U ponedjeljak, 25. ožujka, u Galeriji O.K., otvorena je izložba „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ sisačke multimedijalne umjetnice Ivane Tkalčić. Galerijski prostor pretvoren je u specifičan umjetnički ambijent koji je predstavljen serijom fotografski dokumentiranih performansa, koji su izvedeni u vremenskom periodu od 2019. do 2022: u šumskom krajobrazu pokraj nekadašnjih velikana sisačke industrijske sile, u Poljskoj tijekom obuke za astronaute u sklopu programa „Analog Astronaut Training“, te ponovno na zelenim površinama sisačkog krajobraza, ali ovoga puta i radom u zajednici u suradnji s Gradskom galerijom Striegl i Umjetničkom organizacijom Otvoreni likovni pogon. Dio radova, posuđen je iz Gradske galerije Striegl.
Uvodnu riječ rekla je Katarina Podobnik, voditeljica Galerije O.K. i autorica teksta izložbe.
– Umjetnica nam predstavlja jedan drugačiji projekt – projekt koji je u nastajanju, a započet je 2019. i traje još uvijek. Ivana je iz Siska i sasvim slučajno je otkrila činjenicu da se u njenom rodnom gradu osniva Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju. Također, Ivanu je njezino istraživanje dovelo i do faktičnog treninga za astronaute pri Europskoj svemirskoj agenciji, gdje ona čini drugu seriju performansa participirajući pravoj obuci za astronaute. Ona kroz seriju testova uči o samoodrživosti energije koju provodi dalje.
– Projekt se sastoji od tri elementa: prvi element je kada sam otkrila 2019. da Sisak osniva Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju, koja je prva takva agencija u državi, prije toga samo imali samo udruženja. Prvi performans je nastao u blizini parka skulpture Željezare u kojem koristim osnovne, jednostavne elemente poput odjela i pokazuje moj osjećaj kako je to biti astronaut u Sisku, s obzirom na osnivanje Centra i kako će se to manifestirati kasnije. To je prva reakcija i kritika na Centar. Kasnije, 2021. sam se upoznala s inicijativom „Mars-Mjesec“, koja se bavi analognim treningom za astronaute. Trening se odvija na određenim lokacijama, ja sam sudjelovala u Poljskoj, na kojima se pokušavaju simulirati uvjeti na svemirskoj stanici – Lunarna baza. U toj bazi se zatvore članovi posade, te se onda promatra kako se oni ponašaju. Dobila sam priliku da sudjelujem u testiranju kao šesti član posade – uvijek je tim od pet znanstvenika i jedan član iz umjetničkog ili nekog drugog, civilnog područja. Trening je bio poprilično mentalno zahtjevan, također i iz razloga jer sam krenula u Poljsku u kolovozu 2022., a kompleks je smješten samo 50 kilometara od Ukrajinske granice, što je bilo dosta zanimljivo. U vrlo malenom prostoru, sedam dana živi šestero ljudi koji se nisu nikada prije upoznali – kao i na bilo kojoj drugoj umjetničkoj rezidenciji (smijeh). Nadziru vas 0-24 h, gledaju kako se snalazite u određenim situacijama, ali vam i pomažu riješite probleme. Nismo imali nikakva pristup s vanjskim svijetom, osim sata koji su nam oni dali i na kojem definirate početak dana s 00:00, dosta ekstremna situacija. Svako jutro smo radili različita mjerenja – provjere krvi, urina, odnosno tijela općenito. To je bilo jedno zanimljivo iskustvo koje vidim kao sedmodnevni performans, koji sam fotografirala – barem ono što sam mogla. Zadnji je element bio radionica u radu sa zajednicom, koja je zamišljena u obrnutom smjeru od doživljenog iskustva, radili smo i mentalne vježbe kako ostati pribrani u ekstremnim situacijama. S time je ciklus zaokružen, ali se rad nastavlja… Izjavila je Ivana Tkalčić, umjetnica.
Kao što se navodi u popratnom tekstu izložbe: „…Pitanje „trebamo li umjetnosti u svemiru?“, Tkalčić transformira u propitivanje što u tom kontekstu, umjetnost kao imaginativni, inkluzivni i kreativni alat, uopće može učiniti.“, umjetnica kroz seriju istraživanja stavlja postulate svemira, kao i života u svemiru, u ovozemaljski kontekst. Tkalčić približava ekstremne situacije i poimanja svijeta „dalekog“ svemira lokalnom kontekstu te ga povezuje s industrijskim nasljeđem grada.
Izložbu možete pogledati do 16. travnja 2024. godine.
Fotografije: Aleš Suk
