U Galeriji Decumanus, u gradu Krku, održana je izložba U kontrapunktu – Sinergija različitog (1.– 21. rujna), na kojoj su predstavljena dva umjetnika/glazbenika, dva suvremenika i Riječana: Ivan Valušek i Luka Aničić. Kao što sam naslov sugerira, riječ je o spoju umjetničkih tehnika kiparstva i slikarstva, koje je autorica izložbe Luisa Ritoša, spojila kroz zajednički narativ apstraktnog likovnog diskursa. Kontemplativna mirnoća bijelih zidova galerijskog prostora probuđena je vibrantnim pastoznim slojevima boje koji predstavljaju dio Aničićeva djelovanja, dok Valušek svojim skulpturama, koje svojom formom zahtijevaju kretnju oko njih, pokreće prostor. Publici su predstavljena djela čiji vremenski nastanak varira, ali neovisno o tome, one skupa tvore simbiozu stila te ravnopravno egzistiraju međusobno u svojim različitostima. Skulptura Ivana Valušeka jednostavno ima svoj ritam – da li je riječ o formi, o stilu ili obradi materijala, paralelni tok ideje i razrade je primjetan. Iako se radi o skulpturama nešto povećih dimenzija i respektabilnih kilaža, volumen i prostor se međusobno isprepliću. Ravnoteža (ekvilibrij) koja je postignuta između grubog i sirovog materijala, kao što je željezo i zapanjujućeg osjećaja lakoće koji se prožete skulpturama, izvedena je na hvalevrijednoj razini. Zanimljiv je detalj kamenog postamenta, koji je prisutan kod određenih skulptura, gdje se stječe dojam kao da entitet izrasta iz krša, što dovoljno govori o izmjeni i balansiranju odnosa između materijala i prikaza istih. U isto vrijeme, površina je surova i blaga; hladni metal ispresijecan šavovima vara poprimio je organske odlike, da li vegetabilnog ili biogenog podrijetla prepušteno je promatraču na prosudbu. Vertikalnost neupitno sačinjava estetski repertoar izloženoga ciklusa, ali ona nije zastrašujuča ili prijeteća, već svojom fluidnom i otvorenom formom poziva na promatranje i komunikaciju. Svojim vanzemaljskim izgledom i obradom materijala, skulpture paralelno izazivaju osjećaj jeze i privlačnost. U određenim segmentima kao da je utjecaj proizašao iz poznatog SF horora Alien iz 1979., za čiji izgled je zaslužan britanski kostimograf John Mollo. Ali to je samo jedna strana kovanice. Ovdje je također i riječ o pronalaženju zadovoljavajuće parabole, nacrtna geometrija sastavni je dio procesa stvaranja skulpture na koji se lako zanemari, a kada se pronađu odgovarajuće šipke, kreće se s varenjem i formiranjem.
Prelazeći iz trodimenzionalnog svijeta u dvodimenzionalni, dolazimo do serije radova Luke Aničića. Apstraktne scene, koje su donekle svedene na ljudsko tumačenje pomoću pojedinih naziva, materijalizirane su pomoću gustih nanosa boje kojima se dobiva određena kontrola nad igrom svjetla i sjene. Tekstura izlazi iz platna, traži načine kako da se oslobodi nametnutih ograničenja tehnike/medija. Nadalje, postiže se efekt ekspresivnosti koja se možda ne bi očekivala od kvadrata i pravokutnika, koji su opći sinonim za ladicu geometrijske apstrakcije. Umjesto obrubnih linija, polja plave, žute, crvene boje formiraju dimenzije spomenutih oblika. U određenim primjerima poput Orange thread of nature i Digital humanities crta razdvajanja je izraženija, dok He walked through the data forest i Decomposition predstavlja primjere gdje obrisi granica postaju nerazgovjetni i zamagljeni u poetici impresionista sa Seine. Skladan odnos primarnih i sekundarnih boja razbija upliv crne kao nečega vanjskog, stranog i invazivnog. Kao što se navodi u popratnom katalogu izložbe: „…za zazivanja meditativnog stanja putem kojega će se odmoriti od vanjske buke…“. Kao što vanjski impulsi remete kontemplativno stanje umjetnika, tako i crna boja remeti postignuti sklad. Ali slika ne bi bila gotova bez sukladnosti tih komponenti. Anomalija koju bismo mogli izdvojit iz ciklusa jest slika Hell-o!, u kojoj su vidljive naznake izuzetno apstrahirane figuracije. Tamno plavi kvadrat u ulozi glave, svjetlo plavi pravokutnik kao torzo, s lijeve strane bijelo naznačena spuštena ruka, dok je s desna lagano podignuta u znaku pozdravljanja. Možda se umjetnik poigrava s vizualnim kapacitetom promatrača, spajajući hladne i neutralne boje (s trunkom žute), čineči „čitanje“ slike što zanimljivijim. Kao mogući uzor, vidljiv je utjecaj njemačkog majstora apstrakcije Gerharda Richtera. Valušekove skulpture preuzele su ulogu aktera u svijetu kojega Aničićeve slike stvaraju i proiciraju. Uspostava mostova između skulpture i slikarstva je uspjela. Komplementarno se upotpunjavaju u svom privremenom galerijskom habitusu tvoreći zajednički, onostrani svijet.
Autor fotografija: Igor Gržetić
#apstraktna umjetnost #Galerija Decumanus #Grad Krk #Ivan Valušek #Luka Aničić #Otok Krk
