PoeTris: Tri pjesme po izboru autorice.
Oproštajna pjesma Kada bih se mogla roditi ponovno, rodila bih se kao kozorog, majmun ili orao. Kozorog se nikada neće zamoriti: koliko vremena za oprez, za slušanje granja i razmicanje borovih iglica u strpljivim sumracima. Vještinom hoda on poštuje svečanost daljine. Majmun ima dlanove za sadašnjost i srce u koje sprema ljeto namotano u klupko. Znatiželja ga štiti od smrti: ona povezuju polutke nepoznatog u čegrtavu igračku, pomlađena usta. Orao ne poznaje početke. On je podne, smreka, hrid, dan kada je nestao gusarski jedrenjak i kamenolom u kojem je potamnilo sjećanje. Ponekad pomislim da je vrijeme mrtvo i da bi trebalo učiniti magnetofonsku snimku svih rastanaka koji nas motre. (iz zbirke u tisku Dani kositra i jeke, HDP, 2023.)
Uspavanka za tužni misterij Pod bijelom dojkom neba ugledala sam smeđe ptice – umjesto krila, sa svake strane tijela izraslo im lišće: kao da ih je porodilo drvo. Nakon toga sa žutom mrenom preko oka gledala sam grad. Ulice su tonule u vlagu, park je tonuo u korijenje, zgrade su prekrile oči. „Vi ste ljudi, a ne meta-vaze“, govorio je netko iz sna. Na internetu prosvjedi, azil uskličnika izbjeglih iz mekih grla. Pod prozorom razmahan susjed u trenirci trči i viče nekome da nije normalan, da nije normalan. Film traje predugo kao i svaka potraga. Slabost se ponavlja kao greška vrpce i unaprijed izgubljen rat. Probušeni suncem listovi drhte, drhti i trup, čudi se da ga nose. Jedna djevojčica doručkovala je pticu, na tajnom mjestu sahranjena su godišnja doba, uspavanka ne prestaje. Da nije normalan, da nije normalan. (iz zbirke Plava i smeđa knjiga, MeandarMedia, 2021.)
Ruže Franje Ferdinanda Moja baka već tri dana spava i nitko je ne može probuditi. U glasnom joj disanju čujem kako se preslaguje nebo i kako se jata ptica križaju negdje nad Atlantikom. Smrt je bezbolna kada je kraća od misli i brža od čiope. Recimo, kao hici Franza Ferdinanda koji su tijekom 1913. uspavali više od 5000 jelena. U pauzi između dva okidanja puno ruža ruža u ružičnjaku puno latica među jelenskim rogovljem. U pauzi između trena smrti i vijesti bližnjima mumificirana samoća bića. Kao recimo, osamljenost Principove ruke između vidovdanskog pokreta i gangrene okrunjene amputacijom 1916. u Terezinu. Crna ruka. Smrt je sinegdoha, mislim, i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama preslaguje nebo sporije od pupanja najprkosnije ruže u vrtu Franza Ferdinanda. (iz zbirke Stepenice za Stojanku K., VBZ, Zagreb, 2019.)
Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je šezdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te tri znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.), Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, 2016.) i Poetski napon smrti – od krika do tišine (Naklada Ljevak, 2022.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec, 2008.), Lunule (Disput i DHK, 2012.), Teleidoskop (HDP, 2018.), Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., 2019.), Zarazna zona (Fraktura, 2021., suautorstvo s Damirom Radićem), Plava i smeđa knjiga (MeandarMedia, 2021.) i Dani kositra i jeke (HDP, 2023.). Za zbirku Lunule nagrađena je pjesničkom nagradom „Dobriša Cesarić“, dok su joj ostale zbirke bile u finalima nekih od najvažnijih domaćih književnih nagrada, kao što su nagrada „Ivan Goran Kovačić“, nagrada „Tin Ujević“ i nagrada „Fran Galović“. Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski, poljski i mađarski jezik. Aktivno se bavi književnom kritikom koju od 2021. redovito objavljuje na specijaliziranom portalu za književnost i književnu kritiku Kritika h,d,p.
https://pisci.hr/pisac/andrijana-kos-lajtman
#Andrijana Kos Lajtman #poetris #poezija
