Darija Jelinčić, diplomirana sociologinja, koja je svoj fotografski put ozbiljnije oblikovala tijekom boravka u Pragu, iza sebe ima brojne međunarodne izložbe, umjetničke rezidencije i suradnje s kulturnim institucijama. U Galeriji O.K. u petak, 3. srpnja s početkom u 20:30, predstavlja izložbu „Sol“, projekt koji kroz fotografiju, video, prostorne instalacije i zvuk istražuje kulturnu, simboličku i duhovnu snagu soli, drevnog minerala koji stoljećima zauzima posebno mjesto u ljudskom životu i tradiciji.
Fotografije Darije Jelinčić na prvi pogled odišu mirom. U njima dominiraju suptilne kompozicije, nježni tonovi i odmjerena estetika, no iza njihove smirenosti kriju se slojevite priče o čovjekovu odnosu prema prirodi, prostoru, zajednici i vlastitoj unutarnjoj ravnoteži. Bilo da istražuje obrede i vjerovanja, rijeke koje oblikuju krajolik, potragu za mirom ili osobni doživljaj grada, njezini radovi nastaju na sjecištu sociološkog promišljanja i umjetničke fotografije.
Povodom otvorenja izložbe razgovarala sam s Darijom Jelinčić o tome kako je sociologija oblikovala njezin umjetnički pogled, zašto se u njezinim radovima neprestano vraćaju teme prostora, rituala i pripadanja te može li umjetnost danas pomoći da ponovno uspostavimo ravnotežu sa sobom i svijetom koji nas okružuje.
Darija, diplomirala si sociologiju, a fotografija je danas tvoj primarni medij. Koliko te je upravo sociologija naučila gledati ljude i svijet oko sebe? Kako si shvatila da ti fotografija može postati način istraživanja društva, a ne samo vizualnog izražavanja?
Fotografija me zanimala odmalena, ali put do nje nije bio linearan. Danas mi se čini da je upravo to bilo važno. Studij sociologije dao mi je okvir kroz koji promatram ljude i svijet oko sebe. Naučio me postavljati pitanja, biti osjetljiva na kontekst i tražiti ono što nije odmah vidljivo.
Zato fotografiju nikada nisam doživljavala isključivo kao sredstvo estetskog izražavanja. Ona je za mene i način istraživanja društvenih odnosa, prostora, identiteta i promjena koje oblikuju našu svakodnevicu. Kamera je pritom postala alat kojim ta pitanja mogu istraživati i prevoditi u vizualni jezik.
Zato danas sociologiju i fotografiju ne doživljavam kao dvije odvojene discipline, nego kao dva međusobno povezana načina razumijevanja svijeta.
Prag se u tvojoj biografiji često pojavljuje kao prekretnica. Što ti je taj grad dao kao fotografkinji i koliko je utjecao na razvoj tvog autorskog jezika?
Prag je za mene bio važna prekretnica jer sam se prvi put našla u okruženju u kojem fotografija ima dugu tradiciju i u kojem se doživljava kao ozbiljan i ravnopravan umjetnički medij. Takva sredina prirodno potiče na promišljanje vlastitog rada i otvara prostor za razvoj.
Imala sam sreću biti okružena fotografima različitih profila, od umjetničkih do komercijalnih, koji su velikodušno dijelili svoje znanje i iskustvo. Ti razgovori, razmjena ideja i različiti pogledi na fotografiju bili su neprocjenjivi za moj razvoj. Na tome sam im i danas beskrajno zahvalna jer su me potaknuli da promišljam vlastiti rad, razvijam autorski jezik i pronađem ono što mi je u fotografiji doista važno.
Možda mi je najvažnije bilo to što mi je Prag dao osjećaj da fotografija nije samo medij kojim bilježimo svijet, nego prostor kontinuiranog istraživanja, učenja i dijaloga. Upravo sam tamo počela jasnije oblikovati smjer u kojem želim razvijati svoj rad.
Projekt “Escapes” počinje vrlo osobnim bijegom od stresa u Pragu, ali završava kao univerzalna priča o ljudskoj potrebi za mirom. Često se govori da fotografija bilježi stvarnost, ali kod tebe imam dojam da ona najprije istražuje ono što se nalazi ispod površine. Je li te iznenadilo koliko je osobno iskustvo postalo opće?
„Escapes“ je nastao iz vrlo osobne potrebe da pronađem trenutke mira i odmak od ubrzanog ritma života. U tom razdoblju osjećala sam pritisak urbanog okruženja i društvenih očekivanja, pa su boravci u prirodi postali prostor u kojem sam mogla usporiti, promatrati i ponovno uspostaviti ravnotežu. Fotografije su nastajale spontano, iz tih trenutaka prisutnosti.
Nisam u početku razmišljala o tome hoće li se drugi prepoznati u tom iskustvu. Tek kroz izložbe i razgovore s publikom shvatila sam koliko su ljudi u tim fotografijama pronašli vlastite osjećaje i potrebu za predahom. Mislim da upravo u tome leži njihova univerzalnost jer svi na neki način tražimo mjesta, stvarna ili unutarnja, na kojima možemo zastati i ponovno se povezati sa sobom.
Iako fotografija polazi od stvarnosti, mene više zanima ono što se događa ispod njezine površine: emocije, stanja i odnosi koje prostor može probuditi u nama. Ne pokušavam fotografijom ispričati jednu određenu priču, nego otvoriti prostor u kojem svatko može pronaći vlastitu.
Tvoje fotografije, čak i kada govore o smrti, ritualima ili kolektivnim traumama, djeluju vrlo nježno. Mir, suptilnost, pastelne boje… Je li to svjesna odluka ili nešto što se spontano pojavljuje u tvojem radu? Imam osjećaj da kod tebe nema dramatizacije. Čak i kada se baviš teškim temama, fotografije djeluju gotovo meditativno. Zašto ti je takav pristup važan?
Ne bih rekla da je to bila svjesna odluka. Mislim da je taj pristup jednostavno nastajao zajedno sa mnom. Kroz život i fotografiju upoznavala sam i prihvaćala sebe, pa se to prirodno odrazilo i na način na koji promatram.
S vremenom sam shvatila da mi je bliže svoditi nego dodavati. Maknuti višak i ostaviti ono što je potrebno.
Tvoji projekti nastaju u Grčkoj, Litvi, Srbiji, Španjolskoj, Hrvatskoj, a izlagala si čak i na Tajvanu te u San Franciscu. Što te privlači određenom mjestu? Putuješ li s idejom ili ti se tema dogodi tijekom boravka?
Privlači me odnos čovjeka i prostora te način na koji se u tom međudjelovanju oblikuju svakodnevica, navike i određena kultura ponašanja.
Na umjetničkim rezidencijama često prije dolaska istražim mjesto, njegovu kulturu i kontekst te već okvirno znam smjer u kojem bih mogla raditi. U tim slučajevima tema je prisutna još u fazi prijave.
Ponekad se tema dogodi kroz sam boravak ili određenu situaciju u životu. Tada mi prostor, svakodnevica i ritam mjesta postupno usmjere misli, tijelo i način na koji promatram. Tek kroz vrijeme počinjem prepoznavati što me u tom prostoru zaista zanima i kako se tema razvija kroz iskustvo.
Osim autorskih projekata, radila si i brojne projekte za kulturne institucije poput HNK u Zagrebu, HNK-a Ivana pl. Zajca ili npr. Školske knjige. Posljednji za koji znam bio je plakat za balet predstavu HNK Ivan pl. Zajc “Fridin svijet”. Kako uspijevaš zadržati vlastiti autorski rukopis kada radiš po narudžbi? Postoji li kod tebe jasna granica između komercijalne i autorske fotografije ili se one kod tebe međusobno hrane?
I kod autorskih i kod naručenih projekata polazim iz istog načina promatranja. Ono što se mijenja je kontekst i zadatak, ali ne i pristup fotografiji.
Kod narudžbi postoje jasne smjernice i potrebe klijenta, ali unutar toga pokušavam zadržati svoj način gledanja; jednostavnost, promišljenost i fokus na ono što mi se čini bitnim u vizualnom smislu. Ne doživljavam to kao odvojene prakse, nego kao različite okvire u kojima se isti način razmišljanja prilagođava situaciji.
Takav rad mi često otvara i nove perspektive koje kasnije prirodno ulaze i u moje autorske projekte. U tom smislu ne bih povlačila strogu granicu, nego više govorila o različitim situacijama u kojima se ista vizualna logika razvija.
Nakon projekata koji su se bavili prostorom, putovanjem ili ritualima, dolaziš i do “Soli”. Zašto baš sol? Što te je u njoj toliko zaintrigiralo da joj posvetiš cijeli projekt? Misliš li da suvremenom čovjeku nedostaju rituali?
Projekt Sol započeo je tijekom umjetničke rezidencije CreArt mreže u Aveiru, portugalskom gradu poznatom po dugoj tradiciji proizvodnje soli. Boravak tamo potaknuo je i osobnu poveznicu s otokom Pagom, gdje sam provodila ljeta djetinjstva i gdje je sol snažno prisutna u lokalnom identitetu. Ta dva iskustva otvorila su mi interes za sol izvan njezine materijalne vrijednosti.
Kako se projekt razvijao, sve me više zanimala njezina simbolika u različitim kontekstima, od svakodnevnog do ritualnog, te njezina uloga u odnosu između osobnog i kolektivnog sjećanja. Posebno me privukla ideja soli kao simbola ravnoteže, ali i njezina prisutnost u slavenskim običajima, vjerovanjima i poslovicama. U tim kontekstima sol se pojavljuje kao simbol prosperiteta, zaštite, gostoprimstva i pročišćenja, kako u fizičkom, tako i u duhovnom smislu.
Kroz taj prirodni element počela sam promišljati pitanja identiteta, pripadnosti i kulturnog nasljeđa. U širem smislu, Sol se nadovezuje na moj kontinuirani interes za odnos prostora, iskustva i sjećanja koji se provlači kroz moje radove. Dok je primjerice u projektu Escapes naglasak bio na neposrednom doživljaju mjesta, ovdje se fokus pomiče na slojeve značenja koji su u prostor i materijal upisani kroz vrijeme.
Vjerujem da rituali i danas imaju važnu ulogu jer nam pomažu dati značenje iskustvima i obilježiti prijelaze iz jednog životnog razdoblja u drugo. Iako su mnogi tradicionalni rituali izgubili svoje mjesto u svakodnevici, potreba za njima nije nestala, samo se promijenio njihov oblik.
Ako bi posjetitelj nakon izlaska iz Galerije O.K. sa sobom ponio jednu misao iz projekta “Sol”, koja misao bi voljela da to bude?
Sol.
Istaknuta fotografija: Darija Jelinčić; iz projekta “Sol”
#Darija Jelinčić #otvorenje izložbe #projekt Sol #prostor #putovanja #razgovor #sociologija #Sol
