Anamarija Ami Podrebarac, multidisciplinarna je umjetnica i doktorandica na Institutu kreativnog računalstva na Sveučilištu umjetnosti u Londonu. U svojoj dizertaciji, Podrebarac istražuje vrlo partikularno područje tehnološke (ujedno i društvene) stvarnosti – umjetnu inteligenciju kao alat razumijevanja suvremene umjetnosti, te nadalje, veze matematičkih modela algoritama s izvedbenom umjetnošću.

Anamarija Ami Podrebarac, *0 and 1*, performans

– „Za vrijeme studiranja na Central St. Martinsu, isključivo sam radila s umjetnom inteligencijom i performansom, dok je moj akademski rad bio u poljima suvremene filozofije i posthumanizma. Oduvijek sam smatrala tehnologiju kao ekstenziju ljudi, ne u transhumanističkom smislu koji je vođen idejom kapitalizma, već kao alatom koji je u skladu s društvenim potrebama i napretkom samoodrživog svijeta. Dolazim iz umjetničke prakse fotografije i moje razmišljanje je od malena bilo indoktrinirano u sliku, u vizualno kao potrebu za stvaranjem. Ono što sam počela primjećivati nakon preddiplomskog studija na akademiji u Rijeci, jest to da sam umorna od slike. I tada kreće moj pravi umjetnički put, redefiniranjem dogme slike, preispitivanjem fotografije u modernom i suvremenom društvu, postavljanjem pitanja je li slika doista umjetnost? U doba digitalnih platformi koje plasiraju sliku kao jedinu ‘istinu’, možete primijetiti da je danas svatko fotograf. Ne umjetnički fotograf, već konzument slike, digitalne naracije koja lažira našu stvarnost i intimu. Posebno naglašavam konzumaciju slike, jer je upravo konzumacija metapodataka digitalne fotografije dovela do razvijanja alata umjetne inteligencije kakvog danas poznajemo i kakav nam je plasiran u svakodnevnom životu. Mene je najviše zanimala dinamika našeg tijela i digitalne slike, i kako smo svi performeri slike, tj. ekstenzija mobilnih uređaja i socijalnih medija. Zapravo je vrlo fascinantno promatrati sociološki aspekt digitalne slike na naša tijela. Sve što jesmo, sve u što vjerujemo je produkt algoritamske medijske kulture – mi smo postali slika.

-„U procesima algoritama koji manipuliraju fotografije i djeluju u ulozi kustosa, mene je počeo zanimati kod, kao život i proces sam za sebe. Vrlo brzo sam se u svom akademskom radu susrela s matematičarom Alfredom Whiteheadom, autorom knjige o procesnoj filozofiji, tumačeći da je naš svijet komponiran od puno elemenata koji su konzistentnoj relaciji i komunikaciji. Mislio je naravno upravo na artificijelne procese koji bi u budućnosti definirali naš svijet i bitak – algoritme. Autorica i filozofkinja Luciana Parissi je u suvremenom kontekstu objasnila takav proces postojanja kao algoritamske arhitekture življenja, i to je bio početak moje umjetničke prakse performansa gdje pretvaram aktivnosti svoga tijela u kompjuterski kod, a gdje je algoritam utjelovljen u ponašanje i služi kao jezik. Jedan od takvih performansa bio je izveden 2019. godine, na Central St. Martinsu, gdje sam nosila EEG mašinu (za snimanje aktivnosti mozga) dok sam pisala tok misli na zidu. Ti podaci su kasnije bili iskorišteni za razvijanje programa umjetne inteligencije koji je konvertirao moždane aktivnosti u riječi i poeziju.”

Kao strastvena zagovarateljica transdisciplinarnih pristupa umjetnosti, Ami je predavala na brojnim međunarodnim konferencijama i vodila radionice generativne umjetnosti. Trenutno radi kao tehničar specijalist za digitalne medije na London College of Fashion, gdje predaje web tehnologije, blockchain i kreativnu umjetnu inteligenciju.

-„Vrlo je zanimljivo predavati na London College of Fashion, pogotovo kao tehničar za praktična predavanja. Imala sam priliku raditi s velikim brandovima u modnoj industriji poput Adidasa i Prade, a koji ulažu puno resursa u razvijanje i inovativnost u digitalnim medijima. Ono što je važno istaknuti kao dobru praksu fakulteta na Sveučilištu umjetnosti u Londonu, jest njihov kurikulum i pristup kreativnosti. Predanja nisu konvencionalna, već se studente vodi na konferencije, izložbe i predavanja, tj. direktno upoznaje i povezuje s industrijom. Ako studirate modnu fotografiju, studenti imaju priliku upoznati fotografe iz industije poput Vogue-a. Pristup je hands on (op.ur. pristup aktivnog sudjelovanja koji uključuje neposredni angažman), jer je stvarni život unutar kreativne industrije Londona, vrlo težak i izazovan.

-„Moja predavanja i radionice su vrlo specijalizirane – prilagođene su radu na studentskim završnim radovima. Studij na London College of Fashion vrlo je dinamičan i stresan, a s obzirom na rokove koje studenti moraju zadovoljiti i njihove rasporede, ponekad mi čini da studenti treniraju za maraton. Oni nemaju vremena sjediti na predavanjima i učiti photoshop korak po korak. Uči ih se da je to samo jedan od alata u nizu koji im može služiti za njihov koncept, i tu dolazi moja uloga kao nastavnika tehničara. Student uči software ili tehnologiju isključivo kroz praksu i u kontekstu svog koncepta/projekta. Nakon što diplomiraju, ne samo da imaju specijalizirano znanje iz alata, već imaju spremnu mapu radova koja to i dokazuje. Nikoga u industriji nije briga kakvu diplomu imate, već kakve imate tehničke vještine i jeste li sposobni raditi pod pritiskom, što govorim iz iskustva.”

London College of Fashion, fotografirala: Anamarija Ami Podrebarac

Posebni interes, Ami je usmjerila na istraživanje pedagogije u „postdigitalnom” društvu kao i na obrazovanje generacije „Z”, koja kako navodi Anamarija, „više i ne razlikuje stvarnost i sliku.”

-„Ah da, generacija Z. Ono što mi je fascinantno kod njih je koliko se lako koriste tehnologijom, a komunikacija koju imaju s uređajima gotovo je senzualna koliko je intuitivna. Ali ako ih pitate naprimjer: ‘kako radi internet’, samo vas gledaju u čuđenju. Oni su generacija rođena u svijetu tehnologije i kao takvi su pravim pokazateljem da sve što se do sada rapidno razvijalo u tehnologiji neće stati, ne samo zbog njih već i novih generacija koje slijede. Predajem teorijski kolegij koji se zove ‘Umjetna inteligencija kao kreativni alat’ i to predavanje uvijek započinjem tako što studentima podijelim jabuke. Fizička manifestacija jabuke na tom predavanju je vrlo važna iz pozicije jezika, simbolike i metafore. Jaboka je simbol binarnosti (Biblija), znanja i prosvijetljenja (Newton), apstraktnih koncepata (Einsteinova teorija zakrivljenog vremena izgleda poput jabuke) i jabuka kao jabuka (hrana – energija). Nakon što smo proučili jabuku, predavanje nastavljam slikom jabuke i tada postavljam pitanje ‘Što je ovo?’. Generacija Z (u većini slučajeva) uopće ne vidi razliku između fizičke jabuke koju drže u rukama i fotografije jabuke. Za njih je to ista stvarnost – isto uvjerenje, ista filozofija. Filozof Wittgenstein je rekao kako je jezik oblik života isprepleten oblicima života koji ga koriste. Tumačenje jezika je vrlo važno jer tako prepoznajemo koji smo dio života ‘jezične igre’. Wittgenstein je jako dobro razumio zamke jezika i danas se to manifestira kroz tehnologiju, ali ovdje govorim o jeziku programa. Programski jezik je definiran strogim pravilima sintakse i semantike i koristi se u specifičnim kontekstima za rješavanje problema ili izvođenje funkcija. Kada gledamo jezik iz konteksta umjetne inteligencije, to je alat koji koristi jezik kao sliku, daje nam sliku temeljenu na opisu što želimo vidjeti. Umjetna inteligencija ne razumije jezik, ne razumije simbolike i metafore, već funkcionira po principu predviđanja riječi u rečenici – poput papige koja ponavlja riječi, ali koja priča zastrašujuće tečan engleski u stilu Shakespearea. Generacija Z vidi sliku prije jezika. Bilo bi zanimljivo čuti što bi Wittgenstein rekao danas da vidi kako komuniciramo preko slika uz alat koji bez konteksta jezika formira sliku.”

Umjetnički rad Anamarije Ami Podrebarac, riječkoj i široj publici bit će predstavljen u okviru izložbe „AesthEthic: Estetski, etički i ontološki izazovi postdigitalne umjetnosti” pri Centru za inovativne medije Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a kojom će 6. veljače, uz radove Aleksandra Vejnovića, Marka Mrvoša i Paule Rakić, Galerija O.K. otvoriti službeni izložbeni program u 2024. godini.

-„Izuzetno mi je drago što sam dio izložbe s CIM-om, divan tim umjetnika i drago mi je što sam kroz njihovu suradnju povezana s hrvatskom umjetničkom scenom i Rijekom. Nakon izložbe ‘Arkadia: Vrli novi svijet’ u Filodrammatici u kustoskom konceptu K Kolektiva, a kao dio međunarodnog festivala suvremene umjetnosti u lipnju 2023., srela sam Ingeborg Fülepp nakon puno vremena, a nedugo nakon toga je u kontakt sa mnom stupio Tomislav Brajnović, i objasnio mi koncept njihovog djelovanja na akademiji. Vrlo brzo smo se povezali i razmijenili razmišljanja te odlučili u kojem će se smjeru razvijati umjetnički koncepti projekta. Radovi koji će biti izloženi, dio su mog istraživanja algi i planktona u oceanima. Spomenula sam da je moja prva umjetnička praksa bila fotografija i zahvaljujući tome imam poprilično veliku arhivu fotografija Karlovca, svog rodnog grada. Ovaj rad je nastavak simfonije potresa jer se bavi svijetom nakon klimatskih promjena. Čini se kao utopija, i inspiriran je utopijskim razmišljanjem kao reakcija na trenutno globalno stanje destrukcije, autodestrukcije i manjka empatije. Istražujući alge, naišla sam na predivna oceanska bića koja se zovu dinoflagelati i jedna su od najdrevnijih bića u vodama na ovoj planeti. Njihove forme su zanimljive te ujedno samoodržive i nepromjenjive već zadnjih nekoliko tisuća godina. Nažalost, zbog velikih zagrijavanja oceana dolazi do njihovog izumiranja. Zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i mojoj velikoj arhivi fotografija, odlučila sam napraviti 3D model dinoflagelata i kombinirati ih s fotografijama Karlovca (koji trenutno prolazi veliku transformaciju nakon potresa 2020-e godine) i kreirati modele samoodržive arhitekture inspirirane dinoflagelatima. Ne fotografiram već dugo, ali radeći s generativnom umjetnom inteligencijom i pisanjem kompjuterskog koda kako bi generirala slike moje ideje ‘savršene budućnosti’, podsjetila sam se na rane dane eksperimentiranja dok sam studirala na akademiji u Rijeci. Shvatila sam kako sam već zadnjih 5 godina u određenom dogmatskom razmišljanju i definiranju fotografije i slike. Ne želim reći da sam u krivu, ali svakako opet propitujem sliku kao istinitu reprezentaciju svijeta, isključivo sada kada je moguće kreirati sliku iz koda. Ono što je kamera učinila slikarstvu, sada umjetna inteligencija čini fotografiji i važno je zapamtiti da su veliki pomaci u umjetnosti uvijek nastali nakon izuma ili unaprjeđenja novog alata. Nastavit ću raditi u performansu i komunikaciji našeg biološkog tijela s tehnološkim tijelom. Mislim da se takva transformacija danas publici može najbolje približiti kroz performans – kao reakciju na svijet koji je slika, a ne sporazum s istom.”

Anamarija Ami Podrebarac, Unbuilt, Rhino 3D/Grasshopper plug-in/Stable Diffusion lokalni model tretiran Google Colab-om; 2023.-2024.

-„Dok radim s performativnim praksama, dopuštam publici da se nastani u algoritamskim okruženjima na načine koji unose kompleksnost, neodlučnost i obradu podataka u sferu suvremene umjetnosti. Moja umjetnička praksa ima za cilj omogućiti nijansiranije razumijevanja algoritama ne kao puke automatizacije, već kao materijalne teksture naše zajedničke stvarnosti. Primjenom aktualnih znanstvenih modela kvantne teorije i informacijskih tehnologija, donosim nova tumačenja i razumijevanja suvremene umjetnosti”.

Razgovor zaključujemo pozivom svih zainteresiranih čitateljica i čitatelja, da ujedno postanu i posjetiteljicama odnosno posjetiteljima nadolazeće izložbe u Galeriji O.K., te 6. veljače participiraju otvaranju izložbe kao krajnjeg rezultata umjetničko-znanstvenog projekta međunarodnog karaktera. Kustosi, mentori i organizatori projekta „Estetski, etički i ontološki izazovi postdigitalne umjetnosti”, nastavnici su i vanjski suradnici Sveučilišta u Rijeci pri Centru za inovativne medije APURI, Tomislav Brajnović, Iris Vidmar Jovanović, Ingeborg Fülepp i Dijana Protić.