U Narodnim novinama broj 86/2024, 24. srpnja, objavljen je Javni natječaj za imenovanje ravnateljice, odnosno ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka s rokom od 15 dana za prijavu onih koji smatraju da bi ovu riječku ustanovu u kulturi mogli voditi na pravi način i u pravom smjeru. Natječaj je završen, prema našim saznanjima na njega se javilo četvero kandidata, abecednim redom poredani oni su Branka Benčić, dosadašnja ravnateljica kojoj u listopadu ističe četverogodišnji mandat, David Lušičić, multimedijalni producent, voditelj kulturnih projekata i manifestacija, Morana Matković, povjesničarka umjetnosti i kustosica od 2009. godine aktivno prisutna na riječkoj i hrvatskoj kulturnoj sceni, te Ivan Mesek, nekadašnji ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin.
Novu ravnateljicu ili novog ravnatelja riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti bira gradonačelnik na prijedlog Upravnog vijeća, koje pak ima obavezu odvagnuti pristigle prijave i predložiti kandidatkinju ili kandidata koji, po njihovom mišljenju, ispunjavaju sve uvjete i zadovoljavaju sve kriterije koje bi buduća ravnateljica ili ravnatelj morali zadovoljiti, a sve s ciljem da se riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti pomakne s mrtve točke. Nije na odmet napomenuti da na 29. sjednici Gradskog vijeća Grada Rijeke, održanoj 18. srpnja, nije usvojen Godišnji izvještaj o poslovanju MMSU-a.
Kandidatkinjama i kandidatima smo se obratili s četirima unificiranim pitanjima, želja nam je bila da objasne svoje motive za kandidaturu, kao i da iskažu svoje viđenje onoga što MMSU danas jest. Branka Benčić, odlučila je oglušiti se na naše upite, dosadašnja ravnateljica očito je procijenila da ova pitanja i nisu od prevelikog interesa javnosti, Morana Matković zahvalila se na ponuđenoj prilici da pojasni razloge kandidature, obrazloživši svoj stav na sljedeći način: „S obzirom na to da MMSU još nije objavio nikakvu informaciju o kandidatima koji su prošli administrativnu provjeru i koji će biti pozvani na razgovor, smatram da zbog profesionalnosti još uvijek nije trenutak za izlaziti u javnost sa segmentima Prijedloga programa koji je dio natječajne dokumentacije. Nakon što MMSU objavi listu kandidata i naravno ako sam na tom popisu, stojim na raspolaganju za vaša pitanja. A dotad suzdržala bih se od javnog komuniciranja segmenata Prijedloga programa.“, a na naša pitanja odgovorili su David Lušičić i Ivan Mesek.
Pitanja koja smo postavili kandidatkinjama i kandidatima su sljedeća: 1. Koji su razlozi Vaše prijave za mjesto ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci? 2. Koliko ste upoznati s dosadašnjim radom Muzeja? Jeste li zadovoljni njegovom pozicijom na „mapi“ (domaće) suvremene umjetničke scene? U kojim područjima vidite najviše nedostataka i mjesta za bolju organizaciju rada? 3. Koje su glavne odrednice Vašega programa za rad Muzeja u sljedeće četiri godine? 4. Kao što znate, Muzej još nema formiran stalni postav. Koji je Vaš stav prema stalnim muzejskim postavima? Prošlo je vrijeme kada je u muzejima bio postavljen jedno te isti postav preko 15 godina – publika je danas puno zahtjevnija, fokus je stavljen na interdisciplinarnost i interaktivnost, odnosno publika/građani/turisti imaju velika očekivanja od posjeta muzeju.
Odgovore Davida Lušičića i Ivana Meseka prenosimo u cijelosti, uz njihove kratke biografije.
David Lušičić rođen je 1976. u Rijeci. Multimedijalni je producent, voditelj interdisciplinarnih kulturnih projekata i manifestacija, redatelj, arhitekt i vanjski predavač. U proteklih petnaest godina pokrenuo je i vodio Galeriju Greta, u sklopu koje je svoje radove predstavilo preko 600 umjetnika iz zemlje i inozemstva, te je kontinuirano bio angažiran kao nezavisni kulturni ekspert za evaluaciju europskih kulturnih kooperativnih projekata za Creative Europe. Predavač je na Akademiji likovnih umjetnosti i Sveučilištu Algebra, te pokretač nezavisne audiovizualne produkcije specijalizirane za dokumentarne i eksperimentalne filmove, u sklopu koje je pokrenuo međunarodni festival video umjetnosti. Završio je magisterij za umjetnosti na Central Saint Martins College of Arts and Design u Londonu, arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, te studij za TV i filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
1. Koji su razlozi Vaše prijave za mjesto ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci?
– Funkcija ravnatelja MMSU-a u nadolazećem periodu zahtjeva znatno širi spektar djelovanja od dosadašnjih asocijacija kako bi se konačno finalizirali procesi revitalizacije svih prostornih kapaciteta zgrade, pokrenuli nužni međunarodni kooperativni projekti i novi modeli sufinanciranja, te stvorila nova, maksimalno otvorena platforma za izlaganje, informiranje, edukaciju i povezivanje pripadajuće društvene zajednice. Kako iza sebe imam više od dvadeset godina izuzetno raznolikog profesionalnog iskustva, koje uz vođenje najintenzivnijeg izložbenog prostora u Hrvatskoj i realizacije niza kompleksnih kulturnih projekata, audiovizualnih produkcija, te organizacija manifestacija i festivala, uključuje i djelovanje u arhitekturi te dugogodišnji angažman na evaluacijama međunarodnih kooperativnih EU projekata, moja motivacija utemeljena je upravo na prepoznavanju trenutka u kojem je nužno pokrenuti niz novih projekata koji se optimalno poklapaju sa specifičnostima mog životopisa.
2. Koliko ste upoznati s dosadašnjim radom Muzeja? Jeste li zadovoljni njegovom pozicijom na „mapi“ (domaće) suvremene umjetničke scene? U kojim područjima vidite najviše nedostataka i mjesta za bolju organizaciju rada?
– Vrlo sam dobro upoznat s dosadašnjim radom Muzeja, posebno od trenutka preseljenja u novi prostorni kompleks kada su postavljeni ciljevi koji na žalost, u protekle četiri godine, nisu dosljedno sprovođeni. Protekli mandatni period je u tom kontekstu dominantno obilježen izvedbom vrlo kvalitetnog izlagačkog programa, kroz privremene izložbene postave, no i nizom značajnih nedostatka u ostalim aspektima djelovanja koja su esencijalna za etabliranje ove institucije kao centralne točke kulturnog, umjetničkog i društvenog života. To uključuje nedostatak korištenja različitih mehanizama EU financiranja, kako u domeni finalizacije revitalizacije zgrade muzeja kao kulturne baštine kompleksa Rikard Benčić, tako i u smjeru pokretanja novi suradničkih projekata i konkretnih partnerstva na regionalnom i internacionalnom nivou. Nadalje evidentna je nedosljednost u faznom aktiviranju prostornih kapaciteta po metodi “to trebamo – to radimo” koja je trebala predstavljati okosnicu programsko-prostornog razvoja muzeja. Tu se konkretno radi o zanemarivanju kompletne površine prizemlja gdje je, neovisno o nedostatku financija za finalnu obnovu, bilo moguće organizirati niz javnih događaja. U proteklom mandatnom periodu u potpunosti je izostalo i tematiziranje problema stalnog postava, dok je u programskom kontekstu nedostajao i niz profiliranih popratnih aktivnosti poput javnih diskurzivnih i edukativnih programa, te audiovizualnih djelatnosti i programa novih medija. U konačnici značajan nedostatak evidentan je upravo u komunikacijskoj strategiji i odnosima s javnošću, te svim domenama djelovanja koja uključuju aktivnu inkluziju pripadajuće društvene zajednice. To je rezultiralo nedovoljnim otvaranjem muzeja prema generalnoj publici, te ne razvijenim i zastarjelim modelom diseminacije informacija o radu muzeja.
3. Koje su glavne odrednice Vašega programa za rad Muzeja u sljedeće četiri godine?
– Glavne odrednice novog plana rada Muzeja objedinjuju održivost svih dosadašnjih pozitivnih praski i realizaciju svih neostvarenih ciljeva. To konkretno uključuje razvoj novih međunarodnih kooperativnih projekata i umrežavanje s kompatibilnima organizacijama iz inozemstva i regije, pokretanje novih modela financiranja realizacije kulturnih programa, jačanja kapaciteta poslovanja, te finalizacije procesa rekonstrukcije i revitalizacije prostora kulturne baštine, što će omogućiti formiranje stalnog postava, te pokretanje novog otvorenog javnog multimedijalnog centra, uz aktivaciju čitavog gravitirajućeg urbanog lokaliteta kompleksa Rikard Benčić. Izvedba izložbenog programa u formi realizacije privremenih izložbenih postava suvremenih umjetničkih ostvarenja nastavit će se kao kontinuitet dosadašnjih prepoznatljivih izlagačkih praksi, no implementirat će se i potpuno nova programska usmjerenja uključujući kreativno edukativne, novo-medijske, audio-vizualne i javno diskurzivne aktivnosti. Novi plan značajno se usmjerava i na kreiranje nove komunikacijske strategije te redizajn sustava informiranja s ciljem maksimalnog poboljšanja vidljivosti rada muzeja, odnosa s javnošću, te otvaranja muzeja prema društvenoj zajednici uz aktivno uključivanje svih korisnika. Realizacija svih ciljeva bit će utemeljena na novom pristupu rukovođenju i maksimalnom unaprjeđenju operativno organizacijskih kapaciteta poslovanja s fokusom na optimalizaciju interne komunikacije stručnog tima muzeja i kreiranje najučinkovitijeg mogućeg kreativnog okruženja.
4. Kao što znate, Muzej još nema formiran stalni postav. Koji je Vaš stav prema stalnim muzejskim postavima? Prošlo je vrijeme kada je u muzejima bio postavljen jedno te isti postav preko 15 godina – publika je danas puno zahtjevnija, fokus je stavljen na interdisciplinarnost i interaktivnost, odnosno publika/građani/turisti imaju velika očekivanja od posjeta muzeju.
– Postoji niz inovativnih metoda kako tretirati koncept stalnog postava, poput implementacije umjetničkih intervencija, varijabilnih izložbenih strategija i kustoskih koncepata, performansa, novo medijskih i audiovizualnih interpolacija, no i edukativnih, istraživačkih i diskurzivnih programa. Novi strateški plan uključuje i značajno unaprjeđenju korisničkog web sučelja i kreiranje nove virtualne online platforme za interakciju te implementaciju interaktivnih modela postava koji povezuju MMSU s komparativnim post-industrijskim kulturnim prostorima partnerskih zemalja. No činjenica je da MMSU još nema stalni fizički postav, te, da bi se bavili problemom stalnog postava, prvo ga moramo formirati. U tom kontekstu sljedeće četiri godine treba prvenstveno posvetiti progresivnom finaliziranju procesa rekonstrukcije, adaptacije i aktivacije svih prostornih kapaciteta i vertikalnih komunikacija, kako bi se uz dosadašnje djelovanje privremenih izložbenih postava na prvom katu, pokrenula još dva, potpuno nova prostorno programska obuhvata; novi multimedijalni centar kao otvorena javna platforma za kontinuirane kreativne prezentacije u prizemlju zgrade, te stalni postava Muzeja na drugom katu zgrade. Za to je potrebno pokrenuti nove modele programskog, strukturalnog, regionalnog, bilateralnog i europskog fondovskog sufinanciranja koji su detaljno elaborirani u predloženom planu, uz nužno razdvajanje pozicije ravnatelja od dominantno kustoskih praksi i repozicioniranje u okvire koji omogućuju sveobuhvatno proaktivno djelovanje i maksimalnu moguću realizaciju svih planiranih ciljeva, zaključio je David Lušičić.
Ivan Mesek rođen je 1971. godine u Varaždinu i trajno je aktivan multimedijalni umjetnik koji se bavi slikarstvom, instalacijama, urbanim intervencijama, performansom, grafičkim dizajnom, fotografijom, eksperimentalnim filmom. Diplomirao je na Nastavničkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u slikarskoj klasi profesora Eugena Kokota, tijekom studija pohađao Međunarodnu ljetnu likovnu akademiju u Salzburgu, poslijediplomski studij „Bildnerisches Gestalten und Therapie“ na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu završio je 1999. godine radom „Primjena likovne terapije u likovnom odgoju“ (nostrificiran 2001. godine od Zagrebačkog Sveučilišta 2001. kao magistarski rad). Bio je profesor stručnih predmeta u Srednjoj strukovnoj školi u Varaždinu (2000.-2001.), stručni suradnik za kulturu u Odjelu za kulturu znanost i sport pri Gradu Varaždinu (2002.-2004.), privremeni ravnatelj javne ustanove u kulturi Galerijski centar Varaždin (2004.), zamjenik gradonačelnika Grada Varaždina zadužen za društvene djelatnosti (2005.-2009.), ravnatelj javne ustanove u kulturi Galerijski centar Varaždin (2010.-2018.), te ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin (2018.-2022.), vanjski suradnik na radionicama sa studentima ALU Zagreb u Grožnjanu (2022.-2024.). Od 2000. do 2010. godine obnašao je dužnost predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin, u svojstvu kojega je pokrenuo i organizirao likovne projekte (Dani hrvatskog performansa, Biennale modne fotografije, Od A do B, UTISAK-OTISAK, Umjetnik u gradu…). Pokretač je, autor ili koautor na nekoliko zapaženih i nagrađenih projekata („promo film „Čarobna škrinjica“, projekt „Galerija na otvorenom“…). Na grupnoj izložbi „Okruženju usprkos“, svojevrsnoj retrospektivi hrvatske umjetnosti posljednjih 150 godina Ivan Mesek uvršten je među 65 autora, a iste godine Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu izdao je Mesekovu monografiju.
1. Koji su razlozi Vaše prijave za mjesto ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci?
– Za početak vrlo jednostavno – razlog mog javljanja na natječaj za mjesto ravnatelja/ice MMSU Rijeka je to što zbog dosadašnjeg iskustva na sličnim pozicijama znam taj posao raditi i znam od čega se sastoji. Skoro 25 godina bavim se organizacijom likovnih i kulturnih događanja i projekata. Krenulo je sa pozicije predsjednika HDLU Varaždin kroz koji smo, između ostalih projekata, započeli s organizacijom festivala Dani performansa koji je doživio 20 izdanja, nastavilo se s vođenjem javne ustanove Galerijski centar Varaždin, osnovane sa željom i ciljem sustavnog i profesionalnog organiziranja projekata sa područja suvremene umjetnosti, a na kraju sam bio i ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin. Gradski muzej Varaždin izuzetno je kompleksna ustanova s 9 odjela i preko 30 zaposlenika, čiji je bitan segment Galerija umjetnina. Galerija umjetnina pokrenuta je još 1939. godine čime je postala tek treća galerija takve vrste u Hrvatskoj (nakon Zagreba i Splita), a fundus galerije koji se velikom djelom bazira na umjetnosti 20. i 21. stoljeća komplementaran je s onim što u vlasništvu ima MMSU i s čime se programski bavi.
Moj se ravnateljski mandat u GMV dijelom odvijao za vrijeme pandemije koronavirusom, a u tim smo izazovnim okolnostima uspjeli, između ostalog, organizirati samostalnu izložbu Zlatka Kopljara koja je bila nagrađena najvišom državnom nagradom za dosege u kulturi Vladimir Nazor. U sklopu te smo izložbe postavili i autorovu javnu skulpturu K17 kao spomenik žrtvama ustaškog terora, a koja je od strane struke proglašena jednom od boljih javnih plastika postavljenih u Hrvatskoj zadnjih godina.
Razlog javljanju je i izazov koji takav odgovoran posao u renomiranoj ustanovi i u novoj sredini nosi sa sobom. Tu je i moja odrednica kao aktivnog suvremenog likovnog umjetnika dragocjena, jer u svaki takav izazov, kao i u novu sliku, performans, video, film krećem s puno strasti, iskrenosti, želje, ljubavi i kreativnosti i izuzetno mi je stalo da se dogodi nešto dobro, kvalitetno, a i društveno bitno.
2. Koliko ste upoznati s dosadašnjim radom Muzeja? Jeste li zadovoljni njegovom pozicijom na „mapi“ (domaće) suvremene umjetničke scene? U kojim područjima vidite najviše nedostataka i mjesta za bolju organizaciju rada?
– S radom MMSU Rijeka sam dosta upoznat, što vlastitim obilaskom programa, praćenjem preko stručnih medija ili razgovorom sa akterima riječke scene. MMSU je jedan od rijetkih muzeja takve vrste u Hrvatskoj, što grad veličine i kulturnog značaja kao što je Rijeka apsolutno zaslužuje, a uvijek je bio mjesto kvalitetnih programa. Problem koji vidim je to što zapravo projekt preseljenja muzeja i njegova novog života na lokaciji kulturnog kvarta Benčić nije do sada u potpunosti završen. Kroz projekt EPK 2020 Rijeka je, usprkos covid nepogodi, doživjela izuzetna ulaganja u kulturnu infrastrukturu na temelju kojih se stvorio dio grada, gotovo novo srce Rijeke, na tom prostoru. Takav kompleks kulturnih institucija dragocjen je i rijedak čak i na široj europskoj razini, a od svih ustanova u kulturi koje su u međuvremenu stale na noge, uspješno postavši poprištima brojnih kvalitetnih zbivanja i uspostavivši komunikaciju s publikom, samo još MMSU čeka svoju realizaciju u punom, zamišljenom opsegu. Iz tog razloga mogu i opravdavati manjak vidljivosti ili možda nezadovoljavajuće financijske rezultate, no siguran sam da oni ovise i o boljoj organizaciji rada same ustanove.
Treba napomenuti da je MMSU muzej osnovan po Zakonu o muzejima koji jasno definira sve ciljeve, zadaće i uloge muzejske institucije. On nije tek prostor za organiziranje likovnih projekata, već ima zadaću i u skupljanju, čuvanju i prezentiranju fundusa, kao i društvenu ulogu – biti na usluzi i raspolaganju prvenstveno lokalnoj zajednici, obrazovnim ustanovama te građanima i građankama.
Naravno da netko, tko živi u Rijeci ili je profesionalno vezan s muzejom ima detaljniji uvid u mnogostrukost problematike i djelovanja same institucije i okruženja u kojem djeluje, no nekada „pogled sa distance“ kroz prizmu osobe neopterećene osobnim, socijalnim, političkim i svim drugim kontekstima konkretne sredine može dati objektivniji pristup i sagledavanje problematika iz novih perspektiva, a na temelju dosadašnjeg upravljačkog iskustva u kompleksnim kulturnim institucijama.
3. Koje su glavne odrednice Vašega programa za rad Muzeja u sljedeće četiri godine?
– Nastavno na prethodno pitanje, ponovo ću istaknuti da je MMSU osnovan i djeluje po Zakonu o muzejima koji jasno određuje i propisuje sve ciljeve i zadaće takve ustanove. S obzirom na to, moj se program za rad MMSU naslanja na sve one zadaće i ciljeve koji su i definirani u zakonu i u aktima same institucije. Rad ravnatelja nije „one man show“, već on predstavlja ustanovu i odgovoran je da rad ustanove bude zakonit, djelotvoran, kvalitetan, da djelatnici budu zadovoljni, da imaju adekvatne uvjete za rad i da budu za taj rad adekvatno i plaćeni, ali i da odgovorno obavljaju sve poslove koji su im i navedeni u opisu radnog mjesta. MMSU ima zadovoljavajuću pokrivenost radnih mjesta prema pravilniku o unutarnjem ustrojstvu, te je zadaća ravnatelja da ti poslovi budu usklađeni, odrađeni na kvalitetnoj razini i u kolegijalnom duhu među djelatnicima. Ako postoje neki problemi u npr. vidljivosti muzeja, u marketingu, u komunikaciji prema van, u financijskom poslovanju – sve su to konkretni poslovi kojima se zaposlenici i zaposlenice bave i ako neki segment ne djeluje zadovoljavajuće, treba konkretno vidjeti zašto je tome tako te s osobom koja je zadužena za taj aspekt razmotriti nove i učinkovitije vidove djelovanja.
Kao što sam napomenuo, MMSU djeluje u objektu koji nije doživio svoju finalnu obnovu niti stavljanje svih prostornih kapaciteta u funkciju.
Drži li se trenutno fundus u adekvatnim uvjetima, zadovoljavaju li prostori tehničke zahtjeve definirane muzejskom strukom, jesu li prostor muzeja i umjetnine adekvatno zaštićene od potencijalnih poplavljivanja u slučaju obilnih kiša, ima li muzej omogućen pristup za osobe s invaliditetom… Sve su to pitanja i zahtjevi koje treba u vrlo skoro vrijeme riješiti, a u živoj i kvalitetnoj relaciji prvenstveno s osnivačem muzeja, Gradom Rijekom.
Iznimno bitnom smatram kvalitetnu suradnju sa svim djelatnicima i djelatnicama muzeja – ravnatelj je dužan prepoznavati, cijeniti i oslanjati se na stručnost svojih kolegica i kolega, slušati ideje i zamisli kolektiva, i pobrinuti se da krajnje definiran program nastane na temelju zajedničke rasprave i argumentacije. Mislim da je svakako dobro zadržati neke od ranije osmišljenih, a vrlo kvalitetnih, programskih odrednica, kao i otvarati prostor novim idejama i inicijativama. Na tragu toga, ono čime iz vlastitog iskustva mogu značajno doprinijeti kolektivu u vidu organizacije novih programa, su vlastita poznanstva stečena dugogodišnjim radom u ustanovama u kulturi, a koja se odnose na aktere kulturnih scena u Hrvatskoj i inozemstvu. MMSU bit će otvoren i za vanjske suradnje, kustoske inicijative te suradnje komplementarnih ustanova iz Hrvatske i inozemstva.
Muzeji poput MMSU Rijeka su ozbiljne ustanove čiji se rad i misija definira kroz dugoročne vizije i strategije, a zadatak je ravnatelja da ih slijedi, realizira, nadograđuje, oplemenjuje i diže na višu razinu.
Nužnost koja se sama nameće je usklađivanje, suradnja i zajednički nastup u mnogim segmentima svih dionika unutar kvarta kulture Benčić kako bi on postao propulzivno mjesto kulture, edukacije, susreta, polemika te dijaloga struke i publike. I sam MMSU treba biti doživljen od publike, korisnika, suradnika i umjetničke scene kao prostor otvorenosti, dijaloga, prostor koji spaja, nudi, reagira, inicira, sluša, razumije, a ne nešto poput „sektaškog hrama“ u koji se publika ne usuđuje ući, smatra da tamo ne pripada ili da treba znati posebnu lozinku da bi se ušlo.
Slažem se s mišljenjem Chrisa Dercona, koje je iznio prilikom gostovanja u MSU Zagreb, a tada još u funkciji voditelja Tate Modern galerije, da u suvremenom svijetu u kojem sve više prevladavaju virtualni sadržaji, muzeji dobivaju sve više na značaju kao mjesta direktnog, neposrednog iskustva. I mi, koji smo se educirali na području povijesti umjetnosti i učili primjerice o Monetu preko reprodukcija, mogli smo puninu remek djela osjetiti tek stojeći pred tom čarolijom veličine pet metara.
Mogao bih na ovom mjestu navoditi mnoge konkretne zamisli i ideje koje sam napisao u predloženom programu rada, no konkretni programi, ideje, zamisli koji krenu u realizaciju ionako su produkt kolektivnog rada stručnih djelatnika muzeja, osluškujući i uvažavajući i širu stručnu javnost, građanske inicijative, udruge civilnog društva i sve ostale dionike koji bi u MMSU-u trebali imati partnera u prezentiranju, tematiziranju, problematiziranju društvenih fenomena.
Konkretni naglasak programa rada za razdoblje iduće četiri godine je dovršenje investicijskih projekta stavljanja svih prostornih mogućnosti u njihovu predviđenu funkciju, time i dinamičnija aktivnost na području edukacije, komunikacije s javnošću, stvaranja publike, podizanje financijskih kapaciteta putem povećanja vlastitih prihoda, a jačanjem marketinških aktivnosti.
4. Kao što znate, Muzej još nema formiran stalni postav. Koji je Vaš stav prema stalnim muzejskim postavima? Prošlo je vrijeme kada je u muzejima bio postavljen jedno te isti postav preko 15 godina – publika je danas puno zahtjevnija, fokus je stavljen na interdisciplinarnost i interaktivnost, odnosno publika/građani/turisti imaju velika očekivanja od posjeta muzeju.
– Ponovo se vraćam na osnovne zadaće jednog muzeja. On nije samo galerija živog, suvremenog programa, pogotovo jer MMSU pokriva likovno područje 20. i 21.stoljeća. Čemu imati kvalitetan fundus od tisuće vrhunskih likovnih djela ako on nije dostupan javnosti, već se samo koristi kao svojevrsni izlog iz kojeg se djela vade prema kustoskoj ideji konkretne, tematske izložbe. Nedopustivo je da generacije završavaju osnovnoškolsko, srednjoškolsko ili univerzitetsko obrazovanje, a da nemaju mogućnost uživo vidjeti fundus muzeja, pogotovo u Rijeci s bogatim obrazovnim smjerovima na područjima društvenih znanosti i umjetnosti.
Isto tako, suvremena umjetnost kao takva često sa sobom nosi određenu dozu aure nepristupačnosti jer se smatra nečim nerazumljivim, nečim za što treba određena doza kulturnog kapitala da bi se shvatila. U jednu ruku, znanje o suvremenoj umjetnosti jest lijep korpus znanja i obrazovne bi se institucije trebale pobrinuti da mladi dobiju barem osnovne uvide u temu, no s obzirom na to da obrazovne institucije, barem na razini osnovne i srednje škole, nerijetko kaskaju u tom smislu, muzej kao mjesto koje ima i obrazovnu funkciju, treba uzeti taj dio na sebe tako da različitim edukativnim programima približava suvremenu i modernu umjetnost građanima i građankama svih dobnih, socioekonomskih i obrazovnih pozadina.
Naravno da stalni postav muzeja ne treba biti 15 godina statičan – može se koncipirati nekoliko postava koji se periodički izmjenjuju, mogu se koristiti i suvremene tehnologije koje su nam danas dostupne kako bi i postav postao interaktivan, informativan, informacijama i pristupima bogatiji, ali sam isto tako protiv „estradizacije“ ili „spektakularizacije“ umjetnosti i umjetničkih djela. Vrhunska umjetnička djela su sama po sebi svojevrsni spektakl ljudskog duha, kreativnosti, estetike, i umjesto da od njih radimo šou kako bi eventualno privukli publiku, treba sustavno i stručno raditi s javnosti, stvarati i educirati publiku. Nije potrebno na Bacha staviti techno ritam kako bi se približili novim generacijama, već Bacha prezentirati, interpretirati, educirati mladog slušatelja da i u Bachu uvidi neke karakteristike čak i techna. Umjetnička djela zaslužuju da ih se tretira s dignitetom, da adekvatno prezentirana i postavljena u prostoru postanu mjesto kontemplacije, duhovno i estetsko iskustvo.
Ono o čemu treba ozbiljno razmisliti i pokrenuti je izgradnja centralne čuvaonice u kojoj bi bili adekvatno pohranjeni fundusi više muzeja. Svjedoci smo propadanja umjetničkih djela koja se čuvaju u neadekvatnim uvjetima, ili stradaju uslijed prirodnih nepogoda. Centralne čuvaonice u današnje vrijeme se projektiraju tako da ne budu samo svojevrsna skladišta umjetnina, već da dobar njih bude dostupan javnosti na uvid, pa se i tako stvori svojevrsni dodatni postav fundusa.
Tek kada se fundus na takav način prezentira javnosti (kroz postave unutar muzeja i javnosti otvorene čuvaonice), te kombiniran uz živi, kvalitetni, lokalno i međunarodno relevantan program, muzej će početi djelovati i živjeti u svojoj punini i u skladu sa svojom zacrtanom misijom, zaključio je Ivan Mesek.
[TS_Poll id=”8″]
Glasati možete do 12 sati u subotu, 31. kolovoza, a nakon toga ćemo objaviti rezultate.
Naslovnu fotografiju Branke Benčić snimio Aleš Suk, naslovnu fotografiju Morane Matković snimila Marina Paulenka, preuzeto s Facebook profila, naslovnu fotografiju Ivana Meseka snimila Lucija Mesek
#Branka Benčić #David Lušičić #Ivan Mesek #MMSU Rijeka #Morana Matković
