Ove je nedjelje, 28. travnja u dvorani Art-kina održana projekcija hrvatskog nijemog filma „Birtija“ iz 1929. godine povodom završetka Impulse festivala. Ono što je činilo projekciju ovog filma posebnom je činjenica da je sisački bend LHD bio zadužen za ozvučivanje filma, a riječku su publiku počastili s izvedbom svojeg filmskog soundtracka za „Birtiju“ uživo. Riječka projekcija s koncertom je treća po redu, nakon vinkovačke premijere prošlo ljeto i izvedbe u novoobnovljenoj Holandskoj kući u Sisku 26. travnja ove godine, a nakon Rijeke slijedi ih još barem sedam po gradovima širom Hrvatske
Okupljenoj publici se prije projekcije filma najprije obratila Jana Ažić, voditeljica Studentskog kulturnog centra koja se zahvalila na velikoj posjećenosti još jednom izdanju Impulsea. Nakon nje je publiku pozdravio Toni Šarić, voditelj vinkovačkog dokumentarnog filmskog festivala DORF, koji je pobliže pojasnio glavnu misao vodilju iza ovog zanimljivog projekta i načina kako je stupio u kontakt s bendom i „osvojio ih“ u jedva 15 minuta razmišljanja o njihovom sudjelovanju.
Nakon Šarića publici je dublji kontekst iza „Birtije“ pružio Vjeran Pavlinić, član Hrvatske kinoteke u sastavu Hrvatskog državnog arhiva i voditelj „Kin-o-zvuka“, tj. projekta restauracije ovog filma. Uz povijesni kontekst također je spomenuo i nezahvalnost i zahtjevnost same filmske restauracije kao takve, te je spomenuo da je digitalna restauracija „sličicu po sličicu“ ovog tridesetdvominutnog filma trajala čak šest mjeseci. Unatoč zahtjevnosti, ovakvi restauracijski projekti su hvalevrijedni zbog očuvanja povijesti i stvaranja mogućnosti pristupa suvremenih entuzijasta i onih znatiželjnih zaboravljenim ostvarenjima iz prošlosti.
Priča iza nastanka „Birtije“ je jednako zanimljiva koliko i projekt njene restauracije. Premijerno projiciran 1929. godine, utjecaj onodobnih povijesnih i socioloških tijekova na ovaj igrani film je neupitan. Dok je u Sjedinjenim Američkim Državama 1920-ih godina odgovor na visoke stope alkoholizma među Amerikancima bila potpuna zabrana točenja i konzumacije alkohola na federalnoj razini, pristup Ministarstva narodnog zdravlja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na veliku konzumaciju alkohola među žiteljima slavonskih sela bio je poprilično blaži, a sastojao se od antialkoholne kampanje posterima koja je započela praktički u isto vrijeme kada i zajednička južnoslavenska država, a epicentar ove kampanje je bio u tisku onodobnog Hrvatskog štamparskog zavoda, podružnica Osijek.
Unatoč nestabilnosti i čestim promjenama vlada, a samim time i ministara narodnog zdravlja za vrijeme prve Jugoslavije, kampanje posterima nisu prestajale, a takav reformistički duh nije isključivo bio raširen samo na smanjenje konzumacije opojnih sredstava, već je on bio dio šireg aktivističkog pristupa zdravstvu koji je uzeo maha po završetku apokaliptičnog Velikog rata i svih njegovih posljedica na zdravlje njegovih sudionika. Osim ratnih rana, Slavonija je dvadesetih bila pogođena i velikom agrarnom krizom zbog neravnomjerne raspodjele zemlje za vrijeme agrarne reforme u novostvorenoj državi, zbog čega je iznimno velik broj seljaka pao na prosjački štap, pa je samim time i alkohol izgledao kao sve privlačnija opcija za mnoge seljake.
Tako je, primjerice, primarni cilj pojedinih zaposlenika Ministarstva narodnog zdravlja bila normalizacija same ideje javnog zdravstva kao takve i činjenje iste dostupnom svima, kao i želje za edukacijom naroda koji su pojedini zaposlenici tog ministarstva aktivno potencirali, od kojih je najzorniji primjer za Hrvatsku, naravno, Andrija Štampar. Ovaj slavonski liječnik i pionir javnog zdravstva je od 1919. do 1930. djelovao kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu i po zaslugama je svakako najslikovitiji primjer reformističkog duha zdravstvenih djelatnika tog doba.
Iako vizualno poprilično upadljivi i zanimljivi oku promatrača, upravo se po „Birtiji“ vidi da je ovaj aktivistički pristup nalik današnjim fotografijama na kutijama cigareta bio nedovoljan da se suzbije alkoholizam među Slavoncima, a vjerojatna otegotna okolnost ovim naporima bi svakako bila iznimno visoka stopa nepismenosti seoskih žitelja. Zbog toga je bio potreban drugačiji i zanimljiviji pristup antialkoholnoj poruci, te se u ovoj priči javlja upravo Andrija Štampar, koji je zaključio da bi film bio puno kvalitetnija opcija za širenje svjesnosti o štetnosti alkohola i samim time započeo filmski odjel pri novostvorenoj Školi narodnog zdravlja, a jedan od više od 120 kratkih filmova snimljenih u sklopu Škole narodnog zdravlja za vrijeme prve Jugoslavije je i „Birtija“. Pavlinić je u uvodnom govoru naveo brojku od 25 milijuna gledatelja koji su pogledali filmove iz bogatog opusa škole, a način na koji je Škola narodnog zdravlja uspjela dosegnuti toliku gledanost su bile putničke projekcije. S obzirom na to da nije bilo kinematografa u slavonskim selima, djelatnici škole su organizirali putujuće projekcije i nosili po slavonskim makadamima i neprohodnim cestama vlastite kinematografe kako bi ih prikazali seljacima, kojima su upravo filmovi poput „Birtije“ bili prvi doticaj sa sedmom umjetnošću i tehnologijama na koje su urbani žitelji odavno navikli.
„Birtija“ je u svakom pogledu djelo ispunjeno autorstvom njenog redatelja Joze Ivakića. Ovaj Slavonac se ponajviše proslavio kao književnik i kazališni redatelj, a „Birtija“ mu je filmski redateljski prvijenac, a nezaobilazne su mu teme bile upravo svakodnevni život u Slavoniji u prvoj trećini dvadesetog stoljeća. Iako je film igrani, on počinje u poprilično dokumentarističkom stilu, prikazujući kadrove slavonskog pejzaža i svakodnevice, od konja i velikih polja sve do seljaka u radu. Priča i likovi unutar iste su posloženi poprilično arhetipski, s lako prepoznatljivim karakternim osobinama glavnih likova, iz čega je vidljivo da je edukativni karakter ipak uzeo primata nad zanimljivom pričom. Našli su se tako u filmu dobronamjerna mlada protagonistica Anka, „slavonski lola“ Franja koji obećaje Anki da će prestati sa svojim lumpovanjem nakon njihovog vjenčanja, antagonist Mešetar s chaplinovskim brčićima i zlim namjerama koji želi Franju vratiti na stare staze kako bi mu oteo Anku, odrješita gostioničarka i vlasnica birtije koja zavodi red među razuzdanim i opijenim seljacima, i brojni drugi.
Ivakićeva regionalna pripadnost vidljiva je i u autentičnoj svakodnevnoj slavonskoj odjeći koja se danas naziva narodnom nošnjom, inter titlovima čiji je dijalog ispunjen i dandanas prepoznatljivim slavonskim regionalizmima (npr. „pendžer“) kao i prikazima karakterističnih svadbenih običaja poput plesa u kolu, čime je poprilično jasno koja je bila Ivakićeva ciljana publika. Osim toga treba napomenuti i Ivakićev pristup redateljstvu. Iako je većina scena kadrirana statično, bez pomicanja kamere, u određenim scenama kamera je handheld, odnosno u pokretu, a u pojedinim scenama je vidljiv i manjak fokusa kamere bez nekog relevantnog razloga za priču ili za scenografiju.
Naravno, potrebno je spomenuti i glazbu. U aranžmanu veterana alternativne scene LHD-a, surf u spoju s autohtonim slavonskim motivima i odveć teatralnim kretanjima glumaca na filmu čine poprilično jedinstven audiovizualni spoj. Posebni osobni highlightovi i dojmovi da je nespojivo ipak spojivo su scene plesa u kolu na Ankinom vjenčanju, scena u birtiji kad se Franja ponovno propije, trenutak kada Anka shvati da Franji nema spasa kao i Franjina propast na nesretnom završetku filma, kada glazba nabuja i u svojoj punoj surf raskoši idealno i slikovito dočara čitav spektar emocionalnosti od iznimnog veselja do potpune propasti u prethodno navedenim scenama. Unatoč tome postojala je i nekolicina trenutaka gdje se dobio dojam da je uzeta linija manjeg otpora i da je potpuni minimalizam basa i gitare bio pokušaj ispunjavanja vremena između važnijih filmskih trenutaka, a gdje se osobno moglo napraviti i puno više.
Publika je po završetku filma pozdravila Siščane s velikim pljeskom i izašla iz Art-kina uvelike zadovoljna onime što je vidjela i čula. Osim toga, „Birtija“ i projekt njene restauracije jedan su od boljih primjera zanimljivog i osebujnog pristupa restauraciji povijesti, a suradnja postignuta između restauratora i glazbenika jedan je od primjera zaista dobre prakse spašavanja povijesti i njene popularizacije u modernijem ruhu, kao i činjenje iste pristupačnijom i zanimljivijom suvremenim senzibilitetima.
Posteri: Hrvatski štamparski zavod, podružnica Osijek
Istaknuta fotografija i ostale fotografije: Aleš Suk
