Ateljerizam: Bojan Hercigonja

U riječkoj Križanićevoj ulici, na broju 1b dugi se niz godina nalazi umjetnički atelje, u kojem nakon slikara Mitra Matića, od 2015. djeluje i stvara umjetnik Bojan Hercigonja (1986.). Rođen u Virovitici, u Zagrebu završava Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, nakon čega upisuje preddiplomski studij grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Frane Pare. Posljednju, 5. godinu studija, Bojan je upisao na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, diplomiravši kod prof. Maje Franković. 

S obzirom da si studirao na dvije hrvatske Akademije, možeš li usporediti iskustvo studiranja u Zagrebu i Rijeci?

Za početak, na ALU je super studirati jer je Zagreb centar Hrvatske – u gradu se stalno održavaju izložbe, otvorenja, manifestacije odnosno različiti sadržaji u kulturi općenito. Nadalje, zagrebačka Akademija je stara institucija, ima svoju povijest, što znači da su tu onda najčešće i najbolji profesori, kadar je najbolji, a shodno tome, najbolji su i studenti. U principu, kada si student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, ti si na hrvatskom vrhuncu te generacije, podupireš kolege, zajedno se “bakćete”, ali se i natječete, što je isto super. S druge strane, riječka Akademija, po mom mišljenju, ima bolje uvjete za rad. Bez obzira što manjka financija, zgrada je bolja, time i prostori, a svjetlost je “čudo”! Ipak, studenti zagrebačke Akademije, puno bolje koriste prostorne mogućnosti: npr., nakon 15 sati na APURI, nikoga nisam mogao zamoliti da mi pomakne skulpturu, jer su svi studenti na kavama. Riječki studenti su lijeni. Tko je za to kriv? Mislim da su oni sami. Ako nešto odabereš, trebao bi to voljeti. Ako nešto voliš, imaš neku odgovornost prema tome. Ako imaš odgovornost, onda i radiš.

Kako si počeo djelovati na umjetničkoj sceni?

Prvo je zapravo postojala Udruga “Ilirskog zmaja” – Jasenaš, koju smo kao studenti ALU osnovali 2007. Kao idejni začetnik okupio sam prijatelje i istomišljenike na akademiji, nas petnaest. Kao grupa mladih studenata koja je skužila da kultura u Hrvatskoj “brije” samo na Zagreb i da je ostalo sve “mrtvo”, htjeli smo zastupiti svaki medij, a moglo bi se reći da smo imali i ideologiju – decentralizirati kulturu u Hrvatskoj. Krenuli smo tako nas 15 u Slavoniju, u selo Jasenaš, “roknut” likovnu koloniju tjedan dana, ondje spavati u vrećama, napraviti izložbu, katalog, postaviti izložbu, otvoriti izložbu i vratiti se doma. To je bio plan – djelovati instant. Na taj smo način i radili 4, 5 godina. Ekipa je ozbiljno radila i članovi su se gradili kao umjetnici, ali smo se s druge strane i jako dobro zabavljali. Nakon pete godine kolonija, početna ideja o zajedništvu se raspršila i bilo je teško hvatat’ sve te mozgove po Hrvatskoj i svijetu, a zadnjoj koloniji koju smo imali u Dalmatinskoj zagori u Stipanovoj djedovini, u kamenjaru, participiralo je nas petero, šestero. Udruga je formalno postojala od 2007. – 2021, a činili su je Igor Ruf, Stipan Tadić, Katarina Lauš, Andrea Zrno, Ana Divković, Dina Karadžić, Duja Medicić, Matej Šikić, Luka Dundur, Rene Grgić-Đaković, Luka Hrgović, Ana Kovačić, Miran Šabić, David M. Sheim i Anja Vidaković. 

Kako djeluješ kao samostalni umjetnik? Možeš li živjeti od umjetnosti? 

Iako sam član HDLU-a, nisam član HZSU-a, zato što nisam redovno aktivan u tom formalnom smislu – ne izlažem. Još uvijek nikada nisam imao samostalnu izložbu, odgađam to, a zbog obaveza koje imam i kao otac djeteta, bio sam primoran ne ovisiti o platežnoj moći Hrvata i hrvatskom tržištu koje kao takvo ne postoji: zaposlen sam 5 godina kao gipser u zubotehničkom laboratoriju u Ružićevoj. S druge strane, kao umjetnik, u zadnje vrijeme, držim do svojih cijena i cijenim svoj rad, iako, tako što treba raditi od samog početka – nakon nekog vremenskog perioda teško je dići vrijednost svojih radova iznad početnog sniženja.

U tržišnom smislu, umjetnici/-ice su ponekad primorani raditi po narudžbi, stvarajući komercijalan proizvod. Može li onda komercijalan proizvod biti umjetnost? 

Naravno. Komercijalan rad uvijek pokušavam njegovati kao umjetnost, samo što je to nekada teško, nekada lagano, a nekada nemoguće. Najbolja je vrsta naručitelja, tj. klijenta onaj koji naručuje upravo tvoj rad, bez ograničenja – dakle tvoju umjetnost. U suradnji komercijalne prirode, na temelju dugogodišnje suradnje, stvara se i povjerenje od strane naručitelja pa ti on daje čistu slobodu. Takav je npr. projekt na kojem trenutno radim – klijent upravo i očekuje da ja “riješim” njihov problem samim time što ću doći u prostor, “osjetiti” njegovu potrebu i nešto izmisliti, isporučiti. To zapravo i jest bit, a ne da se stvaraju kopije ideja po uzoru na tuđa rješenja. U takvim se slučajevima motivi mog rada mogu koristiti i kao predlošci za neka nova vizualna rješenja i nove komercijalne svrhe, kao što je npr. etiketa boce pive, što je meni skroz ok. 

Što je po tebi danas dobra umjetnost, a što umjetnika/-icu čini vrsnom?

Čini mi se da su se danas, u velikom broju, umjetnici neutemeljeno prebacili na neke nove internetske kanale, opravdavajući samima sebi svoj nerad. Već smo u prvoj polovici 20. st., u umjetnosti, došli do neke “nule” pa i suvremeni umjetnici briju da mogu isto – moje je mišljenje da ne možeš baš brijati na nulu. Pobornik sam ideje da je svaki dobar rad, plod vježbe i vještine. Izoštrena vještina može rezultirati s jedne strane minimalizmom i stilizacijom ili s druge strane, hiper motivom koji graniči s kićem. Bez obzira na motiv, rad mora biti dobro promišljen i postavljen – umjetnost mora biti inteligentna. Tako i umjetnici – oni opetovanim radom razvijaju vještinu. Npr. Stipan Tadić, on je najveći radnik kojeg poznajem, predstavnik vještine, ali i inteligencije. On preispituje povijest umjetnosti, ali se ujedno i “sprda” s njome, sarkastičan je, ironičan. Kada znaš da možeš napraviti sve što želiš, kada si vješt, tek tada si slobodan i onda je tvoj rad – umjetnost. Ispoljavaš sve nutarnje svoje upravo jer možeš. 

Koji je tvoj odnos s umjetnošću danas? Kada bi radio svoju prvu samostalnu, bi li ta izložba bila retrospektivna? 

Umjetnost je svaki moj dan, način života i razmišljanja, a ta je energija u meni postojala od kada sam bio klinac. Već tada sam znao da želim biti umjetnik, specifično grafičar. Zašto? Crno-bijelo. Opsesija crno-bijelim. Jednom nas je prof. Paro pitao zašto smo kao studenti odabrali baš grafiku. Tada sam zapravo shvatio da je glavni utjecaj bio zapravo moj stari, koji se bavio analognom fotografijom – toplina crno-bijelog njegovih fotografija utjecala je na moj umjetnički senzibilitet kojeg vidim kao igru ritma, oblika te kompozicijskih odnosa između crnog i bijelog pola. Taj specifični grafizam, kao moj put, vidljiv je ujedno i u recentnim radovima kao i onima koji su nastali prije 15 godina. S druge strane, kao umjetnik sam zadovoljan onda kada sam produktivan. Za mene je produktivnost stanje redovnog bavljenja umjetnošću, kontinuitet u mentalnom i fizičkom radu, a što se tiče mog odnosa prema željenoj izlagačkoj formi, odnosno njenome konceptu, odluka ponajviše ovisi o prostoru. Kada razmišljam o izložbi, ključnu ulogu igra sam prostor. Ili bih radio izložbu za taj prostor ili bi s druge strane, u nekom većem prostoru, radio retrospektivnu izložbu. Ipak, retrospektiva mi se čini malo “pompozno”, prepotentno. Bez obzira na umjetnički ego –  trudim se ostati čovjek.