Art Kamp Empeduja već 10 godina okuplja umjetnike i umjetnice koji su svojim djelovanjem ostavili svoj trag na suvremenom umjetničkom identitetu ex-Yu prostora. Festival je otvoren izložbom Milijane Babić u Galeriji O.K., a jučer, 6. rujna, na plaži Bivio beach bara Empeduja okupila su se brojna lica iz različitih umjetničkih područja i predstavila svoj rad – autentično, site-specific i inspirirano umjetnošću življenja.
Na plaži su se u popodnevnim satima počeli miješati kupači, posjetioci festivala, stolice za projekciju filma, slučajni prolaznici, plejlista Gilda Bavčevića, i jedno lončarsko kolo… Za potonje je bila zaslužna Nika Rukavina, riječka interdisciplinarna umjetnica koja se bavi aktualnim problemom društvene netolerancije, diskriminacije, utjecajem represivnog sustava i okoline na pojedince koji ne prihvaćaju nametnute društvene konsenzuse. Za jučerašnji društveno angažirani performans “Hajmo probat zajedno”, na plato kraj beach bara postavila je lončarsko kolo, kako bi dvije osobe postavljene jedna nasuprot drugoj pokušale zajedno oblikovati predmet od gline.
Cilj Nikine akcije je omogućavanje međusobne komunikacije i uspostavljanje veze na fizičkoj i mentalnoj razini s ciljem zajedničkog stvaranja. „U trenutku smo gdje je problematika toliko vidljiva na svim frontama da sam odlučila promijeniti ploču i početi stvarati radove koji su više na povezivanju, ljudima, na onom lijepom što postoji i što nas spaja. Mislim da imamo svi više potrebu za tim. Ovo lončarsko kolo je dio jednog opširnijeg projekta kojeg mislim raditi sad par godina, i za kolom sjede dvoje ljudi koji moraju stvoriti neku vrstu neverbalne i verbalne komunikacije gdje moraju zajedno rukama nešto izraditi, probati se igrati zajedno”, rekla je Nika Rukavina.
Dok se plaža kupala u zlatnom satu, svoj je performans izvela Ivana Peranić, samostalna kazališna umjetnica koja već skoro trideset godina djeluje na nezavisnoj kazališnoj sceni. Istražuje ljudsku prirodu kroz tijelo, kretanje i ples, a u posljednjih pet godina i kroz tjelesno orijentiranu psihoterapiju. Njena jučerašnja eksperimentalna tjelesna instalacija “O” za polazište uzima osjećaj čudesnosti života koji je lako izgubiti usred kaosa i prebrzog ritma modernog života, a umjetnica ju je uprizorila pokretima i figurama kojima je veoma skladno, indirektno i nježno komunicirala sa svojom okolinom – stijenama ispod sebe, morem i ljudima.
„Došao je poziv na sudjelovanje i bilo mi je baš drago, i htjela sam napraviti nešto što dosad još nisam radila – ne ja sama sa sobom, nego javno. Ovo je neka vrsta eksperimenta i za mene, jer nisam sigurna koliko je ovo performativno, koliko je meditativno, i kako funkcionira u javnom prostoru ovdje i sada, na javnoj plaži pred kraj ljeta. Temelji se na tijelu, to je glavna nit vodilja mog cjelokupnog umjetničkog rada, a to je kazalište pokreta, ples, fizičko kazalište i tjelesno orijentirana psihoterapija. Ono što mi je važno u ovom performansu je blizina prirode, blizina Učke, pogled na kvarnerski zaljev, otoke, more i Sunce koje zalazi, na Istru i Opatiju… Volim se povezivati sa svim tim elementima prirode i na neki je način sama tema performansa taj osjećaj zadivljenosti, čuđenja i strahopoštovanja. Taj osjećaj se lako izgubi, i ovo je na neki način pokušaj utjelovljenja te konekcije s prirodom i svime oko sebe. Zato sam i odabrala zlatni sat za performans, kada su ljepote prirode još izraženije”, objasnila je Ivana Peranić.
Nakon što je na plaži postalo dovoljno mračno, započela je projekcija dugometražnog dokumentarnog filma „Posljednja Yu dokumenta” Jasmina Durakovića. Po obrazovanju diplomirani sociolog, Jasmin Duraković je svoju javnu karijeru započeo polovinom osamdesetih kada u tadašnjoj omladinskoj štampi počinje pisati o filmu i video artu. Bio je glavni i odgovorni urednik subverzivnog lista „Valter”, a potom urednik i suradnik u mnogim drugim bosanskim listovima. Snimio je više dugometražnih filmova, a „Posljednja Yu dokumenta” bavi se “YU dokumentima”, projektu koji se pojavio na umjetničkoj sceni Sarajeva 1980-ih godina, preko serije malih izložbi do velikog bijenala održavanog u sarajevskoj Skenderiji 1987. i 1989. godine.
„Film je nastao kao jedna priča koja je danas poprilično zatomljena. To je i priča o dvojici umjetnika koji su ovo inicirali i kreativno uobličili, Jusufu Hadžifejzoviću i Aleksandru Saši Bukviću. Saša nažalost sada nije s nama, a Jusuf je tu. On je jedna od poveznica filma i današnjeg dana, to je jedan od umjetnika koji je konstantno prisutan na riječkoj sceni, i mnogi ga znaju, i zato je to važno. Također, važno je da se na adekvatan način bavimo kulturnim nasljeđem i da zapravo vidimo što i kako dalje. Jusuf i ja zajedno vodimo galeriju u Sarajevu i zajedno planiramo raditi bijenale suvremene umjetnosti kao svojevrsni nastavak svega ovoga što se dešavalo. Na taj način širimo to polje umjetnosti, energetski od Sarajeva do Rijeke”, rekao je Jasmin Duraković.
Nakon projekcije filma, Jasmin Duraković i Jusuf Hadžifejzović ušli su u razgovor o filmu, novom bijenalu u Sarajevu i teškoj situaciji za suvremenu umjetnost, kako međusobno tako i pojedincima iz publike veoma motiviranim za razgovor i diskusijsku ‘gozbu’ koja bi trebala doći nakon filma i panela. U međuvremenu je u pozadini – dok se TV s kojeg se puštao film pakirao i odnosio sa scene – Gildo Bavčević već spremao vlastitu gozbu i svoj „Ekstremno lijevi hedonizam”. Sve se nekako stopilo u jedno, umjetnost življenog trenutka, što i sam Gildo istražuje u svojem radu i jučerašnjem happeningu tijekom kojeg je puštao glazbu, posluživao vino i pekao srdele-ćevape kombinaciju.
Gildo Bavčević je splitski umjetnik koji istražuje i djeluje kroz medije performans umjetnosti, video instalacije, fotografije, filma i zvuka. U svom radu zaokupljen je političkim, društvenim, ekonomskim i ekološkim temama na koje najčešće upućuje u svojim akcijama i performansima, a to je na svoj način učinio i jučer. „Ovdje preispitujem što su to granice umjetnosti, gdje umjetnost postaje život, u smislu da je život tretiran kao umjetnost. Već sam se prije bavio temom brisanja granice umjetnosti i života, jedan festival sam kustosirao na tu temu – naslov je bio ‘Slikati po platnu života’ – i te sam iste godine napravio ovu varijantu, na Vizuri Aperti na Visu. Tada sam svoj happening nazvao ‘Oslobođenje’, isto sam na grillu imao ćevap-srdelu i puštao partizanske pjesme, i to sam odlučio nastaviti kao nekakvu seriju, u prvoj fazi na ovakvim umjetničkim festivalima. Ovdje se super nametnula tema festivala ‘Umjetnost življenja’, ovaj put to radim u nekoj malo boljoj produkciji, isto ću služiti hranu i vino i slušaonu pretvoriti u ozbiljniji plesnjak, a sad je na ljudima što će se dogoditi”, ispričao je Gildo Bavčević. Njegova slušaona na koncu i jest na plažu izvukla neke ozbiljne plesne korake, i time se završio drugi dan festivala Art Kamp Empeduja.
Danas će se na Biviu okupiti novi umjetnici i umjetnice, a cjelokupni program i satnica dostupni su na poveznici.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
