Cirkularne granice stvarnosti i fikcije: Nina Kamenjarin u Galeriji O.K.

Nedavno sam isčitavao članak koji govori o kružnoj formi u opusu Ivana Meštrovića.[1] Cijeli tekst fokusiran je na dva djela: Zdenac života (1905.) i Meštrovićev paviljon (1935.), odnosno danas, Dom Hrvatskih likovnih umjetnika. Prvi primjer je predstavnik javne skulpture, dok potonji predstavlja čisti arhitektonski izraz. Ono što im je ipak zajedničko jest istaknuta kružna forma, čime je ujedno i definiran sukus njihove koncepcije, oko koje se dalje razvija njihova estetska priča, svaka u svom smjeru (razmak između djela je tri desetljeća). Recepcija kružne forme različitih umjetničkih izričaja, utemeljena je na sintetičkom a priori sudu, kao što i doživljaj ljepote njihova sklada, postoji apriori, kao sensus communis . Krug kao simbol ima različita poimanja; od matematičke definicije koja govori da „…je krug skup svih točaka u ravnini čija je udaljenost od određene točke…,“ preko alkemijskog simbolizma koji tumači krug kao značaj nekog proces pa sve do Carla Gustava Junga koji u svom djelu Simbolika duha (1948.) krug poistovjećuje s geometrijskim arhetipom duša.[2] Krug isto tako, slobodnijim razmišljanjem, simbolizira i cirkularnu kretnju koja naizgled nema svoj početak i kraj, radnju koja je fluidna i ne miruje, formu koja ima svoj centar ali i granice koje ga omeđuju. Upravo ta kružna forma je jedan od elemenata koji sačinjavaju performans „Fikcija i ja“ Nine Kamenjarin, koji je izveden 17. rujna 2023. u Galeriji O.K. Mlada kaštelanska performativna i vizualna umjetnica, kiparica po vokaciji, izabrala je Rijeku za svoju novu izvedbu u trajanju od skoro sat vremena. Umjetnica se ovoga puta odlučila preispitati ljudski kontakt, i reakcije na njega, kao temeljnu i predlingvističku komunikaciju kao i međuljudske odnose koji su postali dodatno narušeni novim medijima i nevidljivim barijerama koje omogućavaju blizinu, ali i udaljenost u isto vrijeme. Ali nije sve crno na bijelo i tako jednostavno. Performans počinje izlaskom umjetnice iz galerijskog prostora, kroz prozor na ulicu. U prvom kadru svjedočimo pandanu opće prihvaćenoj frazi „izložba je otvorena“, koju umjetnica banalizira činjenicom da nije dana nikakva naznaka da performans započinje, već je osobna odluka o početku izvedbe donesena u trenutku, po osjećaju, naspram svečanih otvorenja koje prate protokolarne radnje i dugi govori zahvala. Lagani dašak dadaizma. Također, izlaskom iz galerije na ulicu, umjetnica metaforički izlazi iz sigurnosti white cube-a, iz sfere privatnog (sigurni prostor) u domenu javnosti (izloženosti), gdje nestaju sve zamišljene barijere novog virtualnog svijeta 21. stoljeća. Koncept white cube-a, u ovoj je interpretaciji prikazan kao metafora institucionalnog uspjeha i financijske stabilnosti, s obzirom da je većina svjetskih muzeja suvremene umjetnosti formirana upravo prema spomenutom konceptu, dok se izlaganje u njima smatra afirmacijom nečijeg rada.  Ali to je nešto što je trenutno trivijalno, umjetnica se ne obazire na to, ona radije odlazi u potragu za ljudskom interakcijom. Kročeći na ulicu, umjetnica započinje kružnu kretnju oko svoje osi, pritom gledajući u ekran svoga smartphonea. Šta ta mala radi? Što ovo znači? – prve su od reakcija prolaznika, dok umjetnica u maniri tibetanskih monaha postiže vlastitu mantru bez izgovorene riječi. Cirkulirajući oko ljudi, odjednom dolazi do privremenog zastoja kretnje te umjetnica prelazi na taktilnu komunikaciju. Prilazi osobama s leđa te ih lagano potapka po ramenu –  u naravi, bezazleni čin, koji ipak otvara Pandorinu kutiju ljudskih emocija i reakcija. Nelagoda, iznenađenje, zainteresiranost, čuđenje, veselje samo su neke od reakcija koje su bile prisutne na licima prolaznika. Netom nakon prvotnog kontakta, umjetnica prilazi osobi te u maniri selfija podiže mobitel s upaljenom bljeskalicom i stražnjom kamerom, koje upućuje prema promatraču i promatranom. Ali tko poprima koju ulogu? Nepoznati prolaznik/-ica izveden/-a je iz svoje sigurne zone i stavljen pred kameru na čijoj se suprotnoj strani može nalaziti x broj gledatelja. Ali ovdje nije riječ o broju gledatelja, riječ je transformaciji anonimne osobe u „medijski eksponiranu osobu“, koja sama otkriva vlastite granice ogoljenja do kojih je spremna ići. Očekuje se nastavak komunikacije u vidu tradicionalnog razgovora, ali on izostaje. Umjetnica akterima daje priliku da se pokažu, ali u isto vrijeme šutnjom im oduzima dio narativa –  pušta ih da sami procijene situaciju bez dodatnih inputa. Kamenjarin preuzima ulogu fikcije od samoga početka, odnosno onoga što je izmišljeno, nečega što postoji samo kao predođba te se pojavljuje kao utvara ispred svakodnevnih ljudi koji su zaokupljeni svojim privatnim svijetom. [3] Je li to svojevrsni napad na osobni prostor i mogućnost da se ostane anoniman – je, ali u današnjem svijetu, samim time što objavljujemo osobne fotografije na društvenim mrežama izloženi smo mogućnosti napada. Paralela je primjetljiva: fikcija poprima ulogu medija koji nas mogu slaviti, podignuti u visine, dati nam mogućnosti, ali isto tako mogu nas blatiti i gaziti.

Opet dolazimo do ključnog trenutka, kružna kretnja se razbija i umjetnica odabire pravac natrag prema prozoru galerije. Prilazi mu, uzima marker te ispisuje riječ: SUBMISIJA, nakon čega ulazi u izložbeni prostor te zatvara prozor. Kraj performansa. Nevidljivi zid sigurnosti i anonimnosti omogućio je distorziju unutar ustaljenih normi ljudskog ponašanja u kojoj svi imaju priliku sve komentirati te izraziti svoje mišljenje; i to vrlo dobro rade. Ali kada nastupi red na njih da sudjeluju na „svjetlima pozornice“, onda se etički kodeksi počinju momentalno mijenjati. Završna riječ ujedno predstavlja i glavnu misao izvedbe: pokoreni smo društvenim medijima, podčinjavamo se trendovima, neki su spremni i poniziti se do određene mjere da bi uspjeli u svome naumu, ma koji god on bio. Svoju privatnost prikazujemo javno, dok u isto vrijeme negodujemo zbog negativnog komentara što predstavlja još jednu dualnost ljudskog bitka.

Na trajanje performansa od gotovo sat vremena ne trebamo biti iznenađeni, Kamenjarin inače radi izvedbe durativne naravi u kojima je interakcija s publikom bitan segment njenog djelovanja. Pristupa seciranju zatvorenosti društva koje je upalo u krizu identiteta potpomognutu artificijalnošću svakodnevnih odnosa, čime reakcije okupljenih gledatelja tim više dobivaju na svojoj autentičnosti. „Fikcija i ja“ predstavlja svojevrsni nastavak sociološko psihološkog istraživanja čije temelje pronalazimo u performansu „Takt 0“ izveden u jugoistočnoj kuli Dioklecijanove palače 2019.  Koristeći osobno iskustvo, u taktu umjetnica nosi slušalice, kao reprezentaciju otuđenosti: kreće se između publike s kojom je kontakt uspostavljen, ali izoliranost i partikularnost odnosa su prisutni. U fikciji umjetnica se koristi mobitelom i kabelom punjača koji joj je omotan oko vrata, pritom naglašavajući interakciju bljeskalicom i društvenom eksponiranošću. Scenografija tehnologije je prisutna u oba slučaja i predstavljena kao alat koji unosi nemir unutar ekstralingvističke komunikacije. Sam kabel za punjenje mobitela, koji je omotan oko vrata, asocira na omču koju samo sami sebi stavili prekomjernim/negativnim korištenjem društvenih medija. Umjetnica u svom radu lucidno balansira između direktne prisutnosti pred publikom s činom u kojemu toj istoj publici daje prostora da sami postanu dio narativa.

#Galerija O.K. #Nina Kamenjarin #performans