Prošle je godine na Liburnia film festivalu prikazan film „Prizori s mojim ocem“ u kojem Biserka Šuran, mlada nizozemsko-hrvatska redateljica, vodi oca kroz vremeplov uspomena u kojem iznova proživljavaju prizore iz svoje domovine, bivše Jugoslavije. Iako cijeli život živi u Amsterdamu gdje je završila Akademiju filmske umjetnosti, često se vraća svojim korijenima i vječnom pitanju: Što bi bilo kad bi bilo? Što bi bilo da nije bilo rata? Ove godine zatekli smo Biserku na plaži kod Morskog prasca; ali ne u ležernom ljetnom izdanju, već s kamerom i stativom. Ispričala nam je sve o filmu koji snima na najljepšoj riječkoj gradskoj plaži. No, prvo ćemo se vratiti u prošlost kada je sve započelo.
Kada ste počeli istraživati svoju hrvatsku stranu? Zanimati se za fragmente života koji bi bio vrlo drukčiji da nije bilo rata.
Dugo sam željela napraviti nešto za svoju prošlost. Mislila sam da moram nešto napraviti za svoju zemlju, svoju obitelj. Tražila sam hrabrost jer sam znala da će ono čega se dotičem biti emotivno vrlo teško. 2016. godine sam počela pisati o svojim uspomenama, o onome čega se sjećam iz svog djetinjstva. I stalno sam plakala, a nisam razumjela zašto. Jer objektivno, imala sam sreće. Nisam bila u ratu, odrasla sam u Nizozemskoj, u Amsterdamu, moja cijela obitelj je živa. Ali osjećala sam snažnu tugu. Tako je sve počelo. U tom periodu prijavila sam se na IDFU; jedan od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Nizozemskoj.
I tu si dobila poticaj za snimanje filma? Za samu ideju?
Itekako. Postoji više etapa kada se prijavljuje za festival. Kada sam prošla prvu, u drugoj etapi sam imala razgovor s mentorima u kojoj sam morala predstaviti svoju ideju. Bila sam puna emocija. Jedan mentor je tijekom razgovora otvorio sve prozor da ta težina ispari iz prostorije. Radionice su trajale tri mjeseca, a proces je vrlo intenzivan. Na festivalu smo dobili priliku da napravimo teaser za film. Ovdje sam eksperimentirala s mojim tatom u tvornici gdje se događa veliki dio filma. On je bio potpuno prirodan ispred kamera. Jako mi se svidio materijal koji sam snimila i pomislila sam da bi moja ideja zaista mogla postati film.
Znači li to da ste krenuli u realizaciju projekta odmah nakon festivala?
Na festivalu smo imali pitching na kojemu su bili brojni producenti. No, nitko nije bio zainteresiran za moj projekt na način koji sam ja željela. Svi su imali neke sugestije za promjenu. Morala sam pronaći drugi način kako da ga snimim. Nakon festivala, trebalo mi je još dvije godine za pretvaranje priče u scenarij i traženje financija.
Bili ste potpuno beskompromisni.
Apsolutno. Riječ je o povijesti moje obitelji, morala sam snimiti film na moj način. Smiješno, čak sam osjećala da moja zemlja ovisi o mom filmu, da mora biti jako dobro.
A kada je riječ o estetici i stilu filma? U čijim radovima ste crpili inspiraciju?
Svakako u filmu „Nostalgija“ Andreja Tarkovskoga. Gledala sam ga mnogo puto, mnogo puta i dok sam pisala scenarij. Gledala sam ga svaki put kad bih „zapela“. Film ima istu temu, a jako mi se svidio njegov spori ritam. Jednom sam negdje pročitala članak o Ruskinji koja se preselila u SAD. Pričala je o nostalgiji. Rekla je da ljudi koji su nostalgični žude za sporijim tempom života. Ritam njihovih snova i djetinjstva mora biti u sporom ritmu jer govorimo o drugom vremenu. Jako bitan faktor je bila stara tvornica koja se pojavljuje u filmu, tamo smo snimili najviše materijala. Inspiracija za film su bile moje uspomene. Nekada smo putovali vlakom u Hrvatsku, bilo je to jako dugo putovanje. Onda sam pomislila da će film biti film putovanja u kojem putujemo vlakom. Ali, nema vlaka u tvornici. To je čak simbolično s obzirom na to da su u Jugoslaviji super funkcionirali, a sad se taj sustav potpuno raspao. Druga opcija je bila da putujemo autom. Imali smo plavi Mercedes, a kada smo došli u tvornicu tamo je bio upravo takav auto; plavi Mercedes. To je bilo savršeno.
Koja slučajnost!
Da. Nevjerojatno, u tvornici se nalazio auto iz mog djetinjstva. Takve stvari su divne. Rekla sam si da je to dobar znak i da sam na dobrom putu. Po putu smo stajali da bi jeli i spavali. To je struktura filma. Plan je bio da na svim lokacijama govorimo o drukčijim temama. U autu tata i ja razgovaramo o danima kad smo se preselili u Nizozemsku, u restoranu govorimo o ljubavi, u hotelu smo razgovarali o ratu. Za svaku scenu sam odabrala različitu temu.
Film je na kraju snimljen u Vašoj produkciji. U Hrvatskoj je gotovo nemoguće i snimiti i producirati film. A potrebno financiranje zahtijeva mnoge kompromise.
To je i meni bilo vrlo teško. Ni u Nizozemskoj nije uobičajeno, nije normalno snimiti vlastiti film bez producenata. Imala sam producenticu koja je dala otkaz i odjednom sam se našla u situaciju u kojoj nitko nije želio napraviti film na ovaj način i projekt u kojemu je producentica dala otkaz. Zbog tih okolnosti, nitko drugi se nije želio upustiti u to. Nisu vjerovali u uspjeh mog filma. Prijavila sam se u filmski fond Amsterdama, napravila sam crowdfunding kampanju. Na kraju sam dobila sredstva čak iz nizozemskog nacionalnog filmskog fonda na račun toga što sam bila primljena na ITVA-u. Investirala sam mnogo vremena i novca u ovaj film.
Je li Vaš otac rado pristao na sudjelovanje u filmu?
Nije želio biti u filmu, ali je na kraju pristao. Rekao je da pristaje samo zbog mene. A sad imam novi plan koji ga malo ljuti. Željela bih napraviti film o svom djedu. Nonu. A tata mi stalno govori da mu nije jasno zašto idem u Hrvatsku. Pitao me zar stvarno ne znam napraviti u film u Nizozemskoj.
U filmu se vidi da je želio ostaviti Hrvatsku u prošlosti i da nije oduševljen cijelim procesom.
Razumijem zašto zatvara ta vrata. Bilo mu je jako teško otići, a ja sam istraživala sve ono što on nije želio dirati.
Jeste li se osjećali drukčije kad ste se preselili u Amsterdam? Jeste li osjećali različitost zbog oca i hrvatskih korijena?
Vidjelo se da sam drukčija. Moj otac je imao specifični naglasak, a svaki put kada je bilo nešto u školi, neka predstava ili sastanak, on bi došao u odijelu. Tate od druge djece se nisu tako oblačili. Uvijek sam znala da je on iz druge zemlje, da smo mi došli iz druge zemlje zbog rata. Vječno pitanje u našoj je bilo: kad ćemo se vratiti?
Jako mi se sviđa scena u kojoj nosite istu odjeću.
Dobila sam puno pitanja o tome. Meni se isto to sviđa. Ta scena je ujedno bila jedna od najtežih jer nisam dobila ono što sam željela. Željela sam da se u toj sceni svađamo, ali mi to nikako nije uspjelo. Ali, to je u redu, to je dokumentarni film. Nisam znala kako će završiti. Samo sam se nadala katarzi koja se na kraju i dogodila.
Iako sam film pogledala prije godinu dana, i danas se sjećam osjećaja koje je izazvao u meni. Pitala sam se jeste li na kraju dobili razrješenje? Jeste li dobili odgovore na svoja pitanja?
Mislim da jesam. Saznala sam puno o povijesti, o razlozima našeg odlaska iz različitih perspektiva. Saznala sam mnogo toga i od ljudi koji nisu na filmu. Lijepa stvar koja se nakon filma dogodila između mene i mog tate je to da sad napokon pričamo na hrvatskom. Prije je bio dosta nestrpljiv i govorio je da nemam talent za jezike. Danas mi puno pomaže.
Što je bilo najteže u cijelom procesu? Osim onog očitog; suočavanja s prošlošću i odnosa s ocem.
Kad snimaš osobni film, najteže je što sam sebi stojiš na putu. Jer, ako snimam film o drugim ljudima, imam određenu distancu i stvari vidim iz drukčije perspektive.
Film je vrlo dobro primljen od strane publike. Iako je to Vaš prvi film nakon Akademije, osvojio je nagrade na festivalima.
Željela sam napraviti film i željela sam da bude prikazan u Hrvatskoj. Imala sam tako veliku tremu tu večer kad se film prikazivao u Zagrebu na „ZagrebDoxu“, srce mi je tako jako kucalo. Ipak ja dolazim iz Nizozemske. Nagrada je bila nešto čemu se nikada nisam nadala. Prvu nagradu je film osvojio u Trstu.
Kako se razvija život filma? Je li još uvijek prisutan na filmskim festivalima ili je sada dostupan na platformama za gledanje?
U travnju sam bila na festivalu u Bergamu gdje sam opet osvojila nagradu. Film je nedavno prikazan na festivalu blizu Napulja, a uskoro putuje u Istanbul. Iako su za film zainteresirane neke platforme, još uvijek putuje.
Dok film putuje svijetom, mi sjedimo u Morskom prascu. Poput brojnih ljudi, gledala sam kako snimate plažu i razgovarate s ljudima. To radite već tjedan dana, a brojni Kantriđani već šapuću o Vama kao redatelji koja će svojim revolucionarnim filmom zaustaviti projekt na Kantridi. O čemu je riječ? Koja je Vaša poveznica s ovom plažom?
Imam prijateljicu iz djetinjstva iz Poreča koja je došla studirati u Rijeku i ostala je tu. Posjećivala sam je mnogo puta. Kad bi otišla na posao, ja bih sa Zameta krenula na najbližu plažu. Bila je to ova plaža. Odmah sam pomislila kako je zanimljiva, jako mi se svidjela. Puna je različitih ljudi, lokalaca, nema turista, a kada sunce zalazi, svjetlo je predivno. Na jednoj strani se vidi Cres, na drugoj Istra… Vau. Prošle godine sam opet bila ovdje jer se film prikazao na LFF-u (Liburnia film festivalu), opet sam pomislila kao je ovo posebna plaža, posebno mjesto. Onda sam pomislila, s obzirom da je cijeli proces snimanja filma „Prizori s mojim ocem“ trajao 4 godine, pomislila sam da želim nešto potpuno drukčije. Da samo odem negdje, bez plana i scenarija i pokušam nešto napraviti u dva tjedna. Iznajmila sam stan u blizini Kantride za sebe da vidim mogu li napraviti film. U međuvremenu mi je moja prijateljica poslala plan o izgradnji novog stadiona i nebodera. Pomislila sam kako će ovo mjesto za dvije godine biti vrlo drukčije. Imala sam ideju da napravim poetski film, ali kada sam počela razgovarati s ljudima shvatila sam da se bavim vrlo aktualnom temom.
Je li se plan promijenio, je li se poezija pretvorila u aktivizam?
Možda, nisam sigurna. Do kraja tjedna sam u Rijeci, nastavit ću snimanje. Prije svega sam željela napraviti poetski film. Istražit ću mogu li spojiti takav film s temom prosvjeda.
Provode li se u Nizozemskoj projekti koji donose veliki kapital pojedincima, dok lokalno stanovništvo ima sve manju kvalitetu života?
Možda ne u ovim razmjerima, ali velika je kulturna razlika u tome što ljudi u Nizozemskoj prosvjeduju. Bore se protiv promjena koje ne žele, protest je dio kulture. A ovdje, u razgovoru s ljudima vidim ravnodušnost, svi sliježu ramenima i govore da je to jednostavno tako, da ne mogu ništa promijeniti.
Je li indiferentnost naspram nepravde najveća kulturna razlika koju primjećujete kod Hrvata?
Možda taj osjećaj da ne možeš učiniti ništa, da će se stvari samo dogoditi i da se ništa ne može promijeniti. Da nitko ne mari za to. To je užasno tužan osjećaj kada ljudi sve prihvaćaju i govore da je za to kriv kapitalizam. Smatram da se ljudi moraju boriti za ono što smatraju bitnim. Rijksmuseum je najvažniji muzej u Amsterdamu. Nakon renovacije, željeli su zatvoriti vrata kojima se može proći na muzejski trg. Stanovnici Amsterdama protestirali su otprilike deset godina, od 2003. do 2013. godine, kako bi osigurali da centralni prolaz kroz Rijksmuseum ostane otvoren. I to je poanta. Za neke stvari se treba boriti. Ne za još jedan hotel i zgrade u kojima si lokalci ne mogu priuštiti stanarinu. Pa to je vaša plaža! Ovo je tako predivno mjesto. Sinoć sam sjedila u lučici, gledala te predivne kućice i pila cappuccino za manje od 2 eura. Možda sam pomalo naivna. Dolazim ovdje kao znatiželjna redateljica. Ne znam kako se živi u državi s tako snažnom korupcijom.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
#Biserka Šuran #Film #Kantrida #Liburnia film festival
