Piše: Nensi Čargonja Košuta
Otkako pamtin si okol mene povedali su čakavski. Mi smo to vavik jednostavno zvali – po domaći. Kad si dite o temu ne razmišjaš, to ti j normalno. Ta prvi zajik je onaj ki usvajaš, ne učiš ga; kot ča se uči potla onaj Hrvatski va školi. Tin više ako si tvoji doma, si susedi, cel tvoj razred va školi itd. povedaju isto tako. A ja san, sad komodno moren reć, imela baš takovu sriću da san rojena, odrastala i živela va takovo vrime i va takovon okruženju: na selu uz samu Ričinu, va istoj kući z nonići kin su, skoro bez iznimke i si njihovi nonići bili čakavci Grobničani, a i skoro si moji vršnjaki su bili domaći. Kompjuterih ni interneta ni bilo, televiziju smo gjedali kvarat ure na dan, a život je bil tako organiziran da skoro i ni bilo potribe poć daje „od Banskih vrat“, kako su naši stari užali reć. Kroz školovanje san potla navadila da se to stručno zove izvorni govornik, tj. onaj ki je zbog takovega načina života i „čistoga“ okružja praktički izoliran do te mire da mu njegov materinski govor niš ne more pokvarit aš su utjecaji sastrane minimalni, ako ne i nepostojeći.
A onda su me, kad san imela desetak let, otpejali na MIK. I ta moment (na Krimeji) pamtin kot onaj prvi svjesni kad san skužila da tu nič ne štima, aš većina njih kanta krive besede. Domišjan se da mi j skoro saka pjesma, osin onih kih su napisali Vlasta Juretić, Zdravka Žeželić Alić ili Ivan Brdar, „bola uho“. Odsakud su doletale nikakove nedELJe (mesto nedIJe – aš mi nimamo ni LJ!), živelo se jE va kućE, bordižalo se jE po morEN (a ne plovilo po moru), povedalo se jE o tEn, a ne o temu ili tomu… Uglavnon, bila san zbunjena pa čak i jadna aš si ti judi krivo kantaju i šundruju naš lipi čakavski!
Tribalo j pasat još niko leto da osvijestin zač je to tako i da j nič pul nas ovako, a već priko brda skroz drukčije. Ali, kot ča san najprvo rekla, kad si mićišan i kad okol sebe čuješ leh određeni govor ni ti ni nakraj pameti da bi razlik uopće moglo bit. Tr čakavski j čakavski! Kot ča j i hrvatski hrvatski. Ča ni tako? E pa itekako ni!
I to nis navadila leh priko MIK-a leh i priko, tad jako aktualnoga, ČA vala, kadi su – budimo iskreni – uglavnon aktivni bili i čuli se Opatijci, Lovranci i Istrijani. Znači, opet si oni ča su meni, Grobnišćici, „boli uši“. Ali sako zlo za niko dobro aš je ta moj jad z vrimenon prešal va iskrenu zanimaciju za si naši domaći govori. (Do tad san već skontala da čakavski govor ni jedinstven i da su razlike i od sela do sela, a kamoli daje).
„Se kockice“ su mi se konačno „posložile“ kad san upisala Filozofski i, na su sriću, upala va zadnju generaciju dr.sc. Ive Lukežić, alfe i omege ričkega Odsjeka za dijalektologiju, a usput rečeno i grobničke neveste ka je doktorirala jušto na mojmu govoru. Na njejih predavanjih prvi san put shvatila zač su i otkada su skoro si slavenski govori tuliko slični, a onda malo pomalo i zač mi ovdi, od sela do sela, baš i nismo i skud nan te razlike. Dijalektologiju samu mi j predavala njeja nasljednica, dr.sc. Vranić i od nje san prvi put službeno čula onu čarobnu formulu ili podjelu (sličnu onomu kad na Glazbenon dilite celu notu na dve polovinke pa njih na četiri četrtinke itd.): Čakavsko je, uz štokavsko i kajkavsko, jedno od tri hrvatska narječja. Narječja se dile na dijalekti, kih čakavski ima čak šest, a onda se saki ta dijalekt dili na još niz tzv. organskih (prirodnih/izvornih) govorih. Za naše sjevernojadransko područje ovdi su, va ovoj prigodi, bitni:
„Sjeveročakavski ili ekavskočakavski dijalekt kojem pripadaju dijelovi istočne i srednje Istre, Hrvatsko primorje do Bakra i otoci Cres i sjeverni Lošinj te Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski dijalekt koji zahvaća sve otoke od Krka i južnoga Lošinja do Ugljana i Dugog otoka, obalu od Kraljevice do Novoga, Senj i sve govore u unutrašnjosti, ličke i pokupske.“
Prama ovoj podjeli grobnički govor pripada va ‘vu drugu skupinu tzv. Ikavsko-ekavskih govorih; a školski primjer za taj tip je sintagma: misit testo.
Za razliku od nas naši susedi z Viškova, Kastva, Matujih i daje prama Istri pa i oni Škrljeva, z druge bande, to isto testo mEse. Specifični su nan susedi Klanjci i Studenjci ki su pak tzv. ikavci, ali o njimi kun drugun prilikun.
Slično j i z čuda drugih besed, a va ‘voj prigodi j morda najvažnije da spomenemo primjer samega naziva našega grada i njejega zaštitnega znaka: Rike i Ričine.
Kot ča ste već mogli sami zaključit po semu rečenomu do sad, ovako govore si oni ki su, kad se gjeda na karti, sjeverno ili istočno od samega grada, a zapadni del tzv. Liburnije j ekavski.
Zato naš grad autohtono stanovništvo more zvat i Reka i Rika, ovisno z ke je bande došal na Korzo. Ista j stvar i z Ričinun tj. Rečinun, mada se ovdi moran domislet besed još jednega mojga profesora ki je rekal da bi, s obziron na samo mesto zvira (izvora) i većinu područja kun protiče, a osobito na govor judih ki va tih mestih bivaju (Grobničani!), Ričinu tribalo bilo ispravnije zvat leh: RIčina.
Va sakomu slučaju, kako god ih zvali, bitno j da ih zovete: da ste (i daje) ovdi i da čuvate svoj govor; govor kega ste prvega čuli od svojih doma. To j bašćina ku su nan pušćali naši stari i ku moramo čuvat i prenašat ju daje svojoj dici, a sin onin ki ovdi nisu rojeni pokaževat kuliko nan je stalo do očuvanja tega našega, najlipjega ČA!
Ča ni tako?
Nensi Čargonja Košuta rođena je u Rijeci 1983. Temeljnom strukom profesorica Hrvatskog jezika i književnosti s osobitim interesom za dijalektologiju i usmenu književnost Hrvatskog primorja te diplomirana knjižničarka. Od 2012. zaposlena je kao stručna suradnica knjižničarka u OŠ „Srdoči“. Od početka svog radnog vijeka 2009. godine paralelno sudjeluje i na znanstvenim skupovima kao izlagačica raznih tema iz navedenih područja. Po završetku studija knjižničarstva u Zagrebu 2011. „okreće“ se knjižničarskim temama te iste često povezuje s bazičnom strukom i interesima, o čemu nerijetko izvještava i javno putem raznih kanala: od mrežne stranice škole i objava na društvenim mrežama do članaka i stručnih radova na Školskom portalu, u Školskim novinama i stručnim knjižničarskom časopisu Knjižničarskog društva Rijeka, čijom je i članicom predsjedništva za mandatno razdoblje od 2022. do 2024.
U svom svakodnevnom radu osobitu pažnju posvećuje aktivnostima poticanja čitanja, zavičajnim temama i očuvanju tradicije, a u posljednje vrijeme u radu s učenicima intenzivnije se bavi i digitalnom i medijskom pismenošću. Mentorica je učenicima na brojnim čitalačkim natjecanjima i projektima u kojima škola sudjeluje kontinuirano posljednjih deset godina: Čitanjem do zvijezda, Čitajmo zajedno, čitajmo naglas – zaboravljene knjige, Naša mala knjižnica te u eTw projektu „Uz čitanje riječi rastu“. Redovito mentorira učenike i u projektima i natječajima koji njeguju čakavski govor i izričaj: ČA u versin, riči i pinelu, Čakavčići pul Ronjgi te natječaju Darovani Katedre Čakavskog sabora Grobnik, ali i na Haiku natječaju OŠ Vežica te na Lidranu. Od autorskih projekata u školi pokretač je, danas tradicionalnog programa, „Advent u knjižnici“ te projekata „Božić po starinski“ i „Vazanj po nekadajnju“, s kojima od ove školske godine, po pozivu, gostuje i u susjednim gradskim školama. Koautorica je monografije „Povijest školstva na Srdočima: II. dio (2000.-2018.), a 2022. promovirana je u zvanje stručnog suradnika mentora.
Uz navedeno, urednica je, lektorica i akcentuatorica nekoliko izdanja čakavskih autora te članica Katedre Čakavskog sabora Grobnik i stručnih knjižničarskih udruga Knjižničarskog društva Rijeka, Hrvatske udruge školskih knjižničara te Hrvatske mreže školskih knjižničara.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#100 dugih riječkih jezika #čakavština #grobnička čakavština #jezik #Nensi Čargonja Košuta
