Prošlo je tjedan dana otkako kroz medije pratimo slučaj posrnuća uspješnog hrvatskog redatelja Dalibora Matanića. Prošlog petka, 5. travnja, novinarka je Večernjeg lista Milena Zajović nakon višetjednog istraživanja koje se sastojalo od intervjua s 30-ak sugovornika i sugovornica javnosti otkrila neprimjerena ponašanja redatelja Matanića koja se odvijaju zadnjih minimalno 10 godina. Riječ je o obrascu spolno uznemirujućeg ponašanja prema kolegicama na setu filmova, serija, spotova i reklama, koji se sastojao od niza radnji- slanja neželjenih poruka seksualnog sadržaja, pozivanja na partyje van radnog vremena, neprimjerenih dodirivanja i komentara na snimanjima te u jednom od slučajeva inzistiranju na seksualnoj interakciji glumaca na snimanju reklame. Broj žrtava se na temelju dosadašnjih saznanja penje iznad 200 pojedinačnih slučajeva. Zajović navodi kako regionalna filmska scena neko vrijeme bruji o slučaju, otkako je Matanić unazad zadnjih mjesec dana dobio otkaz s tri velika projekta uslijed saznanja medijskih kuća o njegovom neprimjerenom ponašanju.
Istog dana, prošlog petka, 5. travnja, Matanić na svom Facebook profilu objavljuje status naslova „Kajem se“, kako bi iznio „svoju stranu priče“. Navodi kako je tek sada, baš na dan objave članka u Večernjem listu, osvijestio neprimjerenost svoga ponašanja. U isprici koja se sastojala od brojnih „ali“- stresan posao, rubni humor, umjetnički doprinosi hrvatskoj kinematografiji, radikalne metode snimanja, obiteljski život- otkrio je kako je njegovo neprimjereno ponašanje uvijek bilo pod utjecajem droge i alkohola te da se svojevoljno prijavio na liječenje od ovisnosti. Nakon objave, Matanić je deaktivirao svoje profile na društvenim mrežama, kako je u svojoj zadnjoj objavi i najavio da hoće.
Kronologija događanja već u prva dva pasusa ovog teksta otvara pitanja- prvo jesu li medijske kuće Mataniću uručile otkaz iz etičkih principa ili tek saznanjem da će priča završiti u javnosti, a drugo kako to da Matanić za svojim ponašanjem žali tek sada? Naravno, potonja je instanca istaknuto primijećena od strane javnosti, stoga je Matanićeva isprika naišla na negativnu društvenu recepciju.
Problemski motiv ovog će teksta biti kontekstualiziranje ovog slučaja u širu društvenu perspektivu, kao i osvrt na medijski prikaz slučaja i njegovu recepciju na društvenim mrežama.
Svojim je pristupom i pridržavanjem novinarskog etičkog kodeksa Zajović temu spolnog uznemiravanja s pozicije moći na radnom mjestu, točnije u filmskoj industriji, na primjeren način stavila u javni diskurs. Štiteći identitete sugovornika i sugovornica te bez odviše detalja eksplicitnog sadržaja, Zajović je onemogućila spektakularizaciju događanja. Koliko ovakve teme mogu biti perfidan način senzacionalizmu sklonim medijskim institucijama za stjecanje profita svjedoče brojni primjeri iz prije nekoliko godina aktualnog „Me too“ pokreta. Osim što je senzacionalizam apsolutno neprihvatljiv oblik medijskog formatiranja tema od ovolike društvene relevantnosti i ozbiljnosti, iznošenje detaljiziranih svjedočanstava nerijetko bi rezultirao upiranjem prsta u žrtvu, kao i njihovoj retraumatizaciji.
Ipak, medijski spektakl nastaje u prostoru komentara na društvenim mrežama. Slučaj Dalibora Matanića tako je postao mjesto prijepora, sučeljavanja društvenih dihotomija- bilo po ključu političke orijentacije (lijevo- desno), feminizma nasuprot patrijarhalno uvriježenim obrascima mišljenja te unutar samog feminizma- neoliberalne inačice nasuprot kritički nastrojenijim feminizmima. U fokusu je tako bilo pitanje tko je lajkao Matanićevu objavu, pružao mu podršku ne primijetivši potencijalnu manipulativnost izjave. Dok se su jedni zgražali nad podrškom koju je Matanić dobio za svoju objavu na Facebooku, drugi su se našli u stanju nevjerice i šokiranosti- kako to da Matanić, Matanić koji se pred samo par mjeseci našao na naslovnoj stranici Glorije kao zagovornik borbe protiv nasilja nad ženama i koji se kroz svoje stvaralaštvo bavio društvenim problematikama, kako to da je baš on spolno uznemiravao mahom mlade kolegice? Postojali su i oni treći, koje je iznenadila iznenađenost- pa ipak, živimo u patrijarhatu, niste li primijetili?
Uslijed kakofonije nastale medijskom recepcijom članka i Matanićeve objave, iz fokusa je diskursa iskliznula jedna od ključnih problematika slučaja. Činjenica da je Matanić zloupotrebljavao vlastitu poziciju moći kao da je zasjenila voajerska želja za saznanjem kojim se sve to i koliko kreativnim felacijskim aluzijama koristio u tim misterioznim nestajućim porukama na Viberu. Primiti neželjenu poruku seksualnog sadržaja uvijek je krajnje nelagodno, no u slučaju kada to čini osoba koja se nalazi na poziciji moći, a u ovom slučaju pritom i pri samom vrhu hijerarhijske strukture radnog mjesta, riječ je o kaznenom dijelu. Matanić je tako svojim ponašanjem povrijedio članak 156. Kaznenoga zakona Republike Hrvatske:
„(1) tko spolno uznemirava ili grubo uznemiri drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.“
Spolno uznemiravanje Kazneni zakon definira kao: „svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće, ili uvredljivo okruženje.“
Da naglasimo, stav poput onog „mogla ga je blokirati“ u slučajevima spolnog uznemiravanja putem poruka od strane nadređenog neprimjeren je s obzirom na to da pozicija moći stavlja žrtvu u krajnje izazovnu situaciju unutar koje reperkusije odbijanja, „postavljanja za sebe“, mogu sezati do gubitka posla, a ovisno o poziciji i umreženosti moćnika i ograničavanjem poslovnih prilika van zadate situacije. Manipulirajući potencijalnom egzistencijalnom ugroženošću žrtve, moćnici se zlostavljači koriste takvom situacijom, iskalkulirano pritom birajući žrtve u što ranjivijim situacijama- osobe na početku karijere i slabijeg društvenog, ekonomskog i simboličkog statusa.
Također, valja ukazati da iako su situacije zlouporabe pozicije moći daleko izazovnije, u kontekstu spolnog uznemiravanja riječ „samo“ nema svoje mjesto. Relativiziranjem prijestupa kojima se, kako to opisuje članak 156., vrijeđa dostojanstvo, plaši i ponižava, kroz usporedbu s težim oblicima spolnog nasilja, održava se status quo oprirodnjenosti neprimjerenih ponašanja koji emaniraju iz te perpetuiraju temeljnu rodnu nejednakost u društvu. Nota bene, iteracije riječi samo javljaju se u opravdanjima Matanićeva ponašanja, bilo od strane suučesnika u spolnom uznemiravanju- „ma to je samo Dado“, bilo od Matanića samog- „samo sam se šalio.“
Na globalnoj je razini značajnu ulogu u podizanju društvene svijesti na temu spolno uznemirujućeg i zlostavljačkog ponašanja odigrao „Me too“ pokret 2018. godine, a s regionalnom inačicom u obliku „Nisam tražila“ predvođene hrabrim istupom glumice Milene Radulović 2021. godine. Pad je hollywoodskog moćnika Harveya Weinsteina označio bitnu kulturološku mijenu, simbolički odrubivši glavu do tada nedodirljivom bijelom sredovječnom muškarcu na poziciji moći. U tom su smislu značajnu ulogu imale žene, mahom slavne glumice, koje su se usudile istupiti protiv zlostavljača na pozicijama moći, predstavljajući na kolektivnoj razini heroine ohrabrene čijim se primjerom širok broj žena osnažio na putu traženja pravde za nasilnička ponašanja koja su pretrpjele. Na tragu se toga otvara pitanje što u Matanićevom slučaju predstavlja anonimnost žrtava? Kao što je već rečeno, ona je nužna iz niza razloga, među kojima jest i ono koliko smo kao društvo senzibilizirani na temu rodno uvjetovanog nasilja i neprimjerenih ponašanja- kakav bi tretman te žene primile po društvenim mrežama, primjerice, da su istupile javno?
Anonimna žena kao kolektivni označitelj s druge, subverzivno emancipirajuće strane pak budi potencijal za obuhvaćanjem širokog broja žena u borbi za poštivanjem dostojanstva, sigurnosti i integriteta, kako na radnom mjestu, tako i van njega. Naime, iako su nam uzori potrebni i imaju svoju svrhu u društveno političkom smislu, potencijalno ograničenje povezivanja zlostavljačkih ponašanja sa svjedočanstvima i iskustvima isključivo slavnih žena u prostoru javnog, odnosno medijskog diskursa, zamagljuje širinu rasprostranjenosti zlouporabe pozicije moći. Moć je kontekstualna, postoji u odnosu na nekog. Gdje god postoji nadređeni, postoji i opasnost od zlouporabe te pozicije. Iako stupanj potencijalne zlouporabe jest proporcionalan sa stupnjem same moći pojedinca- bilo ekonomske, društvene, političke ili simboličke, teško je ne primijetiti da je u kolektivnoj svijesti naslijeđe „Me too“ pokreta djelomično ostalo u misaonim gabaritima toga da svoju moć zloupotrebljavaju muškarci tamo negdje daleko, iza zatvorenih vrata perverznog Hollywooda, u nekim mračno svjetlucavim noćnim klubovima, stolova uvijek oblijepljenih naslagama kokaina i šampanjca. Slučaj Dalibora Matanića ne samo da pokazuje da se takvi stolovi skrivaju i negdje kod nas, već da svoju moć zloupotrebljavaju i muškarci s puno manjim kapitalom od jednog Harveya Weinsteina.
Istraživanja pokazuju da učestalosti spolnog uznemiravanja u kreativnim industrijama poput filmske doprinose sljedeći faktori- kompetitivan stav prema poslu, kultura industrije, rodno uvjetovani odnosi moći te važnost neformalnih mreža poznanstava (Hennekam i Bennett, 2017). Naime, nestalna priroda zaposlenja i visok broj zainteresiranih na audicijama, kao i općenit manjak strukture koja bi osiguravala zaštitu na radnom mjestu, dovodi do veće izloženosti radnica u kreativnim industrijama zlostavljačkim i uznemirujućim ponašanjima pod pritiskom dobivanja, odnosno zadržavanja posla. Pod kulturom se industrije misli na normalizaciju određenih ponašanja putem socijalizacije na filmskim setovima, čime se spolno uznemiravanje počinje gledati kao neizbježno i dijelom posla. Hijerarhijske se strukture unutar industrije u većini slučajeva sastoje od muškaraca na njihovom vrhu, što im omogućava neprimjereno ponašanje bez da snose posljedice za isto. Naposljetku, neformalne su mreže poznanstava jedne od ključnih faktora za uspjeh u industriji, a održavaju se kroz druženja i izlaske izvan radnog vremena, čime se zamagljuje granica između poslovnog i privatnog te primjerenog i neprimjerenog ponašanja. Istraživanje također ukazuje i na to kako „kul“ imidž kreativnih industrija služi perpetuiranju i pojačavanju spolno uznemirujućih ponašanja, što jedna od sudionica istraživanja opisuje na sljedeći način:
„Ovaj sektor ima pozitivan imidž, čime se daje carte blanche etabliranim ličnostima koje zloupotrebljavaju svoj naizgled kul imidž. Često kažu da je riječ samo o zabavi, šali (op. a. „samo sam se šalio“, „on se tako zeza“ u slučaju Matanića) ili da nisi kul ako ne pristaneš na seksualne zahtjeve, implicirajući time da nemaš što je potrebno za industriju te da ne pripadaš tamo. To na neki način indirektno vodi do pomućenih granica unutar čega ljudi mogu raditi što god žele u ime toga da su kul, moderni i otvorenog uma.“
Navedeni čimbenici potiču spolno uznemiravanje unutar kreativnih industrija, no na to koliko je ono učestala pojava ukazuje Eurostatova statistika nastala na temelju istraživanja koje se počelo provoditi diljem zemalja članica EU 2020. godine. Prema statistikama iz 2021. godine u Hrvatskoj je spolno uznemiravanje na radnom mjestu tijekom svog života doživjelo 36.4 % žena koje imaju radno iskustvo, što Hrvatsku smješta na sedmo mjesto po učestalosti unutar EU. U 8.1 % riječ je o spolnom uznemiravanju od strane nadređenog, u 14.8 % počinitelj je kolega na radnom mjestu, a u 14.2 % na drugi način uz posao vezan muškarac. Zanimljiva je i potencijalno indikativna statistika iz spomenutog istraživanja ta da se žrtve spolnog uznemiravanja na radnom mjestu u 88.2 % slučajeva povjere nekome, što Hrvatsku smješta pri sam vrh liste po tom pitanju, no žrtve u tek 20.5 % spolno uznemiravanje prijave nekoj od institucija, čime se Hrvatska nalazi na samom dnu liste postojećih podataka. Disparitet između te dvije brojke govori o potencijalnom nepovjerenju spram institucija da obave posao, pri čemu je dovoljno spomenuti ime i prezime Matanićevog donedavnog kolege na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Ozrena Prohića.
Anonimnost je žrtava u slučaju Dalibora Matanića otvorila medijski prostor nekim drugim ženama- izjavama koje su povodom slučaja Matanić za medije dale ističu se Sanja Sarnavka, aktivistkinja za ljudska prava i ženska prava, predsjednica Zakladne uprave i jedna od osnivačica Solidarne, zatim Neva Tolle, aktivistkinja za ženska i ljudska prava te koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb, redateljica i multimedijalna umjetnica Ariana Lekić Fridrih i psihologinja Lorena Zec iz udruge SOS Rijeka. Uza sve navedene valja dodati i samu novinarku Milenu Zajović, zahvaljujući čijem je radu cijeli slučaj i dospio u javnost, kao i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić koja je DORH-u uputila kaznenu prijavu protiv Dalibora Matanića zbog spolnog zlostavljanja u ime anonimnih žrtava. Stavljanjem žena koje se aktivno zalažu za rodnu ravnopravnost te su iznimno educirane po pitanju ophođenja prema žrtvama spolnog uznemiravanja i nasilja u središte medijskog diskursa, u prostoru praznog označitelja anonimne žene dobivamo nove modele heroina i društvenih uzora. Na taj način izostanak konkretnih imena žrtava otvara prostor rekonceptualiziranju ideje da bi žrtva ujedno trebala biti junakinja, nešto što u procesu oporavka stavlja dodatan pritisak te često ne rezonira s osjećajima koje žrtve prolaze. Naprotiv, u svrhu podizanja društvene svijesti o rodnim nejednakostima i rodno uvjetovanom nasilju te posljedične prevencije nasilničkih obrazaca ponašanja, kao i u svrhu odgajanja društva koje će znati kako se uz solidarnost i podršku odnositi prema žrtvama nasilja pritom im vraćajući osjećaj sigurnosti i dostojanstva, trebaju nam upravo takvi glasovi.
Literatura
Hennekam, S., & Bennett, D. (2017). Sexual harassment in the creative industries: Tolerance, culture and the need for change. Gender, Work & Organization, 24(4), 417-434.
Istaknuti i vizual u tekstu: Aleš Suk
#Dalibor Matanić #društvo #kazneni zakon #reagiranje #slučaj
