Tijekom Drugog svjetskog rata dogodila se značajna ratna emigracija, s mnogima koji su napustili svoje domove zbog ratnih okolnosti. Ljudi su često odlazili u zbjegove ili se sklanjali kod rodbine u prekomorskim zemljama. Ova grupa ratnih emigranata žudjela je za povratkom u svoja domaćinstva čim su prilike to dopuštale. U četvrtu kategoriju emigracije spada tzv. ekstremna emigracija, koju su činili vojnici NDH te oni koji su preživjeli ili izbjegli Blajburg. Ovi emigranti su, preko Italije, otišli u Južnu Ameriku i Australiju, gdje su se brzo organizirali kao hrvatska emigracija. Srpska ekstremna emigracija, s druge strane, uglavnom je potekla od poraženih pripadnika četničkog pokreta.
Nakon rata, najveći broj emigranata iz Europe činili su Židovi, koji su željeli napustiti Europu i preseliti se na Bliski istok ili u prekomorske zemlje. Malta i Cipar postali su ključna okupljališta za emigrante koji su brodovima iz mediteranskih luka putovali prema Bliskom istoku, Sjevernoj i Južnoj Americi.
U svrhu podrške ovim migracijama, jugoslavenska vlada kupila je putnički brod koji je nazvan „Partizanka”. Brod je 2. srpnja 1947. kupljen u Portugalu, u luci Lisabon, gdje je nosio ime „City of Lisbon”. Dodijeljen je Jugoslavenskoj linijskoj plovidbi iz Rijeke, koja se tada preimenovala u Jugoliniju. Osnovna svrha broda bila je prevoziti jugoslavenske iseljenike iz Južne Amerike i Australije. „Partizanka” je imala posadu od 195 članova, svi bivši partizani, a na brodu je bilo i 15 političkih komesara. Brod je mogao primiti 750 putnika.
„Partizanka” je bila luksuzno opremljena, s pet paluba, radarom, najmodernijom telegrafijom, kinodvoranom, knjižnicom, plesnim salonima, te frizerskim i pedikerskim salonima. Posebno je isticano da je „Partizanka” luksuznija od starog jugoslavenskog putničkog broda „Kraljica Marija” i da je kupljena nakon samo dvije godine postojanja nove države.
Prvi kapetan broda bio je Filip Vranković, iskusni pomorac iz Splita, koji je tijekom Drugog svjetskog rata služio kao zapovjednik partizanskog broda „Galeb”. Prvo putovanje „Partizanka” je započela 14. prosinca 1947. iz Lisabona prema Australiji i Novom Zelandu, s 680 putnika, uključujući 360 Židova. Na povratku, brod je trebao prevesti prvu grupu iseljenika u Split, Rijeku i Trst.
U ožujku 1948. brod je krenuo prema Južnoj Americi, s tisućama ljudi koji su željeli povratak u domovinu. Međutim, argentinska policija pokušala je spriječiti njihovo ukrcavanje, a brodski komesari bili su zabrinuti zbog mogućih diverzija od strane ekstremne emigracije. Kada je brod stigao u Split, sazvan je partijski sastanak gdje je rukovodstvu broda izrečen ukor zbog nekontroliranog ukrcaja putnika.
„Partizanka” je nastavila ploviti do listopada 1948., kada je posljednji put posjetila Južnu Ameriku. Nakon povratka u Rijeku, brod je ušao u povijest kao jedini putnički brod u floti Jugolinije. Ipak, godina 1948. bila je teška za Jugoslaviju, koja je bila u izolaciji zbog političkih nesuglasica sa Sovjetskim Savezom i Zapadom. Unatoč poteškoćama, u zemlji je vladala nada u bolju budućnost.
Jugoslavija je aktivno provodila propagandu u Južnoj Americi i Australiji, pozivajući ljude da se vrate u domovinu. Iako su mnogi povratnici donijeli značajan kapital, mnogi su se brzo suočili s realnošću života u poslijeratnoj Jugoslaviji, gdje su imovina i zarada brzo izgubile vrijednost.
Unatoč izazovima, brod „Partizanka” nastavio je prevoziti povratnike sve do ožujka 1949. godine, kada je krenuo na svoje posljednje putovanje prema Australiji. Po povratku, brod je bio prazan i ubrzo je povučen iz upotrebe. Tijekom noći na današnji dan 1949., brod je zahvatio veliki požar u splitskom brodogradilištu, čime je njegova karijera završena. Kapetan Vranković bio je uhićen, ali kasnije pušten, dok je brod izrezan u staro željezo početkom 1950-ih.
„Partizanka” ostaje upamćena kao simbol pokušaja obnove Jugoslavije u poslijeratnom periodu, ali i kao priča o nadanjima i razočaranjima onih koji su se vratili u domovinu s vizijom boljeg života.
#brod #Jugolinnija #Partizanka #požar #Split
