Dana 3. srpnja u večernjim satima u Etnografskom muzeju Split otvorena je još jedna izložba zanimljiva naslova. Otvorenjem ove izložbe obilježena je 115. godišnjica osnutka Etnografskog muzeja Split, a s programom obilježavanja ove vrijedne obljetnice nastavljaju u rujnu. Otvorenju izložbe prethodio je i nastup KUD „Ploče“ koji su oduševili prisutne.
Etnografski muzej Split ovom izložbom donosi priču o čatrnjama (nakapnicama) i lokvama – kamenim spremnicima za vodu koji su stoljećima omogućavali opstanak života u surovim krškim predjelima.
Izložba je nastala u suradnji s Markicom Vuicom iz Metkovića, voditeljem Udruge „Baštinik“, koji već niz godina predano istražuje i dokumentira napuštene čatrnje i lokve na području doline Neretve.
Fotografije napuštenih, oštećenih i u korov zaraslih elemenata povezanih s vodnim resursima ilustriraju nam koliko se život na ovom području promijenio. Bili su izvor života i imali višestruku funkciju te su tijekom stoljeća omogućavali čovjekov opstanak na kršu.
U vremenu ubrzanih promjena, depopulacije, zaborava i nestanka lokalnih znanja sve se više prepoznaje potreba za očuvanjem tradicijske kamene baštine.
Izložbom o neretvanskim čatrnjama i lokvama Etnografski muzej Split nastavlja praksu predstavljanja elemenata tradicijskog graditeljstva krškoga krajolika. Cilj joj je široj javnosti približiti značenje ovih naizgled skromnih, ali funkcionalno savršenih građevina te potaknuti na njihovu zaštitu, obnovu i dublje razumijevanje baštine koja je oblikovala svakodnevicu ranijih generacija.
Svoje istraživanje Vuica nastavlja s ciljem popisivanja i fotografiranja objekata u cjelini, a poseban naglasak je na mapiranju istih. Fotografije nam kazuju koliko se život kroz vrijeme mijenjao, ali je ostala potreba za omogućavanjem čovjekovog opstanka na kršu. U proces istraživanja uključena je i udruga „Dragodid“ , istaknuta u gradnji suhozidova koje je upisano i na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Udruga „BIOM“ fokusira se na očuvanju prirodne bioraznolikosti i sudjelovanje u projektima koji povezuju prirodnu i kulturnu baštinu. Društvo „Sinjali“ iz Baške na otoku Krku aktivna je u čuvanju lokalne kulturne baštine i obnovom pučke arhitekture mrgara- tradicionalnih suhozidnih ovčara (kamenih građevina za prikupljanje i razvrstavanje ovaca). U cijelom procesu povezivanja važan je i Etnografski muzej koje je cilj približiti javnosti značenje ovih građevina.
Rijeka Neretva je duga 225 km , najviše kroz BiH dok zadnjih 20-ak km tvori riječno ušće hrvatskog dijela Jadrana. Iako tek manji dio njezina toka pripada RH, Neretva je najveća rijeka jadranskog sliva.
Neretvanska delta je jedinstvena jer se u njemu susreću i isprepliću more i rijeka, močvare i jezera, plodne ravnice i krški obronci. Na ovim prostorima postojanje ljudske prisutnosti se bilježi od prapovijesti. Naći ćemo tragove Ilira i Rimljana, u Vidu, u Naroni, Grci, Rimljani… Strateški značaj pokazuju i ostaci utvrda, od ilirskih gradina do Osmanlija. Povijesni ostaci i danas oblikuju identitet doline. Paralelno sa smjenama vlasti odvija se i život u ruralnim zajednicama. Voda je imala presudnu ulogu gdje su prirodni izvori bili rijetkost. Rijeka Neretva je oblikovala fizički krajolik. Stara sela i zaseoci smješteni su na strmim brdskim padinama, a doline napuštene. Njihove kamene strukture- kuće, čatrnje, i lokve su urušene, oštećene i zarasle u korov i makiju, ali svjedoče o nekim prošlim vremenima. Preobrazbe dolaze kroz 20.st. zbog melioracije i uvođenja modernih poljoprivrednih metoda. Glad i siromaštvo tijekom cijelog 19. i 20.st. zamijenjeno je novim mogućnostima, močvarno područje je postalo prihvatljivo za svakodnevni život.
Zanimljivo je da je Alberto Fortis u svom djelu „Put po Dalmaciji“ 1774.g. zabilježio da stanovnici donje Neretve stradavaju od čestih groznica, uzroke bolesti su povezivali s ubodom komaraca , stotinu godina prije dokazivanja postojanja malarije. Stanovnici su godinama razvijali različite strategije opstanka; gradili čatrnje, selili sezonski, naseljavali uzvišene površine. Naselja u dolini se razlikuju po vremenu nastanka, prirodnim i gospodarskim uvjetima i lokacija na kojoj su se razvijali.
Najveći broj ruralnih naselja bio je smješten po brdima i oni su danas uglavnom napuštena, najviše u zaleđu Ploča i Zažablja. Druga skupina je uz rub polja u zaleđu Ploča i time je formirano obradivo područje unutar krškog polja pogodno za obradu.
Donja dolina Neretve nije bila pogodna za naseljavanje zbog močvarnog tla i tako je bilo sve do druge polovine 20.st. kada je melioracija omogućila sigurniji život. U svim predjelima bila je velika potreba za vodom i upravo čatrnje i lokve nude rješenje. Jedan od najstarijih načina prikupljanja vode nalazi se na Moapskom kamenom spomeniku iz 9.st.pr.K. gdje se spominje gradnja nakapnica- prapovijesnih prethodnica čatrnji. U mikenskoj palači će se naći podzemne cisterne smještene ispod kraljevskih prostorija. Rimljanima je pomogla gradnja spremnika jer su znali za cement koji im je olakšao čuvanje. Takvo prikupljanje su zadržali i dalji stanovnici mediteranskog bazena. Čatrnje su i danas sačuvane kao spomenici tradicijske gradnje Čatrnje su bila i mjesta za druženje, okupljanje, mjesto razgovora.
Čatrnje su se gradile u podnožju padina, uz stijene gdje su postojali prirodni vodotoci. Gradili su se potpuno ručno, a tražila je znanje i iskustvo pojedinca. Sastojale su se od tri dijela: sabirne površine (nakapnice), spremnika (rezervoara) i otvora (okna). Sve čatrnje imaju dotok vode u razini terena usmjeren na sabirne površine… U Neretvi su najčešće pravokutnog tlocrta, u razini tla s jednostavno zidanim otvorom obrubljenim tzv.krunom od četiri veća obrađena kamena.
„Pucal ili bucal“ imaju samo neke čatrnje, kamene ploče visine 50-60 centimetara od kružnog kamena. „Sić“ je otvor zaštićen drvenim ili metalnim poklopcem kojim se vadila voda. Takve su čatrnje smještene uz kuće i tim se očuvala čistoća vode. „Ćemer“ je kameni svod građen suhozidnom tehnikom bez uporabe veziva. Kamenje je slagalo u polukružnom obliku koji omogućava statičku stabilnost svoda.
Iako su svi elementi svoda u funkcionalnim čatrnjama oku nevidljivi, rijetki slučajevi urušavanja daju unutarnji pogled u strukturu gradnje. Unutrašnjost podzemnog spremnika ozidana je kamenom uz upotrebu vapnene žbuke ili glinom kako bi se osigurala vodonepropusnost i dugotrajnost spremnika.
Komunice -su vrste čatrnja koje su se zajednički gradile i koje je dijelilo više kućanstava. Zabilježeno je svega šest takvih čatrnja. Lokve su ipak bile najbliže za napajanje stoke. Oblikovale su se u prirodnim udubinama- najčešće u kraškim vrtenjačama, dolcima i depresijama- gdje se voda nakon kiše prirodno zadržavala. Ipak, odabir mjesta je bio najvažniji zbog glinene podloge. Danas ih je zabilježen sedam iako je procjenjuje da ih je bilo puno više. Lokve su bile izložene vanjskim utjecajima i zato su lakše propadale. Kamenice- kamena pojila su udubine isklesane u stijeni , postavljene uz čatrnje,a njihova uporaba nije bila samo za napajanje životinja. Služila je za pranje odjeće a u dnu je imala otvor. Fotografije Markice Vuice dokumentiraju više desetaka ovakvih objekata. Dio njih stanovnici još koriste za navodnjavanje maslina i loze.
Lokve čuvaju i bioraznolikost, u njima žive vodozemci , kukci, ptice, a služi i za napajanje divljih životinja.
Kako se danas voda promatra kao važan resurs ovi objekti mogu postati ne samo simbol pamćenja već i smjerokaz-navodi autorica .
#Etnografski muzej Split #Kap po kap #KUD Ploče #Markica Vuica #Split
