Dobro mi je ostalo u pameti raspoloženje Rijeke za vrijeme, dok su hrvatske vlasti iza sloma god. 1918., grad okupirale. Rijeka je plivala u oduševljenju, a hrvatski govor se čuo, i to gotovo isključivo, na ulici i u dućanima, pa se činilo, da uopće u gradu nema Talijana. Osam dana kasnije, kad su ušle talijanske čete, sve se izmijenilo i uopće hrvatskoga govora nije bilo čuti, kao da su ljudi s tim jezikom preko noći iščezli, a u stvari su ostali isti ljudi, no su poput odijela izmijenili svoj govor i tako se prilagodili spoljašnjim prilikama.

( Filip Lukas ,,Geografijska osnovica hrvatskog naroda” , Zbornik Matice Hrvatske , Zagreb 1925, .str. 78 )

Rijeka je kao pogranično, rubno područje, pokrajina, provincija u svojoj vehementnoj povijesti često prilagođavala svoje interese većim silama slabeći svoje nacionalne osobitosti, a po tome i svijest o državnoj samostalnosti i nacionalnoj samobitnosti. Žitelji perifernih oblasti olako se opredjeljuju za jednu, drugu ili treću kulturnu sferu, interes ili vanjski pritisak.

Kako su trgovci Rijeci davali glavno obilježje, ostale su zanemarene „više, štoviše uzvišene vrijednosti” koje su u Rijeci dali brojni hrvatski velikani. Naime, u Rijeci nalazimo brojnu svitu znamenitih Hrvata, koji u gradu borave kako državnici, činovnici, profesori,vojnici, svećenici i znanstevnici.

No, Rijeka u svim svojim slobodama i oslobođenjima nije prigrlila sve svoje vrle sinove i kćeri. Jedan od takvih primjera je riječko razdoblje života Antuna Mihanovića.

Antun Mihanović pl. Petropoljski rodio se u Zagrebu 10.lipnja 1796. Naobrazbu je stekao u Zagrebu i Beču. Završivši studij prava u Beču stupio je u vojničku službu, ali uslijed lošeg zdravlja napušta carsku vojsku.

Dvadesetošestogodišnji Mihanović, bivši vojni pitomac stupio je 1823. godine u činovničku, zapravo političku službu kao gubernijalni tajnik guvernera Rijeke i Ugarskog primorja Franje Ürménya. Na nagovor istoga grofa Franje Ürménya odlazi u Požun.

U to doba grad Požun, Pozsony na mađarskom, današnja Bratislava bio je sjedište Hrvatsko-ugarskog sabora, gdje su Rijeku od 1825. do 1827. predstavljali, Antun Mihanović otac hrvatske himne i Andrija Ljudevit Adamić, znameniti riječki poduzetnik .

Andrija Ljudevit Adamić javlja svom riječkom prijatelju grofu Lavalu Nugentu o Mihanoviću: „Sa mnom je drugi zastupnik, stanoviti gosp. Mihanović, Hrvat izvrsnog odgoja i znanja, koji je bio vojni pitomac, a umirovljen je zbog zdravlja…“

Ovdje je izuzetno važno napomenuti da je Antun Mihanović, zajedno s Andrijom Ljudevitom Adamićem bio je glasan zagovornik riječkih gospodarskih interesa.

Svojim zapaženim nastupima i živošću „mladog lava” uzmenirivao je stare konzervativce. Izgledalo je kao da Mihanović drži govore na sjednicama Sabora, a Adamić djeluje iz sjene.

Premda je Mihanović još 1815. napisao svoje prvo književno djelo, kajkavskim narječjem napisanu brošuru: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku gdje razvija prosvjetiteljsku i romantičarsku teoriju o narodnom jeziku i traži prvi, prije ilirskog pokreta, da se latinski jezik ukloni iz javnog života kao službeni jezik, a da se svuda uvede narodni jezik, Antun Mihanović se za riječkog razdoblja potpisivao Mihanovich Antal Fiumei Követ.

Antun Mihanović pl. Petropoljski je kao dobar činovnik Austrijskog carstva, kao tajnik riječkog Gubernija čestito služio svojoj domovini, a napose carskoj kruni koja mu je tu istu službu povjerila. U tom pogledu je razumljiva „zatomljenost” njegovih nacionalnih osjećaja. I tako bi, sve do dana 14. ožujka 1835. kada je u Gajevim Novinama horvatzkim, zapravo u književnom prilogu Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka objavio literani prinos „Horvatska domovina”. Sve svoje potisnute emocije uRijeci taj preteča hrvatskog narodnog preporoda, izrazio je pjesmom na 37. stranici Danice, koju će povijest uzdignuti na čast himne hrvatskog naroda.

Graničarski časnik Josip Runjanin je godine. 1846 stvorio napjev za Mihanovićevu pjesmu. Runjaninov napjev nije izvoran, već slobodno prerađen napjev po duetu, koji se pjeva u Donizettievoj operi Lucia di Lammermoor.

Runjaninov napjev, nije bio odveć popularan, pa ga je prepravio 1861. za muški zbor zagrebačkih preparandista Vatroslav Lichtenegger, koralist stolne crkve i učitelj pjevanja u preparandiji u Zagrebu. Ta je kompozicija tiskana 1862., i tek se tada počela pjesma Hrvatska domovina sa melodijom značajnije širiti.

1853. došao je Antun Mihanović radi bolesti u Zagorje, a godine 1858. otišao je u mirovinu kao ministarski savjetnik. Nastanio se u Novim Dvorima u Zagorju. Umro je od kapi 14. XI. 1861. u Klanjcu, gdje je i sahranjen.

U Vijencu iz 1870. izašla je Preradovićeva pjesma Bože živi, koju je sam pjesnik nazvao „pravom hrvatskom pjesmom”, svi su radili na tome da to bude hrvatska nacionalna himna, ali bez uspjeha.

Zahvaljujući Dinku Politeu, uredniku Obzora, koji je predložio prigodom otkrića Kačićeva spomenika u Zagrebu 1891. Mihanovićeva pjesma postade himna hrvatskog naroda.

Zelenjak je općenito u hrvatskom narodu poznat kao mjesto gdje je navodno Antun Mihanović dobio inspiraciu za „Horvatsku domovinu”.

No, mi uistinu neznamo točno se gdje se vrlom domorodcu, Antunu Mihanoviću spontano oteo uzdah „Lijepa naša domovina”. No, činjenica da je „Hrvatska domovina” poslana Gaju iz Rijeke, našem gradu daje rijetku čast, baš kao što je mIhanovićevu pjesmu zapala vrlo rijetka čast, što je pjesma može postići, da postane nacionalnom himnom, pjesmom vječitom i svetom.

Svakako bi bila jednostavnija situacija da Sušak u ožujku 1926. nije imenovao jednu ulicu svoga grada imenom Antuna Mihanovića.

Naime, u to doba u Rijeci ulicu ima Goffredo Mameli, talijanski Antun Mihanović. Po oslobođenju 1945. i ujedinjenju Rijeke i Sušaka, istočni dio grada je po inerciji ostavio sebi Mihanovića, čime je izbjegnuta konfuzija oko preimenovanja i imenovanja ulica.

I tako je Mihanović onaj riječki utonuo u duboki zaborav, a sjetili bi ga se samo povjesničari književnost u svojim radovima o predpreporodnoj i preporodnoj hrvatskoj književnosti.

U ovom jedinstvenom slučaju vrijednom poštovanja svaki bi Riječanin i prijatelj Rijeke podržao inicijativu da se u Rijeci obilježi mjesto gdje je spjevana nacionalna himna, dakako bez patetike i megalomanije koje obično idu „po našu” kad su događanja po srijedi.

Ovaj članak imat će smisao samo ako se u „Mihanovićevoj Rijeci” postavi kakvo spomen obilježje na godinu 1835., Antuna Mihanovića i hrvatsku himnu.

DESET VALJANIH RAZLOGA ZAŠTO RIJEKA TREBA DATI SPOMEN OBILJEŽJE HRVATSKOJ HIMNI

1. Antun Mihanović je autor pjesme „Horvatska domovina” koja je 1891. postala hrvatska himna.

2. Antun Mihanović Petropoljski živio je i radio u Rijeci od 1823. do 1836.

3. Antun Mihanović kao činovnik i gubernijalni tajnik boravio je u „staroj” Guvernerovoj palači koja se nekoć nalazila na današnjem Jadranskom trgu.

4. Antun Mihanović je dana 14. ožujka 1835. u Gajevim Novinama horvatzkim, zapravo u knjieževnom prilogu Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka objavio literani prinos Horvatska domovina.

5. Horvatska domovina, prva Mihanovićeva pjesma i prvi njegov prilog Danici spjevana je i poslana iz Rijeke.

6. Službenik Mihanović, tajnik guvernera, potpisivao se Mihanovich Antal Fiuemi kovet.

7. Hrvatska himna Lijepa naša domovino spjevana je u zgradi Gubernijalne palače na Jadrasnkom trgu u kojoj je Mihanović imao “stan i ured”.

8. Antun Mihanović bio je u Rijeci popularna osoba, pa su ga Riječani izabrali za zastupnika u požunskom Saboru.

9. Za trinaest riječkih godina Antun Mihanović je vrlo dobro upoznao Rijeku, njezine žitelje, njihova nacionalna i politička opredjeljenja, a osobito ekonomsku važnost Rijeke i njezina geostrateškog položaja.

10. Političke prilike na Rijeci za razdoblja ventennio fascista nisu dopuštale da se dade Mihanovićevo ime ulici ili trgu. Stoga je grad Sušak njegovim imenom nazvao ulicu koja se proteže od Pariza do Orijenta, a domovina hrvatska je godine 1935. na stotu obljetnicu hrvatske himne, u Hrvatskom Zagorju, usred doline na Zelenjaku podignula spomenik hrvatskoj himni.