Plaža Bivio, u narodu znana kao Empeduja, i ove će se godine na dva dana pretvoriti u pravi mali raj za pankere, kada se, 16. i 17. kolovoza, ondje bude održavao deveti po redu Empeduja punk festival. Jedini riječki punk festival dio je manifestacije Ljeto na Kantridi, što se provodi u organizaciji Novog turizma d.o.o., a zahvaljujući Andreju Vučiniću Škotu i Damiru Čargonji Čarliju on već godinama okuplja pankere iz čitave regije, koji jedino ondje imaju prilike pogati kraj bine u prvom redu do mora. Prvoga će dana festivala nastupiti Motus, Hak Attak, Morska bolest, Fudrinjos i Željezne pilule, a drugoga Stratus, Otvoreni prelom, Disbaja, Plastika i Krletka. Upad na festival naplaćuje se 15 eura po danu, nema unošenja svoje cuge u staklu i limenkama, i dakako, svi su oblici rasizma, fašizma, seksizma, homofobije i ostalih gadosti strogo zabranjeni. Ovogodišnje je izdanje festivala, zbog nekolicine razloga, najavljivano kao potencijalno posljednje, a iako možda nije velika kao Paradiso ili Martinska, čari Empeduje jednostavno treba doživjeti.
Pomalo se anegdotalni nastanak Empeduja punk festivala spominje iz godine u godinu, priča o tome kako je Čarli pokupio pankera koji stopira, kao posljedica čega je na Empeduji niknuo punk festival, polako se ali sigurno pretvara u urbanu legendu. Koliko u tome ima istine, od kuda je zapravo krenula ta inicijativa?
– Da, to je jedna od verzija. Tad smo se već i upoznali, prije toga sam upoznao Čarlija preko Davora Dundare, prijatelja kojem sam ispričao ideju o festivalu, i on me upoznao s Čarlijem. U međuvremenu sam negdje stopirao, i on me pokupio i vozio do Grobnika, i tako smo dogovorili prvu godinu festivala, dosta klimavu godinu, započinje priču o Empeduja punk festivalu Andrej Vučinić Škot, glavni krivac za održavanje ove priče devetu godinu za redom.
Kako je to izgledalo prve godine, koliko je bilo „sklepano“?
– A bilo je sklepano, ja nisam ni znao što radim, nisam znao što trebam, nisam se kužio u opremu, u ništa baš zapravo.. Tako da je dobar dio Čarli tu odradio, recimo da sam prve godine ja samo doveo bendove, napravio lineup, a ostale tehničke stvari su rješavali Čarli i ekipa. Iz godine u godinu sam učio na svojim greškama. Uvijek je negdje bio kiks, mislim da su tek prošla dva festivala prošla bez njih. Ali da, uvijek negdje nešto zapne, pogotovo u tehničkim stvarima, ali naučiš na tome s vremenom, sve je lakše iz godine u godinu. Samo kako vrijeme prolazi nekako se i zasitiš kad se ponavljaju jedne te iste stvari. Zainteresiranost ljudi ponekad nije najbolja, kužim da je ljeto, a Rijeka ljeti baš i nije neka destinacija gdje bi ljudi htjeli provesti godišnji, ali uvijek se skupi barem 200-tinjak ljudi..
Festival je dakle kroz godine sve glađe tekao, kako se to Empeduja s vremenom poboljšavala?
– Na početku nije ni bilo stagea, sve je bilo na betonu, nisam siguran koje godine smo prvi put imali stage, možda čak 2020., možda malo i prije. U početku je bilo tamo iza zidića, bend bi bio na stepenici, bila su dva ogromna zvučnika i ispred njih ekipa. S vremenom smo improveali fest tako da smo dodali stage, poboljšali razglas, promijenili tonce, unajmili opremu.. U početku smo sklepali tu opremu, tko ima nešto donese, pa smo shvatili da tu imamo Ri Rock koji nam u tom pogledu može pomoći, kako s opremom, tako i sa savjetima, na njih se dosta oslanjamo. Bilo je tu svega, od propusta u organizaciji, do loše opreme, dobih i loših tonaca, mojih propusta.. Sjećam se gašenja struje jer smo krivo prikopčali agregat, stalno je dolazilo do opterećenja. Meni je to bilo užasno za gledati, ali sam vidio da ekipa uživa, zajebava se na to. Čak je i bendovima bilo smiješno, nitko nije radio frku i bilo je zabavno, problem je što je nakon toga ostala priča o festu na kojem se gasi struja. Sljedeće godine smo sve napravili kako treba, a došlo je dosta manje ljudi, jer je ostala ta priča o trash festivalu na kojem sve jedva radi, i onda bude sve bez greške, a ostane ta priča.. Sad je prošla koja godina od tog trash izdanja, sad već to izgleda puno bolje, mislim da sada ljudi mogu očekivati kvalitetniji fest od onih dok je to sve još bilo u nastanku.
Kako je tebi izgledao taj razvoj, kada si prvi put imao onu realizaciju da si organizirao festival?
– Već prve godine, tad sam bio dosta mlađi, i to je sve u mojoj glavi izgledalo puno veće nego što je zapravo bilo, ali kako je to raslo, recimo na drugoj ili trećoj godini je bilo baš brdo ljudi, tada se još nije ni upad naplaćivao, to je tada baš izgledalo kako treba. Tad sam si baš rekao „Wow jebote, puna plaža ljudi, pa mi smo uspjeli!“. Kroz godine se svašta mijenjalo, za vrijeme korone je to bilo kako je bilo, ali čak je dosta ljudi i dolazilo u to doba. S koronom je bilo baš dosta muke, i ljudima koji su dolazili na fest i meni, bila mi je muka gledati te ljude na ulazu kako se muče s tim testovima, kako rade grimase dok ih testiraju.. Ali ajde, to smo preživjeli, ja sam mislio da će to potrajati puno duže ali ajde, pusti sad to, to je iza nas.
Empeduja je s vremenom poprimila sve formalniji oblik, dok je u početku to bilo više „na valcer“. Kada se počeo naplaćivati upad, kada je zabranjen unos svoje cuge?
– Ja bih rekao da je to krenulo kad smo shvatili da su troškovi sve veći kako napreduje fest, i kako ne možemo zauvijek biti baš toliko jeftini, da uvijek imamo manjak i nikad zaradu. Nije tu stvar zarade, ne radimo mi to zbog toga, ali ne možeš živjeti od manjka. Nema smisla ako sve ide iz tvog džepa, pa smo naplatu stavili da bi zapravo fest preživio, da bi zaživjela još koja godina i da bi se pokrio trošak. Nitko tu ne zarađuje, to je jednostavno da fest preživi. A to s cugom, ne znam, to je punk fest, svi bi najradije nosili svoju cugu, ali negdje mora biti neke zarade da bi se pokrio trošak, da se neki dio plati od šanka, pa smo to tako nekako odlučili. Ovo je super, koliko smo potrajali kao festival bez naplaćivanja, u početku je bilo malo i nerealno. Upad je stvarno minimum minimuma, ove godine je 10 eura po danu. Razmišljali smo da stavimo 15 eura prvi dan, jer su troškovi veći, ali ajde, pokušat ćemo s tih 10 eura pa ćemo vidjeti gdje nas to odvede. Uvijek ima ekipe koja će doći podržati, a ima i one koja će se ušvercati, jer ili nemaju za upad ili stvarno ne kuže koncept kako to sve funkcionira, ne kuže troškove, kao i svuda zapravo, nije to ništa čudno. Ali stvarno ima i onih koji to cijene, koji će podržati. Shvatio sam da je ekipi zapravo veći problem to što ne smiju unositi svoju cugu, nego što moraju platiti upad. Platit će ulaz, ali kad znaju da ne smiju imati svoju cugu, probudi im se taj neki inat.. Plastika se može unositi, ali u nekim razumnim količinama, da opet ne bude to neki svinjac, to sve na kraju netko treba počistiti. Nećemo sad zabraniti skroz, ali neka bude neka razumna spika, popij svoje pa popij malo i na šanku, da bude fer.
Kroz godine je bilo svakakvih eksperimenata, prošle godine ste tako u popodnevnim satima imali dub-reggae session. Je li za ovu godinu nešto slično u planu?
– Ove godine zapravo nisam stigao organizirati neki popratni program. Prošle godine je Mile s Radio Rože to super odradio, ali je bilo nekako čudno, u čudno vrijeme se to odvijalo. Tamo je bila ekipa s plaže, a od festivalskih gostiju je bilo samo nas par.. Tako da sam skužio da između festivala, cijelo popodne, zapravo nitko nije tamo, pa se ne isplati raditi nekakav program kad nemamo za koga. Ekipa ode doma, tamo baš nema prostora za kampiranje, nije baš idealno pa preko dana nema ljudi. Bilo bi idealno da imamo prostora za kamp, ali pozicija je takva kakva je, ne možemo baš izmisliti nešto čega tamo nema. Ima jedan mali dio iznad plaže gdje je šumica, tamo stane pet, šest šatora, ali nije dosta veliko da bi bilo kamp.
Rijeka je po pitanju festivala prilično tanka, Empeduja je jedini punk festival koji imamo, a prije nedavne revitalizacije Palacha nije bilo ni previše svirki. Koliko je u tom kontekstu Empeduja značajna riječkoj punk sceni?
– Sigurno smo napravili nešto po tom pitanju, u toj rupi bez događanja u kojoj nije bilo ničega na toj razini. Baš je bila ta rupa u događanjima, u Podrumu je uvijek bilo svirki, ali ne na razini festivala, nije bilo ničega na otvorenom. Znalo je biti po klubovima, organizirale su se svakakve underground svirke, ali falilo je tih outdoor evenata. Falio je taj festival, puno manji gradovi su ga imali, pa ne znam zašto u Rijeci nakon Barufa recimo nije ništa zaživjelo. Rijeka ne može živjeti na staroj slavi grada punka, pogotovo jer baš i nema neke volje. Za Empeduju me malo i brine hoće li to netko preuzeti, ne mogu ni ja zauvijek to raditi. Sada sam se već malo zasitio, nakon 9, 10 godina, ja bih već najradije da to netko mlađi preuzme pa da on prođe što sam ja prošao. Ne možeš cijeli život baš gurati istu stvar.
Misliš li da si, u toj, kako kažeš, rupi bez događanja, napravio dobar posao u održavanju scene na životu?
– Pa sad, koliko toliko. Meni su pravi primjer ti mladi, nova generacija, njih sad ima duplo više nego što je nas bilo. Čini mi se da su oni baš željni toga svega, svirki, koncerata, scene, stalno nam dolaze na svakakve svirke, mislim da su oni zapravo rezultat tog našeg truda, što je to kod mladih ful zaživjelo. Oni na ovaj fest gledaju kao nešto wow. Dosta njih je reklo da im je to prvi festival, što je super za čuti. Nekako se u tim trenutcima osjećam kao da sam napravio nešto važno, što sad novoj generaciji puno znači.
Je li te, kada si kretao s organizacijom festivala, motiviralo to što u Rijeci nema festivala, ili želja da pružiš mlađim generacijama taj osjećaj scene, da mladi, neafirmirani bendovi dobiju priliku negdje svirati?
– Jedno i drugo. Ideja kod organizacije festa je bila da se daje prilika mlađim bendovima koji nemaju gdje svirati, koji se probijaju. Kroz godine smo krenuli dovoditi i veće bendove, možda je malo glupo reći, ali da imamo nekakvog headlinera. Nešto što će privući ljude, ali opet da bude nešto što možeš poslušati, što znaš od prije, ne mogu biti baš svi novi novcati bendovi, želim da bude i starih i novih. A i htio sam da Rijeka ima festival, uvijek smo nešto njurgali da nema ničeg, pa ajmo nešto napraviti.
Ovogodišnje je, deveto izdanje Empeduja punk festivala, najavljivano kao potencijalno posljednje. Je li tome tako jer se ne zna tko će iduće godine dobiti koncesiju, ili su posrijedi i neki drugi razlozi?
– Ja bih najviše volio da se netko malo mlađi uključi u to sve, da nastavi tu cijelu priču, ili napravi nešto slično. Potencijalno je zadnja, ali ovisi i o tome kako prođe ova godina. Problem je i u tome hoće li Čarli dobiti koncesiju, ali zapravo se ni s time ne zna što će biti na kraju. Ne zna se ni gdje ću ja biti idućeg ljeta, tko zna u koju ću biti priči. Nakon devet godina zaželiš se i cijelog slobodnog ljeta, ovo je ipak velika odgovornost. Cijelo ljeto ti rade pritisak sve te stvari koje moraš napraviti, pa to cijelo vrijeme odgađaš, i ne možeš se nikad skroz opustiti zbog toga. Negdje si na nekom festu, i cijelo vrijeme ti je u glavi što sve moraš. Zapravo nekad poželim imati cijelo ljeto za sebe, da nemam toliko odgovornosti. Što se koncesije tiče, ako Empeduja više ne bude opcija, ako se nađe neka adekvatna lokacija, i još neka ekipa koja bi dala ruku, dalo bi se organizirati festival negdje drugdje. Još jedna stvar zbog koje ne radim s toliko želje kao prije, shvatio sam da sam se zasitio cijelo vrijeme raditi sam. Kad bi bila ta neka ekipa od 5, 6 ljudi, pa kad bi posao raspodijelili tako da svi rade sve, to bi bilo super. Ovako imam pomagače, imam volontere, uvijek netko da ruku, ali opet mi fali netko da preuzme dio odgovornosti.
Jesi li zadovoljan lineupom? Bude li ovogodišnja Empeduja stvarno posljednja, misliš li da će odabrani bendovi složiti kvalitetnu odjavnu špicu?
– Meni je super kako je sve ispalo, neki bendovi koji su prvotno trebali biti dio lineupa nisu mogli, ali super smo na kraju upotpunili bendove, neki su se sami javili, neke sam ja zvao, ali mislim da je lineup solidan. Naravno, ima svakakvih komentara, neki su ful zadovoljni, neki ne toliko, kao i uvijek, to je stvar ukusa, o tome možemo do sutra, ali mogu reći da sam čuo puno više pozitivnih komentara nego negativnih, tako da ja mislim da ima za svakoga po nešto. Imaš jedan Motus, koji su veterani hrvatskog hardcore punka, ima i mlađih bendova, baš za svakoga po nešto. Jako mi je drago da smo uspjeli dovesti jedan takav bend, naravno bilo ih je i prije, jedne godine je bila Alergija, bilo je i reunion bendova, kao Odpadki Civilizacije, pa i Punjena papiga, i sad Motus, koji je po meni jedan od bitnijih bendova na široj sceni. Tako da, evo, ako i je zadnja godina, mislim da smo napravili nešto samo s time što smo doveli jedan takav bend, i što napokon ima riječkih bendova, jer se godinama povlači ta priča da nema bendova iz Rijeke, i baš ove godine su se pojavili. Nažalost nismo uspjeli svima dati šansu, ako bude sljedeća svakako će svirati oni koji nisu uspjeli doći na red ove godine.
Što se nastupa bendova na dosadašnjim Empedujama tiče, znam da ti je vjerojatno bed ikoga izdvajati, ali sigurno je bilo nekih koji su ti se urezali u sjećanje, ja recimo posebno pamtim nastup Finta de Mone 2020. godine.
– Da, Finta de Mona je napravila super atmosferu, bila je super svirka. Tad je došla i hrpa lokalne ekipe s bakljama, napravili su neku nogometnu atmosferu, super je bio taj ča pank, baš je bilo zanimljivo za vidjet, nisam čak ni ja očekivao da će to tako super ispasti, baš su upotpunili tu godinu. Žulj je recimo imao svoju prvu live svirku baš na Empeduji, to je bilo prve godine, kasnije su snimili i jingle za fest, stalno su tamo i podrška su nam, znali su davati i svoju opremu drugima da sviraju, recimo da je i Žulj isto dio tog festivala.
Pričajući o potencijalno zadnjem izdanju festivala, vjerujem da ti se budi neki pomalo nostalgičan osjećaj. Kako pamtiš te trenutke kada nije sve išlo glatko, imaš li kakvih komičnih anegdota?
– Jedne godine, kad nismo još imali stage, ekipa je svirala na toj stepenici, i kako je ranije bila kiša, nije bilo uzemljenja, i struja je tresla i bendove i ekipu, svirali su s gumenim rukavicama. Netko je htio sing along, pa uhvati mikrofon, i strese ga struja, to je totalno komično bilo sve skupa. Ja sam se držao za glavu, ono, što se događa, ne kužim se u struju, a ona dere ljude na festu.. Sve se na kraju svodi na tu struju, na uzemljenje i na agregate koji se dobro spoje, i ako si to sve dobro napravio onda je sve okej haha. Bilo je tu dosta naših grešaka, jedne godine nismo bili sigurni ima li dovoljno benzina u agregatu, pa smo to nešto otvarali, s nekim štapovima mjerili koliko ga ima, čovjek koji nam renta agregat vjerojatno još uvijek misli da je netko pokušao ukrasti benzin iz agregata, a ne da smo mi mjerili koliko ga ima, stvarno je bilo svega. Čarli mi je pričao da je jedne godine ekipa preko noći maznula gajbu pive, popili su ju, da bi na kraju skužili da su uzeli gajbu bezalkoholne pive, cijelo vrijeme su debili cugali ukradenu bezalkoholnu pivu, haha. Bilo je i razbijenih glava, pogotovo dok plaža nije bila betonirana, ljudi su padali preko grota. Bilo je super dok smo živjeli u Gracianiju, sigurno je 50 ljudi banulo nakon festivala na after u skvot, sve skupa se nije gasilo dva dana, to je bilo odlično. Skvot i Empeduja zajedno su baš držali tu scenu, žao mi je da to sve skupa nije duže potrajalo, jer bi sve nekako bilo lakše, mogli bi povezati dvije priče u jednu, što bi bilo super. Jedne godine do početka festivala nisam imao gdje smjestiti bend, i žalio sam se ekipi na festu kako nemam gdje s njima, i jedan frend je samo rekao da će ih on udomiti. Ja sam njima na licu mjesta rekao „Da, da, spavate kod njega!“, kao da je to sve riješeno već mjesecima. Dosta se toga rješavalo tako u zadnji čas, s više sreće nego pameti. Kad ti pričam ovo imam malo taj nostalgični feeling, samo ja dosta toga nisam ni doživio, jer ja sa svojim obavezama to ni ne uspijevam pohvatati, samo čujem priče.
Misao za kraj?
– Dođite na Empeduju, podržite nas, možda više nećete imati priliku. Možda radi koncesije nećemo više moći tamo raditi fest, možda netko drugi preuzme, možda i ne, i možda je ovo stvarno zadnji put da se vidimo na tom mjestu u tom izdanju, pa bi bilo super da nas je što više, zaključuje Andrej Vučinić Škot, organizator Empeduja punk festivala.
Naslovnu i ostale fotografije snimio Aleš Suk
#9. Empeduja punk festival #Andrej Vučinić Škot #Empeduja punk festival #Ljeto na Kantridi
