Svaki dan smo izloženi, mnogobrojnim utiscima i manifestacijama. Svijet je velika galerija, a mi smo umjetnička djela u konstantnom procesnom događanju i transformaciji. Mi smo svakodnevno izloženi nekim utiscima i manifestacijama, hranimo se utiscima i drugačijim aspektima postojanja u odnosu na naše navike. Ustvari, ako svijet shvatimo kao veliku galeriju tada se može zaključiti da je suvremena umjetnost postala nešto sasvim svakodnevno i čak sveto. Nema više razlike između umjetnosti i ne umjetnosti. Svaki aspekt života može biti preveden u neki oblik umjetničkog djelovanja i manifestacije. Ja sam svaki dan izložen nekim utiscima i manifestacijama. Ipak, ne znači da sam uvijek toga svjestan. Izlaz iz očaja vodi u galeriju mogućnosti. Izloženi smo u galeriji života i kao umjetnički eksponati emaniramo ljepotu istine. Ustvari utjelovljujemo sveukupnost kulturoloških produžetaka i prirodnih sila u unutarnjem pejzažu vlastitih sila. Velika žuta sintagma prolijeva se kao tišina, izloženi smo i goli u očiglednom smislu. Sve što jeste i što nije ustvari je specifična prostorna manifestacija. Definiraju nas infrastrukture prostornih dinamika u nama samima. U tihoj dobronamjernoj diktaturi istine spojeni su subjekt i objekt. Moć se rađa onog trenutka kada shvatimo da ljubavlju možemo iscijeliti svaku ranu svakog svijeta. Čabar može biti shvaćen i promatran kao galerija žive i aktivne umjetnosti. Na taj način i memorija postaje smisao u stvaranju, a paradoksi nisu više tako strašni. Ljepota informacijskog beskraja je u spajanju nevidljivog i vidljivog. Uostalom, to je i čovjek, britka sinteza fizike i metafizike. Dok u magli tajanstvenosti lebdi san o iskupljenju. Jer, doživjeti rijeku života znači plivati u skladu sa slobodom. Vratiti se sebi kao otajstvu milostive radosti. Svi smo mi umjetnička djela i oblikujemo jedni druge. Kustos je Sudbina a njezina krv je naša Volja.
O razini svijesti doduše ovisi kako i na koji način ćemo preobražavati utiske. Moj život je samo jedna situacija koja je meni najvažnija jer se tiče samo mene. Ne postoji razlika između svakodnevnih običnih situacija i umjetničkih afirmacija. Sve je međusobno prožeto i umjetnost može oblikovati bilo koji aspekt realnosti. Ipak, osnovna razlika između umjetnosti i ne umjetnosti je u razini čitanja i percipiranja određenog dijela zbilje. Jedino umjetnik je sposoban stvoriti od bilo čega umjetničko djelo. Na neki način svaki čovjek je umjetnik u onome čime se bavi, jer umjetnost je stanje svijesti. Stvaramo svoje vlastite interpretativne modele stvarnosti. Sve to vrtoglavo trošimo, identitete, stvari, informacije, vrijednosti. Ustvari sve što kupujemo, radimo to zbog priče koju vežemo uz stvar i vrijednost. Stvarnost je postala beskonačno otvoreno polje beskonačnih mogućnosti čitanja. Živimo u vremenu hiperteksta. Itekako je bitno naučiti čitati stvarnost u vlastitom biću i stvarnost izvan vlastitog bića.
Mi smo susret prirode i kulture, osebujna bića koja jezičnim matricama oblikuju smisao, želje i snove, a moramo nužno poštivati zakone prirode. Čabar isto živi u tim novim tekstualno – strukturnim parametrima, jer on je građen od svih bića koja u njemu žive, a sve je uronjeno u svijest.
Internet i informatička revolucija otvorila je potpuno novi prostor povezanosti i relacija na svim razinama. Sve se može transformirati u jezičnu armaturu teksta, slike, zvuka, kao specifična interpretacija prostora. Vrijednost nekog sadržaja određuju specijalizirane institucije, ali i subjektivna svijest na temelju sviđanja, ljubavi i ugode ili boli. Pitanje vrednovanja života u svim njegovim aspektima je pitanje značenja i definicije vrijednosnog sustava i njegovih mikro artikulacija. Umjetnost i Život su spojeni i svako može biti umjetnik unutar polja u kojem ostvaruje svoju poetsko esencijalnu i egzistencijalno pragmatičnu ulogu, odnosno formu postojanja. Pitanje je kako se čuditi nad tajnom života i kako postaviti pravo pitanje. Odgovor se može naći u Čabru koji nosimo u sebi, kao i u Čabru, mjestu u Gorskom Kotaru, ustvari u relaciji; mikro kozmos – makrokozmos. Čabar je izvor beskonačno mogućih iskustvenih doživljaja i svaki taj doživljaj pojedinačno može postati umjetnička forma koja stvara ljepotu u jezgri zagonetke iscjeljujući bitak. Voljeti, to je to, i kroz vlastitu putanju boli i ugode promatrati upijenu moć i zračiti tišinu.
Svaka ljudska djelatnost se odnosi na neko oblikovanje prostora. Bilo pojmovima ili klasičnim likovnim jezikom, konstantno stvaramo određeni umjetnički proizvod. Umjetnik je čovjek koji je sposoban iz nečega banalnog stvoriti vrijednost koja tumači neki bitni aspekt kozmičkog, prirodnog i ljudskog sustava postojanja. Utisci su energetska frekvencija i usađuju se u tijelo na svim njegovim razinama. Sada je važno da se shvati kako ljudi nikada ne prestaju nešto raditi. Ljudi su osuđeni na rad. Koliko god se trudili postati lijeni nikada ne možemo jednostavno podnositi dosadu. Sve što postoji ustvari je specifična frekvencija specifičnog prostora, prostor nije samo fizičko – energetska konstelacija, nego i metafizičko – duhovna relacija, tako i svaka ljudska djelatnost oblikuje prostorne manifestacije. Simboličke mape i teritoriji određuju odnose i strateška pozicioniranja ljudskih emocija, misli i osjećaja. Temeljni problem svakog ekstremizma je ustvari nedovoljno poznavanje zakona harmonije i procesa kreativne sublimacije kaosa unutar transformativnih potencijala. Konstrukcije apsolutnih vrijednosti opasne su kao i oružje, često mogu potencirati destruktivnu atmosferu, politika je još uvijek nezrela stavka upravljanja kulturološkom građom. Osnovni uzrok netrpeljivosti i neslaganja između različitih svijesti je uporno zahtijevanje da se naša vlastita istina i stav priznaju i prihvate kao jedino valjana i objektivna stvarnost. Ekstremizam je opasna i štetna bomba, uglavnom energetski iscrpljujuća i destruktivna. Suženi prostor svijesti koji je zaboravio da razlike pospješuju rast i evoluciju. Čabar također poznaje svoju verziju sklanjanja u tabore vlastitih ograničenja i rezerviranosti, dakako, to je samo jedna manifestacija duha Čabra. Doduše, možda samo želi zaštiti svoj identitet, ali i identitet je postao roba i potražnja, ili, ovisan o konzumiranju ideja, stvari, dakako, ljubavi. Svaki strah od drugačijeg i novog često stvara tvrđavu nespokojne oljuštene laži. Umjetnost spašava čovjeka od njegovih vlastitih slabosti, kao što i stvara ljepotu iz boli i ugode. Danas više nije moguće biti samo jedna istina, naprosto smo sinergija mnoštva istina i mnoštva identiteta u informatičkom beskraju. Umjetničko djelo promatra se iz beskonačno mnogo perspektiva, zato umjetnost može postati najviši portal ljudske samosvijesti i slobode. Čovjek je osuđen da postoji unutar kozmičkih i prirodnih zakona, ali, on može birati koju frekvenciju ljubavi će živjeti, milost, mržnju, strast, gnjev, ili blaženstvo. Zidovi i mostovi građeni su od istog materijala, od ljubavi, i zbog ljubavi bitak lije suze radosti i žalosti. Sanjamo u sebi, a budimo se kroz odnos, kroz druge. Jer ondje gdje još postoji mogućnost razgovora, nasilje još nije postalo jedini jezik. Jezik nasilja može se prevesti i preoblikovati u jezik sporazuma i dobre volje, bitno je samo upoznati vlastito biće.
Ljudi će izmisliti bilo što samo da im ne bude dosadno. Upravo u dosadi se krije mogućnost podizanja razine svijesti. Slobodno vrijeme je dovoljno sažeto da bi u njemu mogli stvarati neku vrijednost. Svaki dan smo izloženi i dani na konzumaciju drugim bićima. Svojim životnim navikama i stavovima nešto isijavamo prema drugim bićima. Svojim ponašanjem realiziramo svoju bit. U mnogim stvarima nismo svjesni što ustvari radimo. Ponekad smo jednostavno u snovima. Dobro je i to što na neki način sebe doživljavamo kao bitne i važne čimbenike nekog sustava svijeta. Pripadamo institucijama i utjelovljeni smo unutar otvorenih i zatvorenih sustava. Pričama i narativima međusobno popunjavamo prostore praznine jedni drugima, često stiješnjeni u vlastitim psihičkim matricama. Stvarajući konstrukte ustvari oblikujemo vrijednosne relacije egzistencijalnih putanja, koje su i spasonosne i opasne. Sve negativne i nepoželjne sociološke strukture svoj temelj imaju u krivo artikuliranom identitetu. Etiketiranja i predrasude stvaraju zidove i strahove. Informacijsko doba u sebi posjeduje potencijal ostvarivanja suštinske demokratske vizije zajedništva i suradnje, ali i opasnosti manipulacije i kontrole. Čabranka, teče i u sebi skriva mogućnost bivanja i suradnje između razlika, ona je metafora mogućeg života u Čabru sadašnjosti i budućnosti, u kojem više neće biti izgubljenih snova, ni dominacije bilo kakvih strahova. U njegovim šumama je i ljepota i snaga iskona i suradnje prirode i čovjeka. Tako ćemo i dok letimo znati ispravno padati.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #čovjek #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #informatički nomad #priroda #svijest
