atmosferu.

– To je čista fizika, a radovi su vrlo pažljivo promišljeni. Ipak, oni stvaraju jednu posebnu, gotovo magičnu priču koju svatko može iščitati na svoj način i izgraditi vlastiti dojam, kazala je Melita Sorola Staničić.
Sam umjetnik odlučio je okupljenima približiti načela na kojima počivaju njegovi radovi, nastojeći, kako je rekao, donekle demistificirati njihovo funkcioniranje.
U središtu njegova zanimanja našla se polarizacija svjetlosti, fizikalna pojava koja omogućuje usmjeravanje titranja svjetlosnih valova. Riječ je o načelu koje ima široku svakodnevnu primjenu, od fotografskih filtara i polarizacijskih naočala do zaslona elektroničkih uređaja. Šarić je, međutim, u tom dobro poznatom svojstvu pronašao mogućnost za umjetničko istraživanje.
– Kada dvije polarizacijske folije postavimo jednu u odnosu na drugu pod određenim kutom, možemo gotovo potpuno zaustaviti prolazak svjetlosti. Upravo sam tu mogućnost otvaranja i zatvaranja svjetla iskoristio u svojim radovima, objasnio je Šarić.
U jednom od izloženih radova promjena količine svjetlosti postiže se rotiranjem čaše oko njezine osi. Jednostavan pokret mijenja ono što promatrač vidi, pretvarajući fizikalnu zakonitost u svojevrsnu vizualnu igru.
Posebnu zanimljivost predstavlja staklena cijev koju je umjetnik pronašao na odlagalištu otpada. Njezina prvotna namjena ostala mu je nepoznata, ali ga je privukao njezin oblik, osobito zaobljeni završetak koji se ponaša poput leće i usmjerava svjetlost prema unutrašnjosti. Tako je odbačeni predmet, čija je nekadašnja funkcija zaboravljena, dobio novu ulogu u umjetničkoj kompoziciji.

Šarić je pritom spomenuo i svojevrsni misterij koji prati pronađene staklene cijevi. Ne zna čemu su služile, iako njihove dimenzije i oblik upućuju na mogućnost da su nekada bile namijenjene čuvanju osjetljivih ili vrijednih predmeta. Ono što je za nekoga predstavljalo predmet bez poznate namjene, za umjetnika je postalo poticaj za novo istraživanje.
Među predstavljenim radovima nalazi se i onaj koji se poigrava poznatim primjerom loma svjetlosti, odnosno prividno prelomljenog štapa uronjenog u vodu. Šarić je taj školski primjer optičke iluzije preveo u umjetnički izraz, dovodeći u pitanje granicu između stvarnog predmeta i njegova prividnog izgleda.
Jedan od radova nastao je i izravnom intervencijom na crnoj plohi, s koje je umjetnik uz pomoć acetona uklonio i raznio dio pigmenta, ostavljajući suptilan trag. Na taj je način, kako je sam objasnio, želio ostaviti trag i u fizičkom prostoru galerije.
Takav pristup nije iznimka u Šarićevu stvaralaštvu. Umjetnik rođen 1965. godine u Puli, koji je skulpturu diplomirao na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi Josipa Diminića, desetljećima istražuje odnose prostora, svjetlosti, materijala i ljudske percepcije. Njegova djela nerijetko polaze od jednostavnih postupaka, ali otvaraju pitanja koja nadilaze njihovu neposrednu pojavnost.
Kako je u tekstu o Šarićevu stvaralaštvu istaknuo povjesničar umjetnosti Mladen Lučić, u njegovu radu misaona i procesualna komponenta često imaju prednost pred tradicionalnim estetskim i narativnim vrijednostima umjetničkog djela. Važnije od samog predmeta postaje ono što se događa u odnosu između predmeta, prostora i promatrača.

Upravo se u tome krije i posebnost lovranske izložbe. Šarić ne pokušava stvoriti iluziju kako bi prikrio njezin mehanizam. Naprotiv, spremno ga objašnjava, otkrivajući fizikalne zakonitosti na kojima počiva. No razumijevanje tih zakonitosti ne oduzima radovima njihovu začudnost.
Možda je upravo to najzanimljivija poruka izložbe „Između ostalog”: nije nužno da nešto bude neobjašnjivo kako bi nas moglo začuditi. Ponekad je dovoljno drukčije pogledati ono što nam je već poznato.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Galerija Laurus

