BORIS RUŽIĆ: FESTIVALI SE RAZVIJAJU KROZ LJUDE KOJI GLEDAJU FILMOVE, NE SAMO KROZ ONE KOJI IH SNIMAJU

Uloga selektora History Film Festivala, treću godinu za redom, pripala je Borisu Ružiću, koji je na tome mjestu naslijedio Bernardina Modrića, velikana riječkog i hrvatskog dokumentarnog filma, ujedno i osnivača ovog festivala. O najboljim filmovima odlučuje žiri, ali za cjelokupni festivalski dojam ipak je najvažniji onaj tko je napravio selekciju filmova.

– Što se tiče filmskih festivala najčešća pitanja koja idu selektorima ili žiriju su pitanja stila, kvalitete ili  tehnike kojom je film sniman, rijetko se adresira baš pitanje odgovornosti selektora. A selektor filmskog festivala na neki je način i njegov čuvar, on je čuvar  određenih filmova, odnosno on je taj koji određene filmove svjesno uskrati publici. Kada me Tiha prije tri godine pitala bih li pomogao u selekciji filmova, prvo što smo iskomunicirali je bila upravo razina slobode u svjesnom očuvanju ili prenašanju nekih filmova publici, odnosno branjenju da neke filmove publika pogleda. U odabiru nastupam svjesno, prilikom svakog otvaranja festivala najavim što je moja vizija, a tako želim razviti dijalog s publikom. Tu sam dosta transparentan, ako išta razlikuje festival od običnog  programa kinoteke, onda je to sraz s publikom. Ovakva vrsta „provokacije“, odnosno kritičkog izbora filmova, je jedini smisao festivala u odnosu na program kinoteke. Gledatelji mogu doći i pitati zašto si odabrao ovaj film, mogu reći ovaj me film uznemirio, ovaj provocirao, a s ovim se filmom ne slažem. Uostalom, što je festival, ako to nije kontakt publike i filmova, pritom ja stojim između toga, odnosno svih onih koji gledaju i interpretiraju te filmove, započinje Boris Ružić.

Kakav onda kontakt očekujete na ovogodišnjem izdanju History Film Festivala?

– Na History Film Festivalu publika je najčešće publika filmaša, odnosno filmskih autora koji dolaze na festival te  zainteresiranih ljudi koji pohode Art kino. Art kino ima dosta vjernu publiku, zato je toliko uspješna institucija u ostvarivanju kontinuiteta filmskog programa, no istovremeno je to i dvosjekli mač, jer taj kontinuitet predstavlja jednu vrstu zatvorenosti. Publika koju ja vidim na festivalu, a osim filmaša koji nam dolaze, je publika koja se i inače može vidjeti u kinu i koja je zahvalna za razgovor jer je informirana. Ono što bih htio za ovaj festival, ali i za festivale koji rastu zadnjeg desetljeća u Hrvatskoj, je da razvijaju publiku koja inače nema naviku dolaziti na festivale. Taj dijalog je onaj koji je potreban da filmski festival ne pretpostavlja samo jednu vrstu filmsko-stručnog podija za razgovor, već i razvoj nove publike koja će doći gledati filmove, možda razgovarati s filmašem, ali možda i dobiti inspiraciju za raditi nove filmove.

HFF se čini kao plodno tlo za razvoj nove publike baš zato što s jedne strane spaja povijest, a s druge film. Film i povijest, naročito povijest na ovim našim prostorima, svima su bliska i draga tema.

– Povijest spaja, ali povijest i razdvaja. Pogotovo na ovim našim prostorima i u tom smislu festival je zanimljiv. Bernardin i Tiha Modrić pokušali su napraviti festival koji se tiče nekakvog objektivnog ili udaljenog filma, a proizveli su festival koji je sam po sebi politički u svojoj doslovnoj formi. A to je povijest. Ako je išta politično, onda je to povijest. Filmovi koje odabirem, koliko god oni nekad bili „neobojeni“, koliko god mi u njima znali pobjednike ili dobru stranu povijesti, kao što su to primjerice filmovi o nacističkim zločinima, uvijek imaju neku vrstu čak i osobnog pečata, pokušavam izaći iz domene samo jedne arhivske naracije i ući u sraz između čovjeka i filma, između intimnog i povijesnog.

Kako biste ocijenili vaš ovogodišnji odabir filmova?

– Odabir filmova je ciljano smanjen u odnosu na prošlu godinu i na godine koje su prethodile. Čini mi se da ovakva forma zahtjeva vrstu koncentracije, povijesni film je nešto što ponekad zahtijeva i predznanje ili još više naše pozornosti. Htio sam da napravimo nešto manji odabir filmova i da ih stavimo u nešto manje dana. Moj odabir je zadan okvirima koji su došli, odnosno mojim senzibilitetima u kontekstu onoga što je bilo prijavljeno. Bilo je stotinjak filmova, neki od njih se automatski diskvalificiraju iz mojeg osobnog senzibiliteta, a to su doku drame. Doku drame prihvaćamo na festival u iznimnim slučajevima, odnosno zaista samo onda kada su stvarno posebne kvalitete ili od posebnog značaja za festival ili regiju. Također, da bi film ušao u selekciju ne može biti stariji od godinu do dvije dana. Pokušao sam dati određeni tematski okvir ovoj iteraciji, kao uostalom i prošlogodišnjoj. Gledateljima pokušavam dati ključ za čitanje filmova, što je samo jedan od mogućih načina čitanja, odnosno da vide koja je bila moja vizija. Ključ, dimenzija, tema po kojoj su odabrani filmovi uvijek se razotkrije post festum, ne biram filmove po zadanim ključevima, već ishodišne točke koje te filmove mogu spojiti tražim nakon što ih odaberem. Ove godine to je koncept ideje filma kao umjetničke forme između politike i populizma, filma kao forme koja prikazuje čovjeka u njegovom najranjivijem stanju, bilo da je u pitanju čovjek kao migrant ili kao agens neke netrpeljivosti, te filma kao pejzaža. Pejzaž okoliša koji se kod nas ruši, bilo da je riječ u kontekstu povijesnih događaja i rušenja prošlosti koja nas okružuje, ili okoliša koji se srušio zbog klimatskih promjena i pitanja koja iz toga proizlaze. To su ključne točke. Umjetnost, čovjek i ono što nas okružuje. Sraz te tri teme sam pokušao artikulirati kroz filmove.

Što ljudi mogu očekivati u filmovima koji su preostali, odnosno koji će se prikazivati u srijedu, četvrtak i petak?

– Filmovi koji se od srijede do petka mogu očekivati su filmovi koji su regionalniji nego inače, takav je bio i film Rekapitulacija, koji je predstavljen prvoga dana, a koji se bavi umjetničkom skupinom Led art, koja je pokušala artikulirati neku vrstu antimiloševićevskog sentimenta kada je to bilo najteže i najranjivije. U tom ritmu nastavljamo u srijedu kroz film Mamula, film o crnogorskom otoku koji je desetljećima služio kao spomenik fašističkim zločinima počinjenim tijekom Drugog svjetskog rata i borbi sadašnjih stanovnika i ljudi koji su preživjeli taj logor protiv njegove komodifikacije, izgradnje resorta od pet zvjezdica, komodifikacije spomenika kulture i prostora u kojem su ljudi upisali i ostavili dijelove života. To nije neutralni prostor koji je izgrađen u obliku spomenika, nego živi prostor s ljudskim patnjama. Lijepa je to i vrlo atraktivna tema za našu publiku, ako je išta u Hrvatskoj zanimljiva tema, onda je to zauzimanje obale od strane hotelskih resorta. To je tema koja pokazuje ekonomiju koja na jednoj vrsti ljudskog siromaštva, pokušava igrati kartu određenog napretka. Kroz ljudsku obespravljenost i siromaštvo taj osjećaj napretka očito za neke rezonira da su permisivni, a prema starijim generacijama proizvodi vrstu provokacije i inata. Jedan od meni sjajnih filmova, ne bih očekivao da će se publici toliko svidjeti, je film Patricija. Film govori o mladoj sportašici sa sjevera Europe koja pokušava uspjeti u olimpijskom sportu kojega gotovo nitko  ne gleda, skijaškom trčanju. Prati njezine treninge s ocem, smrzavanja kao djeteta da bi uspjela u nečem što gotovo nikom drugom, osim njoj samoj, nije važno. U tom smislu film se artikulira kao destilirana borba sa samim sobom, jer lišen  je ikakvih novčanih okolnosti, i pitanja zašto radimo to što radimo i što nas tjera prema toj vrsti patnje. U četvrtak jedan od meni zanimljivijih filmova bit će Naš kanal, koji stavlja Belgiju u centar kolonijalizma 19. stoljeća i pitanja na koji način se Belgija povijesno i danas nosi sa svojim naslijeđem, odnosno kako danas pristupa ideji stranaca. To je film ceste, odnosno film kanala, stavljen je na jedan industrijski brod koji ide kroz kanal i pratimo mahom strane radnike koji preživljavaju u suvremenoj Belgiji. Mi smo također okruženi strancima i tim za mnoge ljude nemogućim  zahtjevom da prihvatimo strance. Ovaj film postavlja pitanje kako prihvatiti stranca bezuvjetno, kao etički zahtjev koji je težak za ispuniti, ali nužan za razvoj kulture. Tu je i Vulkan, belgijski film koji se bavi Čileom i konceptom antropocena, odnosa između toga što je čovjek napravio prirodi i kako uništava okoliš, a to čini u zemljama koje su siromašnije i više osjećaju posljedice globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, nego bogatije zemlje. U taj jedan okoliš stavlja žene koje razmišljaju o svojoj budućnosti i o pitanju da li imati djecu. Ne samo da li imati djecu u svijetu koji se naočigled raspada kod njih, nego se to kontrastira i u jednoj retradicionalizaciji i obliku patrijarhata koji se odvija u Čileu. Zadnjega dana izdvojio bih film Svi na scenu, ubacio sam ga namjerno politički, ali ne u provokativnom, već u diplomatskom smislu, imajući na umu našu talijansku zajednicu. To je film koji nema puno veze s riječkom talijanskom zajednicom, ali se bavi talijanskim migracijama u New York s kraja 19. i početka 20. stoljeća i načina na koji su migracije strukturirale jedan multikulturalni grad koji danas svi rado zamišljamo i volimo posjećivati, a istovremeno se bojimo da se to ne dogodi našim gradovima. Film prati direktoricu najpoznatijeg talijanskog kazališta u New Yorku i kroz povijest otkriva kako je talijanska zajednica razvila specifičnu i važnu kulturnu scenu. Vjerujem da su ovo sve filmovi koji mogu korespondirati sa senzibilitetima naših gledatelja. 

Iako je prerano donositi bilo kakav sud o ovogodišnjem izdanju potpuno je jasno da History Film Festival sigurno ima potencijala za daljnji rast?

– Filmski festivali niču posljednjeg desetljeća, činjenica je da im to donosi veliku priliku i veliku konkurenciju. Okupljaju tri velike dimenzije, istovremeno prikazuju filmove, ali su oni i rezultat kulturnih politika, odnosno financijskih i ekonomskih odluka društva i zajednice. History Film Festival, kao i svi festivali, moraju balansirati između stvaranja publike i razumijevanja političkih okolnosti, odnosno kako te političke, financijske i projektne okolnosti okrenuti u svoju korist. Ne bavim se tom dimenzijom, ali ovom filmskom festivalu želim razvoj publike. To je jedan od ključnih termina, u ovom smislu možda i dosta nabijeni neoliberalni termin, ali važan za razumijevanje kako se festivali razvijaju. A razvijaju se kroz ljude koji gledaju filmove, ne samo kroz one koji ih snimaju. Čini mi se da HFF u dobrom smjeru i želim mu lijepu budućnost, zaključio je Boris Ružić.

Naslovnu fotografiju snimila Klara Stilinović

#Art kino Croatia #Boris Ružić #dokumentarni film #festival #History Film Festival