„Ovdje sam iako me ne vidiš, u dahu pjesnik živi ne rekoh li ti“, zapisuje Borče Panov u svojoj pjesmi „Bog voli pjesnike“, pa nastavlja: „Znaš da sam besmrtan iako ne želim da sam, niti ću da budem, a samo to srce, u kome je Bog, samo da se odmori malo je htio
da bude pjesnik kada mu je dojadilo da bude Bog, i kada je sve složeno da bude mudar i jednostavan“… Postoje indicije da svako živo biće posjeduje svoj način, neki svoj jezik kojim vodi kosmički dijalog. Prema najnovijim spoznajama i drveće je u stanju da razmišlja. Ptice imaju svoj ptičiji pjev, zrikavci zriču prekrasnu melodiju kasnog ljeta, koja je zapravo njihov kosmički dijalog. To što čovjek ne poznaje jezike drugih živih bića ili ih nije do kraja demistificirao, ne znači da ti jezici ne postoje. Ko zna koliko mnogo različitih jezika struji našim eterom, dok mislimo da njime kruže samo ljudski šapati. Kada je ljudski rod u pitanju, poezija je još uvijek najbolje sredstvo da se izrazi njegov kosmički karakter. To znači da istinska poezija, što je odavno poznato, uvijek pravi dovoljno prostora za simboličke slojeve stvarnosti, kojim bi zahvatila ono što izmiče svakodnevnici. Stoga se može reći da je svaki čovjek, koji se na neki način izražava jezikom, na svoj način pjesnik. Bez obzira da li piše poeziju ili ne. Bez nje ne bi bilo originalnosti i ljudska bića se ne bi mogli diferencirati. Poezija je duhovni identitet pojedinca, radi čega je on kosmos u malom i jedinstveno biće pred Bogom. Na tom tragu je i poezija u zbirci „Krv koja žonglira“ Borče Panova, koja je zapravo izbor poezije iz njegovog ukupnog stvaralaštva. Bez obzira što je u današnjem vremenu sve usmjereno na obesmišljavanje i obezličenje čovjeka, na njegovo svođenje na jednu funkciju unutar tržišta rada, još uvijek se tu i tamo pojavljuju svjedočanstva življenja jednog složenog, višedimenzionalnog života, koji se opire jednoličnostima i osiromašenjima stvarnosti. U pjesmi „Krv koja žonglira s osam tisuća poetskih misli“ je zapisano: „jer znam da dnevno kroz glavu jednog čovjeka / osam tisuća misli prođe, no nitko ne zna koliko ih prođe kroz san…“ Misli su najtajnovitija čovjekova vještina, čije zakone još uvijek nije do kraja spoznala psihologija. Razmišljamo, a da ni sami ne znamo kojim se zakonitostima njihov tok upravlja. Ali u svakom slučaju „tok svijesti“ jednog dana bi uvijek trebao praviti prostora za nad-stvarnosti, koje se dosežu metaforama i simbolima. Baš kao u pjesmi „Dvolična veličina“ u kojoj se kaže da trebamo paziti kako prilazimo konju, jer nas on uvijek vidi kao dvostruko veće. U taj uduplan pogled se smješta simbolička razina stvarnosti u toj pjesmi, što je osnovni pjesnički postupak prave poezije, koja drži do višedimenzionalnosti same stvarnosti, koja je najčešće izostavljena u svakodnevnici društvene komunikacije. Na taj način poezija obavlja svoj temeljni zadatak, a to je povezivanje ljudske stvarnosti sa njenim kosmičkim razinama, a za to povezivanje ne postoje unaprijed utvrđeni zakoni. O tome se piše u pjesmi „Michelangelo i očevo srce“: „dodirujući Adama kažiprstom besmrtnosti, / volju Svevišnjeg, Michelangelo je naslikao / kao crven plašt u obliku otvorenog mozga, / – da nam kaže kako su svi čvorovi neba / u glavama našim povezani, / kako se jedan čvor ponekad razvezuje / i kao pupčana vrpca / spušta / i tihi embrio riječi u nama se rađa…“
U pitanju je poezija koja traga za skrivenim satovima, pomoću kojih bi mogli izaći iz vremena. Možda je to suvišan i uzaludan posao, ali Sizif koji gura kamen je u ovoj poeziji mrav koji kotrlja kapljicu rose, koja će ugasiti žeđ mnogim ljudima. To je lijep opis samog smisla poezije, od koje nema nekog posebnog i vidljivog značaja, izvan toga. Dok u nama kruži krv, pokrenuta srčanim mišićem, koje otkucava ritam života, unutar nas stalno žongliraju metafore, simboli i druge pjesničke slike koje goli život u borbi za opstanak nastoje povezivati sa našom kosmičkom domovinom, jer znamo da je ona koja nam se nudi preko dnevne štampe lažna. U strahu od ništavila prolaznosti, prisjećamo se riječi Valtera Benjamina: „Zbog onih bez nade, nada nam je dana“. Jedino je još nada preostala da se uspomena na naš život očuva u riječima, kojima žongliramo iznad provalije, ili u tonovima na gitari sa šest žica užarenih od sunca, kojom osmišljavamo naše dane. „Dok ulica spava / jedna geometrijska mačka / nadgleda saobaćaj sna…“ Čak je i poezija neadekvatna da na pravi način prokrči put kroz labirinte snova, koje jutro razveje zajedno sa tamom, nakon čega samo preostaje ubrzan puls i krv koja žonglira. Naravno da je epicentar metafizičkog Bog, i da čovjek traži puteve prema njemu. Smatra se da je Bog jedan, a da su različite religije samo različiti putevi kojima se penjemo prema vrhu iste planine. Ili kako Borče Panov kaže u jednoj pjesmi: „Najveće visine govore samo jedan jezik.“
Poezija ove pjesničke zbirke je kao kuća iz koje sobe bježe u različitim smjerovima, na sve četiri strane svijeta. Na taj način se oblikuje i njena višedimenzionalnost. Ona se stvara i u vremenu, o čemu govori pjesma „Zakašnjeli odjeci“:
„Stojeći na planini jednog mog Ja / snažno sam viknuo / i odjeke svih drugih mojih ja /u mnogoglasju dočekao…“ To je način da se glava duše pomoli iz lubanje.
U pjesmi „Selidba pukotina“ Borče Panov zapisuje: „jedna kuća napuštena / u oči počela se seliti“.
Takve kuće naseljavaju anđeli, o čiji pogled se okliznu neki novi, pridošli stanovnici tog naselja, koji se ne sjećaju prijašnjih stanovnika i njihovih iščezlih dana. Čitav taj neobični duhovni put svakog čovjeka, kojeg prati smjenjivanje jave i sna, prati i jednolični ritam otkucaja srca, koji našu krv tjera u kruženje organizmom. Da li je taj duhovni put bio stvaran ili je to samo obmana misli, to niko čak ni do zadnjeg dana ne može jasno razlučiti. Da li su misli samo obmana te krvi koja žonglira? Dok se u stvarnom svijetu odvija ista jedna takva igra sa ljudskom krvlju, koja se prolijeva radi metafizičkih razloga, u koje spada režim krvi i tla, odnosno surovi zakon religija i nacija, koje se bore za svoj opstanak i dominaciju. Sve se to može podvesti pod svojevrsno žongliranje krvlju. No isto tako slutimo da su ti procesi u stvarnosti samo izvrnuto naličje onoga što se zbiva u ljudskoj unutrašnjosti. Baš kao što se metafizički razlozi koriste u ratovima za opravdavanje prolijevanja ljudske krvi, u ovoj poeziji vidimo kako krv koja žonglira može biti polazna tačka za otkrivanje mnogih brojnih i složenih metafizičkih stvarnosti, jer je traganje za njima i osnovni smisao i životni poziv čovjeka na zemlji. O čitanju i pisanju, Ničeov Zarathustra kaže: „Od svega napisanog volim samo ono što neko piše svojom krvlju. Samo ono što je krvlju napisano, ima vrijednost.“
Krv je simbol životnosti, tekuća živa krv potjelovljuje strast za životom i ona je pogonsko gorivo srca. Ona teče brže, kada je čovjek aktivan, i prestaje teći kad se svjetla života ugase. Kada spisima nedostaje krvi, to znači da ti spisi lako mogu postati „istine“ – čime brzo umiru. Takve misli nikoga ne navode na naknadno razmišljanje. Ono što je mrtvo, to se ne mijenja i ostaje povezano sa prošlošću – a ne sa današnjicom i budućnošću. Nasuprot tome je ono što je napisano krvlju uvijek povezano sa sadašnjicom i budućnošću, jer je uvijek živo. Nietzsche piše krvlju, tako da se njegova djela uvijek mijenjaju, uvijek žive – stoga njegovi spisi ne postaju „istine“.“ Pod „istinima“ se ovdje podrazumijevaju okoštale, akademske forme istine, koje konstruiraju društvenu stvarnost, a zapravo su kao takve obesmišljene i mrtve. Zbog takvih istina se često i dešava da se ratovi i povijesni procesi, koji proizvode stradanja i masovna prolijevanja ljudske krvi, opravdavaju metafizičkim razlozima. Sasvim suprotno, u poeziji Borče Panova vidimo kako jedan život tjela, koji je uvjetovan cirkulacijom krvi koju pokreće srce, može biti polazna osnova za put prema vrhovima metafizičkih prostora. U vremenima kada se jezik kao sredstvo kojim se upravlja ljudima počne zloupotrebljavati, na način da to rezultira čak i prolijevanjem nevine krvi, ovakva poezija je važno upozorenje da se ljudsko stradanje ne treba pravdati metafizičkim razlozima. To je osnovni modus devalviranja istine, te bi zadatak poezije, pored ostalog, trebao biti usmjeren i na raskrinkavanje takvih pojava. Eto toliko za ovaj put, uz obećanje da će se naš let iznad pjesničkih Himalaja nastaviti. Za kraj treba kazati da se ovdje ne radi samo o vrhunskoj poeziji, kojoj se na momente zbog „dubine misli“ teško suprotstaviti, nego i o velikoj ljudskoj finoći Borče Panova, tako da nimalo ne čudi da je baš on bio prvi dobitnik književne nagrade Predrag Matvejević.
