S Danielom, organizatorom i suosnivačem bijenala SUSAK expo, našli smo se u Rijeci i tijekom razgovora pojeli niz deserata unatoč činjenici da takve stvari – s obzirom na zdravlje i naše godine – obično baš ne konzumiramo, no na kraju je ispalo baš slatko.
Daniel, tvoj je hrvatski jezik, ako se mogu kao hrvatski azilant iz Češke usuditi reći, stvarno izvrstan. Kakva je tvoja poveznica s Hrvatskom?
Godine 2008. sudjelovao sam u nagradi The Marmite Prize For Painting (kao dizajner kataloga) – ta je svaki put dodijeljena drugom umjetniku. Te je godine nagrada pripala njemačkom slikaru Oliveru Kossackom, koji o tome ništa nije znao. Jednog dana sam je guglao i saznao za činjenicu da je nagrađen, kontaktirao je organizatora i pitao ga je li on taj Oliver Kossack i ako je, može li doći na izložbu. Na otvorenju je odlučio održati govor, sjećam se da je bio nevjerojatno dug, počeo je s ‘kad sam imao tri godine, prvi put sam uzeo kist u ruke…’ i završio više od nekoliko sati vremena kasnije, na olakšanje gostiju koji su počinjali očajavati, uz ‘…i evo ja otvaram ovu izložbu’.
Ja ću biti mnogo kraći, obećajem: pola sam Talijan, pola Britanac, rođen 1968. u Švicarskoj, odrastao u Rimu i diplomirao likovnu umjetnost na Sveučilištu Reading od 1987. do 1991. u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zatim sam se preselio u Španjolsku u Montolieu (malo selo na jugozapadu Francuske nedaleko od Carcassonnea) kako bih otvorio restoran Le Café du Livre. Nije išlo kako sam zamišljao, ali ostao sam tamo, nakon 6 mjeseci smo zatvorili, ilegalno otvarajući samo vikendom. Onda mi se svašta izdogađalo u tri dana: prvo slupam svoj Renault 4, auto je potpuno uništen, ali ja sam ostao neozlijeđen. Tu večer pozvao me je seoski mesar na kobasice i vino, svi smo se jako napili i u jednom trenutku me je mesar zvao u svoj stan gore iznad mesarnice, da mi nešto pokaže. Prvo sam pomislio da je revolver igračka, on ga je uperio u moju glavu, čemu smo se cijelo vrijeme smijali (svjestan sam da smo prije popili), zatim je mesar pištolj usmjerio prema zidu i upucao u njega napravivši veliku rupu. Otrijeznio sam se vrlo brzo i povukao se iz zabave. Te sam večeri već trijezan telefonirao (bilo je to prije nego što je većina ljudi imala mobilne telefone) mojoj tadašnjoj djevojci u Škotskoj (mislio sam da će ona biti ljubav mog života, koja slučajno sada živi malo niz cestu od mjesta gdje u Londonu stanujem ja i udana je za slikara koji se također zove Daniel) i htio joj ispričati o prometnoj nesreći, ludom mesaru, pištolju… Tu večer mi je rekla da je našla nekog drugog.
Sljedeći dan, u našem ilegalnom restoranu pojavio se neki hipijevski tip i pitao me znam li nekoga s vozačkom dozvolom, koji govori engleski i želio je pomoći donijeti stvari u bosanski izbjeglički logor u blizini Đakova u Hrvatskoj. Tako sam se našao u Gašincima, kampu postavljenom usred hrvatske vojne baze u kojem je tada bilo smješteno mnogo više izbjeglica nego što se naslućivalo. Odlazio sam s planom volontirati tri tjedna, ali na kraju sam ostao gotovo dvije godine organizirajući aktivnosti za djecu, ali i postavljajući mračnu komoru i obučavajući tinejdžere kako fotografirati kako bi fotke izbjeglice mogle koristiti uz zahtjeve za putovnice i vize.
Kad sam planirao stvarno otići, zamoljen sam da odem barem u Veli Lošinj i volontiranje nastavim u kampu za prognanike. To se dogodilo 1994. godine i tamo sam upoznao svoju suprugu Katarinu koja je također u logoru volontirala.
Sada ću malo ubrzati: Katarina je studirala umjetnost na akademijama u Bologni i Macerati, dok sam ja u to doba u Italiji radio na početku kao konobar i barmen, a na kraju sam blefirao u grafičkom dizajnu. Godine 1998. preselili smo se u London, vjenčali i oboje našli posao kao grafički dizajneri.
Kako je nastalo nezavisno bijenale SUSAK expo?
Nastanak bijenala povezan je s mojom prvom krizom srednjeg vijeka u 2003. godini. Dao sam tada otkaz na stalnom poslu, kupio kuću na otoku Susku i uz honorarni rad, kao slobodni umjetnik magistrirao likovnu umjetnost na Chelsea – University of the Arts u Londonu.
SUSAK expo osmislio sam 2006. godine zajedno s Herzogom Dellafioreom. Izvorni razlog za njegovo organiziranje bila je reakcija na sve silne umjetničke sajmove, manifestacije i nove muzeje suvremenih umjetnosti koji niču posvuda, te istaknuti apsurdnost te proliferacije organiziranjem međunarodnog umjetničkog bijenala na najnevjerojatnijem mjestu gdje, osim nekoliko ljudi koji ga greškom vide i, naravno, umjetnika koji sudjeluju, šanse da ga nitko neće vidjeti su najveće.
Kako bih napravio umjetničku manifestaciju trebalo mi je sve što sam već imao:
- Lokacija – otok Susak;
- Umjetnici – nije bilo teško pronaći dovoljno umjetnika voljnih otići i provesti nekoliko tjedana na udaljenom jadranskom otoku;
- Smjer – ideja je bila da nema smjera i da bi ideja bila samo biti tamo i dopustiti da se stvari dogode;
- Neka vrsta teorijskog kredibiliteta – za tu svrhu sam uključio teoretičarku umjetnosti i filozofije Jo Melvin koju sam tada friško upoznao jer joj se dopao moj umjetnički re-enactment Amsterdam Fall Bas Jan Adera;
- Prihvaćanje neuspjeha kao vjerojatnog ishoda.
Tada je enciklopedija Wikipedia još uvijek bila slobodan entitet i, iako otvorena za zlouporabe od strane prevaranata poput mene, nije bila strogo kontrolirana multinacionalnim kompanijama i moćnim institucijama kako bi postala produžena ruka njihovih odnosa s javnošću. Decentno sam uredio unos na Wikipediji o Venecijanskom bijenalu, koji sada svoj online izgled već dulje vrijeme strogo kontrolira, no početne informacije s Wikipedije preuzele su mnoge internetske stranice poput ove, na primjer…
Također sam stavio oglas na četvrt stranice u časopis Frieze tako da bi čak i da se SUSAK expo nije održao, na neki način ipak postojao.
Ovaj koncept mi se pokazao ispravnim nekoliko godina kasnije, u 2008., kada me Rene Daalder pozvao da izložim svoj rad, Amsterdam Fall, na izložbi u Los Angelesu, pod nazivom Gravity Art. Nažalost, u zadnji trenutak mi je javljeno da postoji logistički problem zbog kojeg moj video rad neće moći biti izložen. Iako moj rad tada zapravo nije bio na izložbi, još uvijek sam bio u katalogu, na plakatima, u letcima i na web stranici te sam na neki način bio izložen zajedno s Vitom Acconcijem, Pipilottijem Ristom, Stelarcom i ostalima.
Nakon razgovora o idejama expa Jo Melvin je na kraju napisala remek-djelo teksta koji je postao konceptualni temelj cijelog SUSAK expa. Budući da je njezin tekst bio idejama u pokretu, idejama koje se prevode, oslovili smo Totku Picinić da prevede tekst na susački, a tiskana je i knjižica s tekstom na oba jezika (usuđujem se vjerovati da je to prvi objavljen tekst na susačkom).
SUSAK expo 2006. započeo je kao ideja za proširenje platformi razmjenom konteksta i jezika kroz dijalog između ljudi i lokacija. To je ideja u pokretu, ideja u prijevodu. I ovaj tekst, preveden, pojavit će se s razlikama, da postane drugi tekst. Prijevod može kliziti između jezika kako bi strukturirao mreže misli. Omogućuje interakciju simultanih iskustava. Ranjiv je i otvoren nedovršenosti, kao i neuspjehu i nesporazumu. Projekt može propasti ili uspjeti, njegov ishod pa čak i ideja o njegovom završetku je neizvjesna . I zapravo ta otvorenost i ranjivost postaje njegova narav.
— Jo Melvin, 2006.
Ovdje se nalazi cijeli tekst na Engleskom jeziku i ovdje prijevod na susački.
32 umjetnika iz cijelog svijeta, sudjelovalo je na prvom SUSAK expu (pokušao sam pronaći umjetnike također iz Rijeke kontaktirajući Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, ali me nisu shvatili ozbiljno, ne krivim ih).
Osim organizatorske funkcije, ja sam i umjetnik sudionik: 2006. godine automobili uopće nisu bili dopušteni na otoku Susku (danas još uvijek nisu službeno dopušteni, ali postoje iznimke za ljude koji su važni ili poznaju prave ljude) i svatko je kao prijevozno sredstvo imao svoja kolica (karijole). Ja sam se ponudio da prebojam svačija kolica u narančastu boju (i to temeljito te ispravno, najprije ukloniti hrđe, pobojati protiv hrđe, podlakirati i premazati s dva sloja narančaste boje), a zatim sam zamolio različite umjetnike da vrate kolica njihovim vlasnicima. Bilo je zanimljivo vidjeti sva kolica na otoku u narančastoj boji.
Aya Fukami (iz Japana) izrađivala je kratkotrajne skulpture od voća; William Mackrell pokušao je pretvoriti bivšu vojnu bazu u kameru obscuru, ali je predivno neuspio zbog oluje; Wendy Repass (SAD) je slikala glagoljička slova morskom vodom; Yen-Sik Kim (Južna Koreja) je skupljao katran sa stijena kamene plaže i napravio bistu autoportreta; Tomaž Kramberger (Slovenija) i Rodrigo Oliveira (Portugal) izgradili su golemi prekidač za svjetlo u blizini glavne plaže i osvijetlili gornje selo žaruljama. Unajmili su i mali avion da napravi akrobacije iznad glavne plaže i pobaca neku vrstu umjetničkih predmeta u plićak plaže; Janko Matić (Hrvatska) napravio je performans čisteći plažu; Paul Carr, Eddie Farell i Graham Hayward napravili su niz poetičnih vizualnih intervencija koristeći i reciklirajući paket A4 papira kao jedini materijal, a Jo Melvin nam je svima pričala o filozofiji svaku večer kao što su to činili stari Grci.
SUSAK expo je bijenale, što u praksi znači da se manifestacija održava svaku drugu godinu (osim Opatijskog, koje je planirano za svaku godinu). Možeš li se osvrnuti na prethodna izdanja te istaknuti neke od radova nastalih u prošlim godinama?
Expo se održavao uredno kako spada, svake druge godine, osim 2020. zbog pandemije Covida.
Svako izdanje bilo je dosta drugačije što je i priroda samoga expa. Probat ću izdvojiti od svakog po nešto.
Drugi SUSAK expo, 2008. godine, bio je komorniji sa samo 7 participativnih umjetnika. Rad kojeg se rado prisjećam je portret pjevača Franka Sinatre grupno urezan u pješčani zid glavne ceste. Sinatra potječe iz New Jerseya kamo je većina Sušćana emigrirala.
2010. godine na Susku su gostovali kustosi Cedric Christie i Vanja Balogh, tema je bila „Obitelj”, a umjetnici su sa sobom doveli svoje obitelji.
U 2012. smo dobili izložbu u Galeriji Fritzy u Malom Lošinju što je bilo odlično jer smo expo podijelili u dva dijela: prvi dio na otoku Susku i zatim izlaganje na konvencionalniji način u muzeju na susjednom otoku Lošinju.
Godine 2014. konstruirana su ogromna narančasta kolica koja su se vozila zajedno s umjetnikom Cedricom Chritie od Londona do Suska na vrhu automobila Picasso Art Response Unit koji je reklamirao nadolazeće expo.
U 2016. godini uveden je ured i prvi put otvoren na polju uz vinograde gdje su se tijekom radnog vremena umjetnici (i oni koji se umjetnicima ne smatraju) mogli sastajati i raspravljati o praktičnim i konceptualnim problemima. Prvi put je u Expu sudjelovao Tomislav Brajnović koji je na plaži Bok skuhao lignje na starom štednjaku. Gianfranco Mirizzi izgradio je knjižaru od trstike. Te smo godine opet imali izložbu u muzeju u Malom Lošinju, ali smo promijenili format tako da se postav sastojao od printeva radova napravljenih na Susku u veličini A0.
SUSAK expo 2018. godine bio je vrlo uzbudljiv. Prvi put su mnogi umjetnici iz Rijeke počeli sudjelovati zajedno s umjetnicima iz ostatka svijeta zahvaljujući Danieli Urem, koja mi je predstavila umjetnike inicijative Rijeka Underground. Ured se preselio na plažu Bok, a SUSAK expo je postao i Sansego Free State; počele su se izdavati službene iskaznice. Bila je to i godina kada je manifestacija službeno dobila podnaslov The Biennale no-one gives a fuck about. QWERTY, umjetnička grupa iz Danske, postavila je QWERTY školu Suska na stepenicama iz Donjeg za Gornje selo; Carousel Institute of Arts (C.I.A.) prodefilirao je kroz vinograde; Charlie Bonnallack postavljao je porculanske svjetionike pod vodu oko cijeloga otoka.
Nakon pauze uzrokovane Covidom SUSAK expo ponovno je pokrenut 2022. godine i namjerno je ostao prilično lokalan jer su to još uvijek bili rani dani nakon pandemije i nije se znalo hoće li se moći bilo što održati ili ne. Zapamćene su mi ostale izvedbe Crveno more / Crno more Damira Stojnića i Hrana je na stolu Romine Tominić. Poslije expa na otoku Susku slijedila je izložba u riječkoj galeriji Rijeka Underground u organizaciji Daniele Urem.
Eto nas, stigli smo do ovogodišnjeg izdanja Susak Expa na kojem sam imao zadovoljstvo sudjelovati.
SUSAK expo 2024. bio je stvarno uspješan. imali smo ured u kući broj 600; band Mrave Brojim odradio je svirku na Georgovoj terasi, nakon čega je uslijedio jam session međunarodnih glazbenika i raznih gostiju; Janko Matić i Peter Krajačić snimili su i montirali Kurobolju; tijekom cijelog trajanja Expa sudjelovalo je petnaest studenata iz Njemačke kao Über/Lebens/Weisen kolektiv; Vladimir Tomić naslikao je mural koji je ubrzo postao omiljen među lokalnim stanovništvom; Klara Dujmović napravila je rad Loading, Bojana Crnogorac je gatala iz kave – taj je projekt osvojio nagradu publike.
Nagrada kritike pripala je jednodnevnom izletu u Vele Srakane koji si organizirao ti s mojim vođenim obilaskom i mentorskom stručnošću oba Igora Rukavine. Osim okrepljujuće šetnje selom skroz do Vele Straže gdje se nalaze ostaci prapovijesne utvrde antičkih temelja i posjeta ruševini kuće iz djetinjstva Ive Andrića kako bi se odala počast ovom velikom piscu, vrhunac je bio autohtoni piknik za koji se pobrinula Elisabeth Gattringer.
Koji su tvoji planovi za budućnost, pogotovo za onu povezanu s Hrvatskom?
Sljedeći SUSAK expo 2026. godine bit će jubilarno 20. izdanje. Nevjerojatno mi je da nešto što sam davno započeo iz šale još uvijek traje.
Kada bi morao odabrati samo jednu stvar vezanu za Susak Expo na koju si najviše ponosan, što bi to bilo?
SUSAK expo je uvijek bio manje o radovima, a više o ljudima koji su sudjelovali i međusobno komunicirali, vodili razgovore, razmjenjivali mišljenja i ideje, tako da je možda ono na što sam najviše ponosan to što sam nekako uspio dovesti sve te ljude na Susak tijekom proteklih izdanja, zapravo zadnjih 18 godina.
Daniel Devlin, Janko Matić, Michael Wedgwood, Brian Dawn Chalkley, Aya Fukami, Eddie Farrell, Caroline Mccambridge, Michael Kutschbach, Wendy Repass, Katarina Dragoslavić, Natasa Ljubetić, Janice Harding, Craig Andrews, Yen-Sik Kim, William Mackrell, Tomaz Kramberger, Doug Lewis, Julius Welby, J.b. Klimack, Jessica Wiesner, Paul Carr, Lada Sega, Graham Hayward, Christine Booker, David Smith, Sea-Hyun Lee, Gabi Miks, Jo Melvin, Linda Lencovic, Herzog Dellafiore, Danijel Visak, Romina Dušić, Russell Martin, John Hughes, William Mackrell, Cedric Christie, Amelia Christie, Emma Croft, Vanja Balogh, Petra Varl, David Brock, Hedley Roberts, Sian-Kate Mooney, Ludmilla Andrews, Simon Liddiment, Beulah Roberts, Lucija Stojević, Iris Dostal, Keran James, Anna-Maria Bogner, Robin Seir, Sarah Rechberger, Kurt-Michael Westerman, Peter Seewasser, Kate Lyddon, Hermann Fink, John Stephens, Christina Boula, Georgina Corrie, Tomislav Brajnović, Horacio Militello, Elisa Bollazzi / Microcollection, Sombre, Martin Wiese, Metzgermensch, Gianfranco Mirizzi, Peter Fuchs, Igor F. Petković, Robert Findenig, Qwerty, Jens Andersen, Indigo Richards, Camilla Gaugler, Mikkel Larris, John Krogh, Morten Tillitz, Carousel Institute Of Arts (C.i.a.), Sally Anne Roberts, Jonny Roberts, Lime Green (Eddie Robert), Ben Roberts, Charlie Bonnallack, Kaz Raad, George Miks, Oliver Ertl, Clara S Rueprich, Gianfranco Mirizzi, Andrea Crnković, Chel Logan, Romina Dušić, Luka Duplanić, Daniela Urem, Charles Williams, Chintia Kirana, Birgit Mollick, Nina Dick, Margareta Vidmar, Helen Elder, Tine Louise Kortermand, Günther Metzger, Kristina Mensch, Gill Ord, Clara Qvist-Richards, Theresia Fauland-Nerat, Joshua Y’barbo, Esox Lucius Ido, Jasna Šikanja, Lance Tabraham, Melita Sorola, Igor Rukavina, Damir Stojnić, Snježana Brajnović, Romina Tominić, Gašper Jemec, Aleš Suk, Egon Cesar Rind, Sneaky Pete, Epervier, X, Yola, Janina Klenke, Anna G., Jonna-Marie Bay, Ursula Strohwald, Julia Schwarzenberg, Devdy Idevero, Philipp Schellmann, Noemi Stancke, Julija Castellucci, Theresia Maria, Katerina Antonova, Petar Krajačić Vilović, Elisabeth Gattringer, Klara Dujmović, Nello, Renzo, Sòphiek, Dancho, Bojana Crnogorac, Tomislav Kalčić, Vladimir Tomić Mosk, Ivana Černeha, Neira Mušić, Zoran Klasić, Sven Moro.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Aleš Suk #Biennale Opatija #bijenale #Daniel Devlin #Klara Dujmović #SUSAK expo #Tomislav Brajnović
