Iako mnogim Riječankama i Riječanima poznatiji kao organizator klupskih i festivalskih koncerata, mirovni aktivist i autor, Damir Radović poznat je i kao aktivni član Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, članovi kojega su ga prije nekoliko dana na redovnoj izbornoj skupštini izabrali i za predsjednika riječkog Pododbora u novom četverogodišnjem mandatu.
Srpsko kulturno društvo Prosvjeta osnovano je prije 80 godina, kako to kaže Radović jednostavnom računskom operacijom dođe se do zaključka da je nastalo u vrijeme Drugog svjetskog rata i da baštini antifašističku tradiciju, točno 50 godina kasnije osnovan je i riječki Pododbor, što će reći da je novi predsjednik izabran u nizu obljetničarskih godina, pa će i inače aktivno i prisutno društvo na riječkoj sceni u narednom periodu zasigurno biti još aktivnije i prisutnije.
– Prosvjeta je imala ideju okupljati Srbe s područja Hrvatske, a kako je u to vrijeme bilo prilično aktualno opismenjavanje ljudi, otud i ime ovog društva. Želja je bila ljudima unijeti duh obrazovanja i kulture u život, a taj duh se nije izgubio do danas. Ljude možda više ne treba opismenjavati, ali kulturno uzdizati treba itekako. Iako mi u Rijeci živimo u uvjerenju da smo jako kulturan i alternativan grad, mislim da je bavljenje tom djelatnošću jako težak i naporan posao. I odlučio sam se toga uhvatiti, započinje Damir Radović, pa nastavlja:
– Otac je u Prosvjeti bio prisutan od samog osnutka riječkog Pododbora, kada je Prosvjeta okupljala riječke Srbe koji su zbog ratnih dešavanja živjeli u strahu i osjećaj zajedništva im je ulijevao nadu i snagu da će sve biti u redu. Na svu sreću, Rijeku su zaobišla ratna dešavanja, moglo se je raditi u miru. Te godine kada se osnovao riječki Pododbor Prosvjete, osnovao se i list za svu djecu „Bijela pčela“, koji čuva srpski jezik i ćirilično pismo, ali je namijenjena svoj osnovnoškolskoj djeci i ove godine izlazi tristoti broj. To su sve nekakvi fakti, uz folklor i biblioteku, s kojima sam bio upoznat kao mlađi, ali jednostavno ti korijeni i osjećaj nacionalne, etničke pripadnosti kod čovjeka dođe malo kasnije. U četrdesetim godinama sam se malo više počeo baviti svojim korijenima, počelo me zanimati što konkretno radi Prosvjeta i kada sam se aktivno uključio u tu priču to je bilo doba Karamarkove i Vlade Tihomira Oreškovića, desne opcije, što je izvela udar na srpske institucije. Pododbor se tada raspustio, tražili su se neki novi mlađi ljudi koji bi se time bavili i ponudio sam se pomoći. Tako me uhvatio vrtlog aktivnosti, nisam zamišljao da će to tako izgledati, ali bilo je sve više i više zadataka i na kraju se iskristalizirala ideja da kao predsjednik preuzmem riječki Pododbor i da napravimo jednu smjenu generacija, koja se upravo dešava. Prošle godine preminula nam je Ljerka Radojičić, izvršna urednica Bijele pčele, i ove godine odlučili smo pomladiti čitavu redakciju. Doći će mladi ljudi i pokušavamo taj list vratiti djeci i napraviti suradnje s Gradskom bibliotekom i Dječjom kućom. U mirovinu je otišao i voditelj folklora Spasa Mutavski, koji je taj posao radio do svog 85. rođendana i prepustio ga Aleksi Denčiću, koji ima 24 godine. Na mjesto predsjednika došao sam ja, imam 45 godina i računam da mogu dati puno energije da ovo društvo postane stabilno, prepoznatljivo i na radost svim građanima i građankama Rijeke.
Koliko se je teško baviti kulturom iz pozicije nacionalne manjine?
– Teško je baviti se kulturom, iako mi imamo olakotnu okolnost jer u Hrvatskoj postoji Savjet za nacionalne manjine koji izdvaja određeni budžet za kulturu. Dakle, raspolažem budžetom koji nije velik, ali je konkretan, pa u okviru tog budžeta mogu osmišljati nekakve kulturne aktivnosti. S iznosom kojega mi imamo na raspolaganju nastojimo pokriti sve grane umjetnosti, da tu budu projekcije filmova, kazališne predstave, promocije knjiga i književne večeri…. Srpska nacionalna manjina je i u povlaštenom položaju jer imamo sredstva u okviru kojih imamo potpunu slobodu raditi ono što želimo. S druge strane mislim da je kultura skrajnuta, pa i u Rijeci koja je bila Europska prijestolnica kulture. Nove generacije su prema kulturi ambivalentne, nema više organizacijskog žara. Srpsko kulturno društvo moralo bi biti uključeno u kulturnu strategiju Grada Rijeke, a ona trenutačno ne postoji, nakon EPK nije napravljena kulturna strategija, nisu pozvani svi koji djeluju u kulturi da zajedno komuniciraju i da zajedno naprave nešto što bi se zvalo riječka kulturna politika. Bez toga je jako teško raditi, svi su prepušteni sami sebi i rade kako znaju i umiju.
Na koji način bi SKD Prosvjeta moglo participirati u jednoj kulturnoj strategiji, a polazeći od toga da ste u posljednje vrijeme imali nekoliko iznimno posjećenih organizacija, poput predstave Voz u HNK Ivana pl. Zajca ili predstave Sportsko srce u HKD-u na Sušaku?
– Mi imamo tu sreću da nam manjinskom narodu ne postoji jezična barijera s većinskim narodom. Mi smo dio istog kulturnog prostora. Ne pričamo isti jezik, ali možemo reći da jezična barijera ne postoji. Sve što mi radimo ima izniman interes, kazališna predstava Voz je u HNK privukla 700 ljudi, što je impresivna brojka. Trudimo se dovesti ono što je zanimljivo, ono o čemu će se pričati, što će izazvati interes kulturne javnosti koja u Rijeci ipak postoji. Plan za rujan je da se dovede, a pregovori su u završnoj fazi realizacije, Nenad Janković, odnosno dr. Nele Karajlić, koji bi promovirao svoju zadnju knjigu „Solunska 28“. To je vrsta kontroverznog pisca koji će privući puno više ljudi nego što promocije knjige inače čine. Ima tu i niz umjetnika s područja kulture, koji djeluju u Srbiji, a rad kojih se prati u Hrvatskoj. I mi to pokušavamo dovesti u Rijeku i čitavu Hrvatsku. Kada vidimo da smo izašli iz manjinskih okvira i kada vidimo da to zanima sve u Rijeci, to naš angažman čini smislenim, to otvara mogućnost raznih suradnji i to nam je motivacija za dalje. Od toga nećemo odustati dok postoji Društvo.
Kod Prosvjete je uvijek prisutna i jedna doza aktivističkog pristupa, a to se ne odnosi samo na ukazivanje na probleme s kojima se susreću Srbi u Hrvatskoj, već i na sve malformacije u društvu?
– To je istina. Uvijek je prisutna ta neka aktivistička doza, Prosvjeta je osnovana u partizanima, a ako možemo partizane nazvati aktivistima jer oni to i jesu bili, taj duh antifašizma i političkog aktivizma je ostao. Prisutan je on jednim dijelom i zbog ratnih dešavanja devedesetih, ali i zbog same činjenice da je u kulturnom radu uvijek prisutna doza političkog aktivizma. Budući da sam dugo godina bio u mirovnjačkim inicijativama, uvijek gledam da sve bude povezano s dozom mirovnjačkog aktivizma, da vodimo računa i o naslijeđu rata, kojega osjećamo i danas. Politiku možda ne možemo izbjeći, ali ja uvijek volim skretati fokus na kulturu. Idemo vidjeti s čime s mi konkretno bavimo, koji su naši programi, želimo to držati što dalje od politike. Prosvjeta ima kulturnu, društvenu i obrazovnu komponentu i to je jako važno naglasiti. Primjerice, u smjeni generacija koja se prirodno dešava u našem društvu, a u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i Srpskim demokratskim forumom, prošle godine pokrenuli smo program Plus, odnosno obrazovne aktivnosti u kojima se, između ostaloga, čuva srpski jezik, pismo, kultura, ali je namijenjeno svoj djeci bez razlike. Bez rada s djecom i bez obrazovnih aktivnosti nema stabilnog društva, a program Plus je neformalni program u kojem se također uče i njemački i talijanski jezik, održavaju se likovne i glazbene radionice, i mislim da je to jako vrijedno. Program Plus je besplatan, pozivam sve naše sugrađane da dođu vidjeti što mi točno radimo i da se dođu uvjeriti da smo zaista otvoreni za sve ljude bez razlike.
Potpuno je jasno da se Srbi u Hrvatskoj susreću s mnogim problemima, ali teško se oteti dojmu da je jednom ovakvom društvu puno lakše djelovati u Rijeci ili Zagrebu, u odnosu na neke druge krajeve?
– Lakše je jer nije bilo ratnih dešavanja. U Rijeci, Zagrebu, Puli, Istri su se Srbi uvijek mogli baviti očuvanjem svojeg nacionalnog identiteta bez bojazni za živu glavu. Puno drugačija situacija je u, primjerice, Pakracu, Lici, na Kordunu, Baniji, u Sjevernoj Dalmaciji, gdje su bila ratna dešavanja. Mi imamo malo relaksiraniju poziciju, ali mislim da nas to obavezuje da budemo primjer dobre prakse. Ljudi iz čitave Hrvatske morali bi uočiti što se dešava u Rijeci ili u Istri i to na neki način prenijeti u svoje sredine.
Budući da Vam je ovo obljetničarska godina, kakve su aktivnosti predviđene?
– Za početak 30. ožujka organiziramo veliki koncert u prostoru Export drva kojim obilježavamo 80 godina od osnutka SKD Prosvjeta, a na kojem će nastupati Koikoi, Proto Tip i Stoned Cows. Dogodila se smjena generacija, a rad Prosvjete bio je nevidljiv mlađoj urbanoj populaciji, naša je želja da naš rad bude baš njima vidljiviji i da s ovakvim programima privučemo novo članstvo. Trenutačno brojimo 200-tinjak članova, što članova, što simpatizera.
Već se vidi ruka novog predsjednika?
– Mislim da je to prirodno. Generacije koje su u Rijeci sudjelovale u osnivanju Prosvjete bile su generacije ljudi rođenih izvan Rijeke. Imali smo zavičajne klanove, Ličani, Dalmatinci, Kordunaši, Bosanci, Srbijanci… Sada dolaze generacije koje su rođene u ovom gradu, generacije koje se ne žele sramiti svojih korijena, ne bih čak rekao niti da je to nekakav sram, možda je to više strah. Želim da se ljudi oslobode straha, u riječkom slučaju možda je bolje reći nelagode. Želim da ljudi žive u gradu koji se naziva Luka različitosti pa da vidimo što to u praksi zaista znači.
Kako vidite općenito riječku kulturnu scenu, ali s pozicije čovjek koji je godinama njezin aktivan sudionik?
– Već sam spomenuo da mi nedostaje kulturna strategija, mislim da bi to trebao napraviti Odjel za kulturu, odnosno ono što je od njega ostalo. Ne znam kako se formalno upravlja riječkom kulturom, ali mislim da taj mega odjel nije najsretnije rješenje. Milje iz kojega dolazim, a to je alter-kultura, nezadovoljan je s tom stankom koju je imao Palach. Od 2016. godine se nije znalo tko s tim prostorom i na koji način upravlja i mislim da je to sramota za grad koji se diči alter i rock kulturom. Imati takav odnos prema tom prostoru je sramotno. Grad uporno izbjegava odgovornost, ne treba tu tražiti eufemizme, kada malo analiziram djelovanje Palacha mislim da je veliki problem nastao 1996. godine, kada se raspao Centar za društvenu djelatnost mladih. Bolna točka riječke kulture je kultura mladih, tu je napravljen niz velikih pogrešaka, kao što je napravljena pogreška izostankom strategija u radu s mladima. Studentski kulturni centar je osnovan 40 godina nakon osnivanja Sveučilišta, organizirana studentska kultura je došla puno prekasno, stvorena je rupa, a s nejasnim statusom Palacha je puno izgubljeno. Stasale su nove generacije bez mjesta za regrutaciju u kulturne i alternativne vode. Rezultati toga se vide danas. U Rijeci više nema nekakvih supkultura, umjetničkih grupa, klinci su prepušteni navijačkoj subkulturi, koja dominira kod populacije od 15 do 25 godina. A mislim da je to sramota. Palach je neuralgična točka lošeg odnosa grada prema kulturnoj sceni. Kada analiziram zadnjih 25 godina, koliko sam aktivan na toj sceni, mislim da Grad nije uspio ništa više od maltretiranja niza zakupaca, počev od Damira Čargonje Čarlija, kojemu se uskraćivalo i radno vrijeme i financiranje prostora. Meni je nezamislivo da netko ima ideju da bi neka udruga morala opremiti i urediti prostor koji ima 800 kvadrata, mislim da je to izbjegavanje odgovornosti. Palach nam je jedna neuralgična točka kulturnog života, a druga nam je Kazalište. Nisam dio te scene, ali ovo što sam pratio oko rada Kazališnog vijeća i izbora novog intendanta je poprilična sramota, a nedopustiv je i način na koji je bivši intendant komunicirao. Intervju s Jelenom Lopatić na ArtKvartu mi je bio predivan i dao mi je nadu da postoje ljudi na kulturnoj sceni koji razumiju koliko je bitna komunikacija. Rijeka je izgubila pojam o tome da predstavnici ili sudionici kulturne scene ne međusobno ne komuniciraju ili komuniciraju jako loše.
Grad nije donio dobru odluku kada se stvarao novi odjel, u kojem su kultura, sport i obrazovanje. Najponosniji smo na riječki kulturni život, po tome smo još uvijek prepoznatljivi, a mislim da će ova odluka ostaviti velike posljedice. Vrijeme će pokazati. ArtKvart je svijetla točka, portal koji se bavi kulturom i ima čitanost ukazuje da postoji interes, a dok postoji interes to je dobro. Samo tako se mogu desiti pozitivne stvari. Mislim da je nužno da svi bolje komuniciramo i da se uvažavaju sve manjinske priče, ne mislim tu na nacionalne manjine, već na rodne, seksualne i sve subkulturne marginalizirane skupine. Bitno je da se za njih stvori prostor za slobodno djelovanje i bit će lijepih rezultata. Mislim da je u konačnici uvijek pitanje koliko smo spremni odvojiti za kulturu, mislim da su to relacije na kojima se mora poraditi da se osiguraju novci za nezavisnu produkciju, zaključio je Damir Radović.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Damir Radović #Kultura #Prosvjeta #Rijeka
