PO KRAJU SE POČETAK U/POZNAJE
Bivanje na otvaranju 71. filmskog festivala u ispunjenoj Vespazijanovoj areni u Puli bilo mi je kompenzacija za sve one projekcije u gotovo skroz praznim kinima proteklih godina, kada sam se znao naći kao jedini gledatelj pred velim ekranom. Velika je to samoća, iz koje se – za sada – rodio samo naslov budućeg filma „Sam u kinu“. Ovo sinoć je bila druga krajnost; sve puno, svi pod povišenom temperaturom, a kamen na skalama arene tvrdo neudoban. Sjetio sam se s tugom jedne rečenice iz neke od mojih negdašnjih filmskih kritika: „Samo je prazan krevet tužniji od praznog kina“. Ovaj put su dominirale punina i vrućina, a pridružila im se, u ceremoniji otvaranja, i duljina. A arena, ako ćemo pravo, nije kino; kad god se u njoj nešto događa, bilo gladijatori bilo filmovi, ona je puna. Ukratko, Grlićev film zbog kojeg smo se ipak svi tu okupili nikako da počne.
Izgleda da je trajna karakteristika hrvatskog mentaliteta (osim naglašenog animoziteta prema novotarijama) i sklonost razvučenim ceremonijama, koje su u službi što duljeg odgađanja prelaska na samu stvar. A tu je pristup in medias res isključen. Dakle, testirano je bilo strpljenje publike, a ona je to dobro podnijela (valjda radi svoje dobroćudne trome naravi, dodatno omekšane sparinom). Mene je pak tvrdi kamen koji mi je žuljao guzicu držao ratoborno odlučnim da izdržim sva iskušenja i da mudro rasporedim zadnje tri cigarete iz kutije. Ako sam mogao izdržati vožnju vlakom i busom iz Splita do Pule, od 21:00 večeri prije do 19:30 sati dan poslije (uz sva čekanja i kašnjenja, kako busa tako i vlaka), onda mogu dočekati i početak Grlićeva filma „Svemu dođe kraj“.
PAUZA CUT
I kad je konačno, paljenjem svjetlosnih fontana, okončano ceremonijalno predjelo (red govorancije, red prezentacije filmskih isječaka) i ja raširio oči gladne glavnog jela, spreman kao filmski sladokusac za prve zalogaje, uslijedila je desetominutna pauza, kao zadnji test vježbanja strpljenja na kvrgavom kamenu. I njoj je došao kraj, kao što svemu dođe, pa je film mogao početi. Ali nije! Jer je umjetnički ravnatelj Festivala Danijel Pek došao na ideju da prije (svakog) filma popriča malo s redateljem o filmu. Srećom, Rajko Grlić je izišao iz te zamke jednom odbijajućom rečenicom, pristojno intoniranom ali resko odlučnom pa su napokon krenuli uvodni kadrovi filma, čiji naslov je obećavao pravu mjeru dužine i dubine.
Kako Don Quijote ne bi mogao biti niti toliko don niti tako Quijote bez Sancha Panse, kao svoga zaobljenog ogledala od praktičnog mesa, izgleda da tako ni Rajko Grlić (u zadnjoj fazi svoga stvaralaštva) ne može biti toliko Rajko niti tako Grlić bez svoga ko/scenarističkoga pratitelja Ante Tomića. Oni su najuspješniji i najnagrađivaniji bračni par hrvatske kinematografije u recentnoj povijesti, a ovim filmom im se smiješi neka nova nagrada, možda već za koji dan, na ovom Festivalu. To bi za Grlića bio najljepši poklon za 50. rođendan njegove pulske karijere, započete 1964. incidentalnom projekcijom filma „Kud puklo da puklo“. Te je pulske večeri doživio zvižduke i bučno negodovanje publike jer su prve minute njegova djela krenule bez tona, a tek 30 godina poslije, kako reče, saznao je da je to bila posljedica diverzije zavidne konkurencije. I zato nema ljepšeg završetka trke za tog filmskog maratonca nego da, na ovoj 71. Puli, dobije Zlatnu arenu i njome zatvori svoj pedesetogodišnji filmski krug.
Jedan vizualni i jedan zvučni predznak upućuje na takav happy end, a oba su se dogodila za trajanja ove projekcije. Negdje oko sredine filma upalilo se nekoliko svjetlosnih fontana s obje strane ekrana, kao da su htjele nadoknaditi tj. kompenzirati onaj nedostatak zvuka u „Kud puklo da puklo“: onda manjak tona, sada višak svjetlosti. Drugi predznak je glasni pljesak publike nakon scene ubojstva arhetipskog hrvatskoga negativca. Bio je to trenutak kojeg kao da je vremeplov transportirao iz doba filmske nevinosti i partizanskih filmova i spustio ga na gledatelje u Areni: bila je to časovita katarza, odušak, satisfaction i spaljivanje Krnje – sve u jednom.
„Kud puklo da puklo“ bi mogao biti podsvjesni moto kojim se rukovodio tandem Grlić – Tomić pri pisanju ovog scenarija. Valjda to dolazi s godinama: ljudi se, u suočavanju s vlastitom konačnošću, oslobađaju kalkulacija i bojazni, odgađanja hrabrosti u praksi te se, združenim snagama, odlučuju za neuvijeno kazivanje istine o društvu u kojemu žive i stvaraju, pa koliko košta da košta, kud puklo da puklo. Dobro, njih dvojica su se pri tomu oslonili na trećeg i najvećeg, a on je – izgleda – sine qua non persona croata i zove se Miroslav Krleža. Njegov roman-pamflet „Na rubu pameti“ je u podlozi scenarija „Svemu dođe kraj“ pa je to film-pamflet. I filmski uzlet, ne samo za rečenu dvojicu, već i za hrvatsku kinematografiju.
MADE IN CROATIA
A suvremena Hrvatska je tu prikazana, kroz lik mega-negativca Horvata, kao stanište zločina, korupcije i svekolikih moralnih devijacija, kao mjesto na kojem ne mogu preživjeti dobrota i poštenje, čak ni kao endemska vrsta, kao iznimka koja potvrđuje pravilo. Svi su, dakle, likovi nagriženi vladajućim zlom, netko više, a netko manje, nevinih nema: pobratimstvo zlikovaca u hrvatskom svemiru. Od vrha do dna društvene piramide, od čelnika države i crkve do policajca i mesara, svi su dio istog matrixa zločina: sva struktura počiva na prvom zločinu koji donosi prvi milijun, a kasnije se zločini množe kako se množe milijuni. Unutar takvog sistema nema te pravne i moralne poluge koja će promijeniti stanje stvari, postoji samo jedna mogućnost: da neki pokajnik krene u akciju vlastitog iskupljenja, pokrenut iskrom ljubavi prema mesarovoj kćeri. I da čitava stvar bude okončana završnim ubojstvom reprezentativnog hrvatskog negativca, tog Horvata. Puna Arena željna pravde, barem filmske, u tom je trenutku – kada je Horvat definitivno pao – složno zapljeskala.
Grlić i Tomić su u svom narativu sabrali i zgusnuli sve malignosti hrvatskoga društva, sve svoje omiljene teme i mete (od Zagreba do Rima, od državnog do crkvenoga vrha, od premijera do nadbiskupa, od pravosuđa do poduzetništva…), a likovima su stavili u usta prodorne replike koje kao skalpeli otvaraju gnojilišta društvenoga tkiva. Na primjer, Horvat će u završnoj sceni jasno i glasno kazati ono što se zna, ali o čemu se, naravno, kod nas šuti pa se i dalje podnosi: „Kupiš pet sudaca, a šestoga dobiješ džabe“. Prije toga će uvjerljivo ispaliti i nekoliko metaka, radi zastrašivanja dijela lokalne radničke klase, kojoj duguje 20 i nekoliko plaća, te nekoliko praskavih rečenica, u stilu „Ovo je kapitalizam, komunistička neradnička bagro!“ (tako nekako). Kada ostane bez zadnjeg metka u šaržeru, dođe mu kraj s leđa, od uboda mesarskim nožem valjda, u svakom slučaju od nekog ubojito oštrog metala (u ruci uvjerljivog, as usual, Hadžihasinebegovića). I čiča-miča, gotova je priča.
Glavni lik, advokat-pokajnik, i tada ostaje plošne, pamfletske svijesti te moralistički komentira to oslobađajuće ubojstvo (de facto u samoobrani od tajkunskog predatora): „Pa postoji i drugi način“. A egzekutor mu poučno i kirurški točno odgovara: „Jbg, brate, nema drugog načina“. Publika spontanim pljeskom pokazuje da se s time slaže, još dva zadnja kadra i slijedi odjavna špica: filmu je došao kraj. Grlić kaže da je film imao 12 verzija scenarija, a mene baš zanima kakav bi bio da je nastao po trinaestom. Tomić kaže da vjeruje kako bi Krleža bio zadovoljan filmom, koji prikazuje našu stvarnost koja je, evidentno, prešla preko ruba pameti. Publika je također zadovoljna, kao i kritika uostalom, jedino možda Crkva neće biti, ali za daljnju putanju filma je važnije zadovoljstvo festivalskih žirija.
MADE IN NDH
„Proslava“ je drugi film koji je označio prva dva dana Festivala. Redateljski debi u dugom metru Bruna Ankovića, a po Karakaševu istoimenu romanu, dočekan je s velikom pažnjom, uvećanom za njegovu prethodnu svjetsku premijeru na uglednom festivalu u Karlovim Varyma, Tanku knjigu, od stotinjak stranica, u kojoj je Karakaš prikazao djetinjstvo i mladost jednog mladića iz svoga rodnog kraja, kojega su sjaj i obilje proslave proglašenja NDH u obližnjem gradiću privukli i povukli u ustašku vojsku, Anković je pretvorio u 85 minuta dugi film, koji ne teče linearno već od svoga kraja/posljedice ide prema svome početku/uzroku, s dva duža flash-backa/sekvence. Čak je i naslov filma ostavio za sam kraj.
Ima u tomu nešto korespondirajuće sa strujnom izmjenljivošću vremenskih pravaca na Balkanu, koji znaju ići unazad, prema datumu slavlja/proslave ili povijesne traume, nakon što su tekli neko vrijeme prema budućnosti. Možda zbog kolektivnog podsvjesnog straha od bolje i svjetlije budućnosti, kojoj se na svjesnoj razini teži, i dolazi do povratka u tamniju prošlost, kao poznato povijesno mjesto koje psihološki djeluje kao zona komfora i kad je siromašno, gladno i surovo. Genetska memorija povijesti kao trajne muke i oskudice možda tu djeluje kao unutarnja gravitacija koja nas privlači tamo – u tamu – odakle smo krenuli – prema svjetlu.
S tim u vezi, početna tama filma (noćne snimke skrivanja glavnog lika u krošnji stabla), na koju sam osobito alergičan kada malo zakasnim na projekciju pa moram sačekati prvi svijetli kadar da bih vidio slobodnu sjedalicu, djeluje kao tamna tvar od koje je satkan taj lički svemir. Iz njega nema izlaska nekim osobnim naporom, sudbine tih prirodnih ljudi u tom surovom prirodnom ambijentu su predodređene: sin će ponoviti život svoga oca (s nekim sitnim, individualnim varijacijama), kao što je i ovaj svoga; a kćer će ponoviti život svoje majke, kao što je i ona svoje. Društveni krug je zatvoren kao što je i prirodni, ponavlja se u ciklusima: četiri godišnja doba – četiri životna doba (djetinjstvo, mladost, zrelost, starost).
Tek prodor Povijesti u taj zatvoreni svijet Prirode daje priliku protagonisti da izađe iz tog začaranog kruga ocrtanog bijedom i siromaštvom, to je njegova jedina povijesna šansa koju on mora iskoristiti da bi živio svoj, a ne život svojih predaka. I Mijo (tako se protagonist zove) se zato pridružuje ustaškoj vojsci, koja nudi nove čizme, uniformu kao novo odijelo i kazan: sigurna dva-tri obroka dnevno. Nema tu nikakve ideologije osim ideologije prazna stomaka i srca puna žudnje za boljim životom. A prirodna prostodušnost, naivnost i zdravlje tog mladića učinit će ostalo: postat će kotačić od mesa u velikom stroju Povijesti i naći će se na strani gubitnika. Život će spasiti skrivajući se u gustišu Prirode, iz koje je pokušao izaći kao iz velike, druge maternice. Ali se našao u povijesno lošem društvu i sada se mora nositi s posljedicama toga.
Lako je nama sve to razumjeti, budući da smo dio te povijesne priče, ali stranom gledatelju, naročito mlađem, je teško ili čak nemoguće. Kao jednom mladom Englezu koji je, u razgovoru s prijateljem nakon projekcije, rekao – kao završnu – ovu znakovitu rečenicu: „But it s just a guy in the woods“! Njemu, budući da nije pročitao niti Karakaševu knjigu niti ijedni novinski tekst o filmu, ne može biti jasno niti zašto niti od koga se Mijo to skriva, a kamoli što je to učinio da bi se skrivao u dubokom mraku šume. Ni Karakašu ni Ankoviću nije do toga da se bave nekim Mijinim krimenom u ratu, on se jednostavno našao na krivoj strani iz pravih razloga: pobjeći od gladi i surovosti prirodnoga života u ličkoj zabiti. I to je taj novum u pristupu ovoj delikatnoj temi, kako u literaturi tako i u filmu.
Film najbolje funkcionira upravo u sekvencama koje prikazuju taj i takav život Mije i njegove obitelji, njihove tradicijom kruto kodirane odnose, taj planinski fatalizam, koji kulminira u sceni u kojoj Mijin otac nosi na leđima svoga starog oca, po pra/starom običaju, da umre u planini jer hrane u kući i za njegova usta više nema. Onima koji nisu gledali tematski istu scenu u japanskom filmu „Balada o Narayami“ Shoheia Imamure (1983.), taj je prizor brutalno šokantan (zar se to, takorekuć jučer, i kod nas događalo, u našem susjedstvu?!), ali onima koji su vidjeli Imamurino impresivno djelo taj efekt, zbog deja vuea, izostaje. Njima preostaje da pasu oči na prizorima prirodnih ambijenata, da uživaju u oporo poetskom realizmu zbivanja i minimalističkoj inscenaciji i režiji.
Spomenuti Englez doći će do svoga razumijevanja tek na kraju filma, kroz dokumentarne snimke proslave formiranja NDH i par odjavnih titlova (koji povijesno situiraju radnju), a mlađi, filmski obrazovani gledatelji (kao trojica studenata, čiji sam razgovor čuo) vidjet će samo ono što je na ekranu bilo prikazano pa će jedan od njih zaključno komentirati: „To je mogao biti kratki film“. Ili je možda rekao da je trebao biti kratki film. Ne znam, provjerit ću njegovu tezu u drugom gledanju.
