Objavljujemo pismo čitatelja:
U vrtlogu suvremenih suprotnosti, gdje se progres maskira u tijesnim okvirima neoliberalne matrice, hrvatska kulturna scena ispisuje novu epizodu. Hrvatski prirodoslovni muzej, taj bastion znanstvene imaginacije, poziva na susret s beskrajem kroz instalaciju Deep Space, revolucionarnu kako je sam muzej predstavlja. Zamišljam taj trenutak: svemir, raskošno digitaliziran, projicira svoju bezgraničnost na zidove muzeja. Tu je i predavanje profesora Ante Radonića, strpljivog posrednika između zvjezdanog beskraja i naših svakodnevnih ograničenja. Ali što vrijedi beskraj kad je pristup njemu sveden na granice novčanika?
Cijena ulaznica od 172,5 kuna (23 eura) za mene i mojeg sina od devet godina – od čega je 60 kuna (8 eura) dječja ulaznica – u trenutku je srušila ono što je trebalo biti most prema znanju. I kako da u takvom trenutku ne osjetim ne samo rezignaciju, već i duboku kontradikciju? Ako je svrha muzeja pružiti pristup univerzalnom znanju, kako opravdati ovakvu politiku cijena koja isključuje mnoge? Ovo nije sinteza znanja i jednakosti, već disonantna negacija same ideje javnog dobra.
Parafrazirat ću Nietzschea gledajući u ponor, i riskirati da ponor uzvrati pogled, jer upravo to radi HPM. Ovdje je taj ponor razjapljen – između svemira kao zajedničkog naslijeđa i privatizacije pristupa. Je li muzejska uprava svjesna da gledanjem u beskraj svemira istodobno proizvodi beskrajnu udaljenost između znanja i onih kojima bi ono trebalo pripadati? Svaka ulaznica je cijena otuđenja, cijena revolucije koja je izgubila vlastiti zanos.
Dok moj sin sa svojim dječjim očima gleda kroz prozor muzeja prema nevidljivom nebu, ne mogu se oteti dojmu o našem društvenom kaosu. Edukacija i znanost, ti mitski temelji napretka, postaju ništa više nego artikli u katalogu nečijih financijskih izvještaja. Može li svemir, taj tihi svjedok ljudskih kontradikcija, razumjeti ironiju da je postao roba?
Na međunarodnoj sceni, kontrast je gotovo nepodnošljiv. U Londonu, Parizu i Beču muzeji su otvoreni, ne samo fizički, već i konceptualno – kao prostori dijaloga između prošlosti i budućnosti, djece i odraslih, znanja i inspiracije. Besplatni ulaz za djecu i učenike tamo nije iznimka, već pravilo, jer se u tim gradovima razumije da društvo napreduje samo kad su svi uključeni u njegovu priču. U Zagrebu, cijena ulaznica postaje novi oblik barijere, novi zid koji odvaja “povlaštene” od “ostalih”.
Povijest se uvijek kreće prema naprijed, ali ne nužno linearnim putem. Ova “revolucionarna” instalacija, unatoč svojoj vizualnoj veličanstvenosti, dio je regresivne spirale. Revolucija koja isključuje djecu nije ništa više od paradoksa – kontrarevolucije maskirane u privid napretka.
Na kraju, vraćamo se kući, moj sin i ja, praznih ruku, ali ne i praznih misli. Njegova pitanja, nevina i nezaustavljiva, ne tiču se samo svemira, već i pravde: „Zašto ulaznica toliko košta? Zašto ne mogu svi ući?“ Svaka istina nosi svoje terete, a najveći je uvijek onaj kojeg nitko ne želi prepoznati.
I tu se vraćam riječima prijateljice I.K.: „Cijenu gledanja revolucionarne instalacije odredila je kontrarevolucija.“ I dok ta misao zvuči poput sarkastičnog epitafa, ona je također poziv na promjenu. Jer, dok god svemir ostaje privilegij, revolucija ostaje nedovršena, a muzeji ostaju samo spomenici onoga što bi mogli biti.
Hoće li se u Zagrebu ikada dogoditi stvarna revolucija? Hoće li svemir ponovno postati dostupan svima, bez obzira na broj nula na računu? Možda. Možda kad odlučimo gledati svemir ne kao proizvod, već kao našu zajedničku povijest i budućnost. Do tada, revolucija ostaje samo sjenka – privid koji živi od vlastite negacije.
M.L.
Pismo čitatelja, podaci poznati redakciji
Istaknuta fotografija: Hrvatski prirodoslovni muzej; izvor: Hrvatski prirodoslovni muzej
#cijena #Hrvatski prirodoslovni muzej #pismo #Rijeka #ulaznica
