Bog je stvorio prirodu, čovjek grad, a đavo predgrađe

Svaki pristojan dvorac ima svoju legendu i duha na kojemu se ta legenda temelji ili se, u najmanju ruku, to od njega očekuje. Duhovi prošlosti su  dobri za turizam i za biznis općenito, na njima se može jako dobro zaraditi. Naročito ako je stadion (pardon, hipodrom!) pun kao šipak pun koštica, a četvrtina Lijepe naše „puna radosti i veselja“ (kako je pjevao Ivo Robić u nekada vrlo popularnom šlageru „Moja mala djevojčica“). No business like show – business! Samo u njemu je vuk sit, a brojne ovce sretno bleje. Zašto? Zato što ovce dobiju šou (za oči i uši), a vuk big money. Jer dvonožni vuk je lovac na novac, on slijedi njegov miris, a što je više ovaca skupljenih u toru, to je i više novaca-  dakle, miris novca je tim jači. I tko da mu odoli, prosim lepo?!

U svakoj priči je neki vuk: lupus in fabula, inače nema priče ili je samo lajava pa trgovačke karavane nesmetano prolaze dok seoski i prigradski psi laju. Samo u crtićima vuk je solo lik, u stvarnosti oni operiraju organizirano, u čoporima pa se može reći da je njihovo društvo čoporativno koliko je suvremeno globalno društvo korporativno. Jednadžba je jednostavna: korporacija = vučji čopor. Zato je tako teško saznati tko je pravi vlasnik korporacije tj. vođa korporativnog čopora: on je gotovo nevidljiv jer je u dubokoj pozadini , baš kao i leading wolf koji se kreće iza čopora, na određenoj distanci, kao zadnji. A u prvom redu su vukovi legionari (s ožiljcima iz prošlih ratova), zatim mladi vukovi (željni prolivanja krvi u novom ratu), pa vučice s mladunčadi (koji su budućnost čopora).

Ovakva organizacija čopora zorno očituje vučju inteligenciju, uz koju ide krvoločnost i ne osobita hrabrost (ona je rezervirana za lavove). Kapital je oprezan, ne ulaže se hrabro već promišljeno, kreće se slobodno (što je veća sloboda njegova kretanja, veći profit donosi kapitalistima) i neprestano teži širenju granica te slobode (a najveća sloboda je ona bez odgovornosti prema Bogu i drugim ljudima). Na koncu konca, na početku povijesti Zapada stoji jedna vučica koja je dojila blizance Romula i Rema, a oni su osnivači Rima. Vuk i vučjost se provlače kroz zapadnu povijest: homo homini lupus, licej/gimnazija kao vučilište (korijen riječi „licej“ je grčka likos, likaikos – vuk), Freudov čovjek vuk itd.

Vlastela i vještice

Vukovi su timski igrači, psi nisu. Iza vuka pod svjetlima reflektora stoji čitav čopor iza scene. Oni skupa dijele plijen poslije završetka posla. Pa planiraju slijedeći šou-biznis. Tako to ide i ići će sve dok se Vlasi ne dosjete).

Dok se na Hipodromu događala četvrtina hrvatske nacije, u Velikom Taboru se događala druga, posljednja večer prvog internacionalnog New Frame Film Festivala (za autore do 35 godina). Nakon proglašenja pobjednika i projekcije nagrađenih filmova, uslijedilo je oproštajno druženje uz čašicu tj. limenku pive (u mom slučaju). U malom, ali velikougodnom društvu Bulaja family, na koju naiđoh posve neočekivano i tim bolje pa se zadržasmo malo u živahnom ćaskanju ispred vrata dvorca, kojega noću čuva security girl iz tog kraja i čija priča je, za mene, bila šlag na ovoj dvokatnoj tj. dvodnevnoj filmskoj torti. Ona, naime, svake noći čuje Veronikin plač iz dvorca! To ne bi bilo osobito čudno (jer svaki dvorac po tradiciji ima, jelte, neku zatočenu djevu) da dotična Veronika nije mrtva već par stoljeća. I kao takva  zazidana u neki zid dvorca, po želji i naredbi njegova tadašnjeg vlasnika (koji ju je optužio za vještičje zavođenje njegova sina). Iako ju je sud oslobodio, vlastelin ju je dao utopiti a potom zazidati. Tako veli legenda, a djevojka iz osiguranja kaže da legenda ne laže jer ona vjeruje svojim ušima koje svake noći čuju Veronikine jecaje.

Da, to su ta paralelna zbivanja: u metropoli Thomsonov mač, a na obližnjem selu Veronikin plač. Koliko je djevojaka i žena spaljeno od stoljeća 17. do stoljeća 18. , kada je lov na vještice u tim  krajevima plamtio svom inkvizicijskom snagom, ne bi bilo čudno da se u svakom drugom selu hrvatskoga Zagorja svake noći čuje neki ženski plač. Stvari su tada bile jednostavne (a ni danas nisu komplicirane po tom pitanju): bilo je dovoljno da vlastelin – zbog privatnih interesa – optuži neku ženu da je vještica iz Desinića pa da dotična nestane u vatri  Koje stoljeće kasnije, vlast optuži neku da je vještica iz Ria pa ona nestane u vidu magle  i – nastani se emigrantski u Amsterdamu. Prva ima kafić koji nosi njeno ime (u „Veronike“ sam pio kave ta dva dana), druga ga nema (pa da sutra popijem nešto u kafiću „Dubravka“). 

Umjetnička i umjetna inteligencija

Nagrađeni filmovi su zasluženo dobili nagrade i priznanja. „Plava lasica“ Luke Vukorepe (Grand prix za najbolji studentski film) zbog svoje žanrovske čistoće i kompaktnosti, glumački i stilski visokoga profesionalnoga nivoa izvedbe te noarovske dosljednosti: no good character at ll! „Grčke marelice“Jana Krevatina (Grand prix za najbolji hrvatski film)  promišljeno i decentno prikazuju kratak susret dvoje usamljenika u noći, s  vrlo uvjerljivom glumom koja gledatelja duhom locira na mjesto radnje, a emocijama u nutrinu dvoje glavnih likova. Posebno priznanje je, u studentskoj selekciji, dobio film „I tako još jedna“ Karle Jelić, a u internacionalnoj selekciji, portugalsko-njemački film „Sutra ne bi trebalo kišiti“ Marie Trigo Teixeire, Grand prix za najbolji film u internacionalnoj selekciji, otišao je portugalskom filmu „Lovci“ Davida Pinheiro Vincentea, a publika je za najbolji film Festivala proglasila srpski „August“ Dana Grabnara. Gledajući po nacionalnom ključu, najbolje su prošli Portugalci i Hrvati, a ni Srbi se ne mogu požaliti.

Moja žalba ide na račun samo jedne – ali važne – sitnice: Festival se nije sjetio aparata za espresso, iako se bez kofeina teško mogu izdržati višekratne projekcije + zabava poslije njih. Prve večeri je nastupio Darko Rundek s bandom (u velikoj dvorani dvorca), a oni koji su bili rekli su mi da je koncert bio sjajan. Ja sam propustio zbog koktela umor-kiša-hladnoća, a nadam se da organizatori Festivala neće propustiti dogodine montirati aparat za kavu.

Mlade su to snage koje obećavaju duge i zrele rezultate u budućnosti, a kakva bi ona mogla biti, pokazao nam je prof. Predrag Pale na predavanju „Trebaju li digitalni glumci  svoj sindikat? Ili Kreativnost u doba svemogućeg“. AI danas omogućava da sami izrežirate film s glumcima koje hoćete,  sa scenografijom i kostimografijom kakvu želite i takorekoć bez novaca. Produkciju takvog filma platit ćete svojim vremenom utrošenim na njegovu realizaciju, s AI kao asistentom koji vam brzo ispunjava vaše želje (poput džina iz boce). Mislim da bi tu kombinaciju (čovjek + AI) mogli nazvati gin-tonic kombinacijom, a ona je osvježavajuće gorka. Meni se to piće inače sviđa (ne znam zašto ga onda  tako rijetko pijem) pa ću svoju umjetničku inteligenciju spariti s umjetnom u svom slijedećem filmu Mada, kako profesor meritorno reče, nitko ne zna što je to zapravo inteligencija, a on zna da je sintagma „Umjetna inteligencija“ marketinški trik jer se tu, u stvari, radi tek o strojnom učenju (a strojevi ne mogu biti inteligentni nego mogu inteligenciju tek fingirati, enormno brzim kombiniranjem podataka kojima su nahranjeni od čovjeka ). Veću opasnost  predstavlja strojni korak kojim ljudi krenu marširati na neke druge ljude, da ih strojnicama desetkuju (a i Thompson i AK-47 su strojnice).

Nakon monokromnog odmora u zelenoj tišini valovitih brega, uslijedio je povratak u šareni, glavni grad koji me dočekao tvrdim ravnim linijama zgrade Autobusnog (u prirodi nema ravne linije!) i bučnim soundtrackom, što sam doživio kao agresivni napad na moj netom reintegrirani integritet pa sam brže bolje pohitao – grlom u jagode – na kavu ispred Željezničkog kolodvora. A tamo su me odmah napali preglasni decibeli domaćeg šlageraja. Morao sam se hitno evakuirati,  Zrinjevcem do Dolca, usput u sebi učvršćujući odluku da se preselim na selo (jer želim da mi budućnost bude zelena a ne asfaltno crna). Neki meni dragi ljudi, jačeg životnog instinkta i veće prirodne inteligencije, to su već učinili pa uživaju boga svoga dok se ja još mukopatim u gradskom čistilištu.

Kako mi ono reče ovdašnji svećenik jezuit: „Bog je stvorio prirodu, čovjek grad, a đavo predgrađe“. Meni se pak kazalo: „Isus nije isusovac“. A Messi ipak nije Mesija (osim za one kojima je glava u balunu ). Thompson pak nije prorok već je roker u svom selu.  

Istaknuta fotografija: prizor iz filma “Plava lasica” Luke Vukorepe