Točno u 19 sati, baš onako kako je bilo i najavljeno, Damir Čargonja Čarli otvorio je vrata Galerije O.K. i tako zatvorio svoj rad naslovljen kao Ništa. Izložba što je otvorena svečanim zatvaranjem Galerije O.K. 29. prosinca, bila je posvećena radu ravnateljice MMSU-a Rijeka Branke Benčić, odnosno upravo toj poziciji ravnateljice javne muzejske ustanove koja bi svojim javnim djelovanjem trebala privlačiti, oplemenjivati i podizati kvalitetu života najšire moguće publike, odnosno omogućiti toj publici, u isto vrijeme i poreznim obveznicima koji financiraju rad tog muzeja, pristup bez iznimke i bilo kakve diskriminacije svih 12 mjeseci u godini.
Upravo s tom namjerom Damir Čargonja Čarli svoj rad Ništa stavio je minulih dana na aukciju, pozvavši kolekcionare i zainteresirane institucije da se jave i da svojom ponudom pomognu da se u MMSU-u Rijeka izgradi adekvatna platforma ili dizalo za osobe s invaliditetom i osobe smanjene pokretljivosti, koji nikada nisu napravljeni iako je u prvotnom projektu to bilo predviđeno. Čarlijev rad u konačnici je prodan za 3.300 eura anonimnom kolekcionaru, objavio je na otvaranju Galerije O.K. Damir Čargonja, koji je za raspravu što je održana pripremio i dvije dodatne stolice, za Branka Franceschija i Lejlu Topić, potpisnike reagiranja Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA).
– Žao mi je što se nisu pojavili Branko Franceschi i Lejla Topić, iako su u svojem priopćenju naglasili da su za dijalog. Ništa više ne postoji. Simboličkim činom otvaranja ovog prostora, završili smo pričom oko Ništa, smisao je bio u zatvaranju prostora i držanju ovog galerijskog prostora zatvorenim. Ništa se pretvorilo u ništa. Yves Klein je 1958. godine otvorio izložbu koja je meni malo drugačija jer je upotrijebio neke materijale, unazad nekoliko godina bila je izložba u Centru Pompidou kada su doslovno ispraznili šest ogromnih prostorija, postoji i rad Salvatorea Garaua, koji je radio metalne skulpture, zadnji rad kocka mu je prodan za 18 tisuća eura, rekao je Damir Čargonja Čarli, prepustivši povjesničaru umjetnosti Zlatku Totu da okupljenima da jedan povjesničarsko-umjetnički pogled na njegov rad.
– Iz samog naslova moglo se vidjeti da je izložba provokativna, da ispituje teme o kojima se ne govori u javnom diskursu. Osim što je provokativna i ima aspekt društveno-angažirane umjetnosti izložba preispituje i granice umjetnosti, odnosno što je to umjetnički predmet, što je to što je izloženo. Trenutačno se nalazimo u samom postavu izložbe Ništa, koja se sačinjava od svih ovih praznih zidova, u simboličkom značenju Ništa je referenca umjetnikove kritike na visoku ravnateljsku poziciju. Ovo nije novi koncept, ali moramo gledati da se ova izložba dogodila sada i nikad se više neće ponoviti, USB stick koji je prodan i na kojem se nalazi priprema vizuala za samu izložbu, a samim time stick poprima vid dokumentacije koji će zabilježiti ovu izložbu da ne bude zaboravljen. Izlaganje bijelog prostora bez intervencija je dosta diskutabilan, u ovoj našoj perifernoj sredini je prilično avangardan, rekao je Zlatko Tot, pa je na neki način i potakao razvoj rasprave.
– Nisam izložio prazan prostor, činom zatvaranja prostora Ništa sam preselio u metafizičku priču koja se ne tiče samog prostora galerije. Izložba u Galeriji O.K. nije postojala, kao što nije postojala niti Galerija O.K. jer je bila zatvorena. Možda mi je najveći problem bio taj što sam izložbu posvetio ravnateljici MMSU-a Rijeka Branki Benčić, što mi je bilo jako teško budući da sam znao za moguće posljedice, ali jedna je razlika između čovjeka, odnosno društvene pozicije. Protiv Branke Benčić osobno nemam ništa, ali društvena pozicija nije prirodno dana, često ljudi u takvoj situaciji pomisle da je to njihova prirodna pozicija pa se u skladu s time i ponašaju. Mislim da je to odlika adolescentskog društva koje ne gleda na iskustvo i na znanje. Kod nas je to pitanje uhljebljivanja i nekih drugih odnosa. Razinu ove umjetnosti podijelio bih na ta dva dijela. Mislim da i sama struka ne razumije razliku između Kleina, Centra Pompidou i ove male Galerije O.K., volio bih i da struka shvati da smo prešli korak, da smo odavno otišli iz 20. stoljeća i da pred nama stoji puno nepoznanica, odnosno da bi trebalo pronaći neki novi put, dodao je Čargonja, naglasivši da ga je posebno iznenadila šutnja od strane umjetnika, uz dodatak da su ga nazvali Zlatko Kopljar, koji mu je dao podršku, te Igor Grubić.
– Grubić je bio agresivan, branio je poziciju ravnateljice, ali kada sagledam tu situaciju jasno mi je zašto netko tako reagira. Njihov interes nije bio vezan uz izložbu, već uz njihove trenutačne pozicije. Umjetnici danas u Hrvatskoj upravo tako promatraju svijet oko sebe, a povjesničari umjetnosti su preuzeli ulogu stvaratelja umjetnosti. Taj koncept mi se nimalo ne sviđa, kustosi preuzimaju ulogu umjetnika i dodjeljuju umjetnicima zadatke.
U raspravu se uključio i Branko Cerovac postavivši pritom jedno retoričko pitanje
– Mislim da previše estetizirate, a stvar je u tome da je ovaj rad tvrdnja, teza. Ništa nije samo naslov, to je tvrdnja što odgovara onome što radi ravnateljica Benčić i koja zahtjeva da razbijaš glavu kojeg vraga je autor želio reći, odnosno kako to shvatiti. To je vrsta provokacije, uključuje i performans, nije to samo ništa u smislu metafizike već i tvrdnja koja jači ravnateljicu MMSU-a, a onda i sve ostale.
Damir Čargonja za kraj je ustvrdio da su ljudi imali zazor od ove izložbe upravo zbog spominjanja Branke Benčić kao čovjeka, ali da društvena pozicija koju imaš uz sebe nosi i preuzimanje odgovornosti. Umjetnik, povjesničar i ravnatelj mora biti odgovoran. Dodao je pritom da ga je iznenadilo i reagiranje HS AICE koja je bez razmišljanja stala u obranu društvene pozicije jednog autora, umjesto da se bavi kritikom jednog umjetničkog djela pretvorivši se u političare koji naređuju situacije u kojima bi oni trebali opstajati.
– Mi trenutačno pušimo i pijemo u galerijskom prostoru, a s druge strane imamo novi muzej koji je zaboravio izgraditi lift za osobe s invaliditetom i ljude s teškoćama u kretanju. O čemu se tu radi? O totalnoj malograđanštini u kojoj nam ljudi koji će doći u finim odjelima prigovaraju za pušenje, a s druge strane nisu bili u stanju izgraditi taj lift. I dolazimo u situaciju kao što je ova, jer se javi čovjek koji je došao pogledati stalni postav muzeja, a iznenadio se jer je došao na neku izložbu. Dakle, mi imamo muzej koji nema stalni postav. To je jedan običan galerijski prostor i tako ga treba tretirati sve dok se ne stvore uvjeti da je to muzej. A kamo li da se ne stvore uvjeti da osobe s invaliditetom bez ograničenja mogu pristupiti, zaključio je Čarli.
Novac prikupljen prodajom rada Ništa, kao i prodajom grafika Ništa, potpisanih i nepotpisanih, naravno nije dostatan za izgradnju dizala za osobe s invaliditetom i osobe smanjene pokretljivosti, ali će se pokušati iskoristiti da se topli tunel, koji povezuje Dječju kuću i MMSU-u konačno stavi u funkciju osoba s invaliditetom.
Fotografije: Jelena Ternovec
