Nadolazeći je vikend u Palachu rezerviran, kako za otvorenje nove koncertne sezone, tako i za obilježavanje pete obljetnice djelovanja Radio Rože, malog community internet radija koji za cilj ima praćenje nezavisne kulturne scene u Rijeci i promociju različitih underground žanrova. Radio Roža se tako već pet godina bori protiv komercijale slušateljima pružajući stalan izvor nove glazbe o kojem se brine petnaestak vrijednih volontera na čelu s glavnim urednikom Davorom Popdankovskim, glazbenim entuzijastom koji je 2019. godine s Davorom Marganom i pokrenuo ovu priču.
U subotu će u Palachu glazbu selektirati većina stalne postave Radio Rože – Provokator, Ras Padsystema, Kontra, Frishky, Em, Giovanni Tesoro i Poppy pobrinut će se za raznolikost žanrova, dok će zagrebački Ki Klop u live svirci razmrdati publiku disco-pop ritmovima. Povodom njihovog petog rođendana, Davor Popdankovski Poppy, osnivač i glavni urednik, prisjetio se početaka te ukazao na važnost koju Radio Roža ima za riječku underground scenu i njezine aktere.
Na stranici Radio Rože stoji kako je projekt nastao iz revolta prema komercijalnim sadržajima – otkud je to zapravo krenulo, kako su izgledali početci?
Krenulo je kao i većina stvari u životu, spontano. Bacili smo se u vatru, i kad razmišljam o tome, ne znam bi li me sada netko mogao na to nagovoriti. Počelo je tako što smo prijatelj i ja bili pomalo rezignirani cijelom tom glazbenom ponudom, ne nužno koncerata, nego općenito glazbom na radiju, TV-u, YouTubeu i ostalim internet platformama. Sada se to sve malo promijenilo, ali gdje god da se okreneš, slušaš uvijek istih stotinjak pjesama. Ta je priča išla paralelno s našim otkrivanjem glazbe, sviranjem u bendovima, kopanjem ploča.. Uskoro sam nabavio novi gramofon i iskopao mamine stare ploče. Našli smo neki glupi free streaming servis, gdje smo mogli sat vremena besplatno puštati. Streamali smo ploče i glupirali se u eteru, što je slušalo petnaestak frendova, a kako je on tada živio iznad Tete Rože, iz šale smo se odlučili nazvati Radio Roža. Kroz neko smo vrijeme upogonili neki stari laptop, kojemu je ekran padao pa smo ga morali držati na zidu da se ne sruši, haha. Taj smo laptop natrpali glazbom koju smo tada slušali, nekad bi to bile ploče, naravno ne uvijek, i tako je to kroz nekakvu šalu išlo dvije godine. Zvali su nas na svirke, nastupali smo na svim mogućim događajima osim klupskih, od buvljaka pa do doma za starije i nemoćne. Baš random eventi koji nisu imali previše veze s muzikom, mi smo više bili neka pozadinska buka i milozvuci, haha. Već sam djelovao u Udruzi Ri Rock, u Palachu smo radili koncerte, kada smo dobili priliku da s drugim udrugama osmislimo europski projekt, Žiroskop. Sve smo informatičke, tehničke, administrativne i pravne stvari riješili zahvaljujući tom projektu – dobili smo sredstva koja su nas pogurala i omogućila da djelovanje radija dovedemo na neku razinu.
Dakle, neslužbenim se početkom računa pronalazak starih maminih ploča. Moram pitati, koje si ploče tamo iskopao?
Pa, mama je imala prilično zajeban ukus, haha. Doma smo imali neki stari drveni gramofon, gdje sam kao mulac izlizao Doorse, Zeppeline, Balaševića.. Imala je puno nekog ludog fusiona, Mahavishnu Orchestra, Gata Barbierija, Al Di Meolu, Predmestje, Billy Cobhama i puno tih nekakvih grupa koje ne znam gdje bih inače otkrio. To me zapravo zaintrigiralo, jer tada nije bilo toliko toga na YouTubeu, možda si našao jednu pjesmu, ali cijele albume preslušavati, teško. Tu su bili i Santana, Hendrix, Pink Floyd, bilo je svega i svačega. Zapravo sam sada shvatio da mi mama ima jako eklektičan ukus, u te ploče koje je ona slušala stvarno treba uložiti napor, nije lako odslušati 40 minuta saksofona. Zbog toga smo se i zapitali koliko je još ploča, s hrpom dragocjenih pjesama, tako skriveno po tavanima i konobama. To nas je ponukalo, zainteresirali smo se za Jugoton i funky disco đireve koji su i dalje nepresušan izvor super pjesama. Smeđi Šećer je tu postavio jako visoke standarde i temelje za to sve što smo mi kasnije kopali i istraživali, na tome smo mu jako zahvalni, on je i donirao neke ploče. Od potpuno smo nepripremljene i neozbiljne priče tako došli do ovoga gdje se nešto, kao, ozbiljno zbiva.
Puštali ste u Domu za starije i nemoćne osobe Mali Kartec na Krku, što, s obzirom na to da se držite nekakvih underground žanrova, zvuči pomalo komično. Kako je to izgledalo, što ste im puštali?
Svi smo okruženi kulturnjacima, uvijek se zbivaju neki eventi. Ako ne sviraš, zovu te kao tehničara, ili na događanja ideš sam. Naša prva gaža bila je na buvljaku u današnjem RiHubu. Ljudi su dolazili, kupovali drangulije i krpice, a mi smo puštali glazbu, obučeni u stvari koje smo tamo našli, ja sam, primjerice, nosio neku tigrastu jaknu, haha. Tamo nas je Marta Maričić pitala hoćemo li za maškare otići u dom za starije i nemoćne na Krk, gdje organiziraju maskenbal. I dobro, hajde, pristali smo, imali smo nekih šlagera i gluposti koje smo u međuvremenu iskopali, ali nismo znali što od toga očekivati, niti u kakvom su stanju ti ljudi uopće. Davor Margan, Bruno Butorac i ja otišli smo tamo, fešta je trajala dva sata, od 9 do 11 ujutro, pred ručak. Tamo je bilo ludilo, obukli su nas u neke anđele i sunca, s krunama na glavama, a i oni su se svi maskirali. Pa ide vlakić po hali, pa žena ustaje iz invalidskih kolica, haha. Rekao bih da smo puštali neke iskope, ali nismo – puštali smo „Kartolinu z Kraljevice“, „Maškare ča moru maškare“, „Ćiribiribela Mare moja“, Ivu Robića… To su bila dva sata potpuno surealnog iskustva, nešto što više nikada nećemo doživjeti, i bilo nam je baš super. Kasnije su nam dali i neke heklane tabletiće, znaš kako to bakice već rade, haha. Bilo je to zaista toplo iskustvo, i oni su bili oduševljeni. To je događaj koji uvijek volimo istaknuti, ali stvarno je bilo svega – od puštanja glazbe na plažama, po suncu nasred Korza u podne, gdje su nam se ploče otopile, do puštanja djeci, radionica DJanja za obitelji. Od svega nam je zapravo najdraže kada to nije klupska priča, jer mi nismo DJ-evi, ne volimo biti u prvom planu. Zato nam je uvijek bilo drago ići s Urbanim separeom po Rijeci na njihove evente ili na radionice Vijeća mladih Benčić, jer, koliko god bila muka tegliti gramofone, zvučnike i ploče, uvijek nam je bio gušt, da nije, ne bismo to radili.
Znači u početku vas je bilo troje, Davor Margan, Bruno Butorac i ti, pa ste od puštanja na free streaming servisu napravili radio. Kako se širila ta priča, koliko sada ljudi na njoj aktivno sudjeluje?
Sada imamo oko 15 volontera koji su se kroz godine priključili na razne načine. U sklopu Žiroskopa organizirali smo radijske radionice, objavili javni poziv, i ljudi su se odazvali. Obrađivali smo osnove, pričanje u mikrofon, novinarske vještine, vođenje intervjua, od tehničkih do etičkih aspekata. Većina je polaznika radionica ostala s nama, a kasnije su se pridružili i drugi. Metalci su htjeli svoju emisiju, pankeri svoju, a svi smo zajedno htjeli imati i zajedničku emisiju. Tako smo pokrenuli „Rožaik“, mozaičnu emisiju koja pokriva kulturno-umjetničku scenu Rijeke i okolice, i sada skoro svaki žanr ima svoju emisiju i voditelje. Danas sve to funkcionira prilično samostalno, što smatram uspjehom, ne moram više dadiljati i uvijek biti prisutan. Svi su dosegli razinu gdje mogu sami isporučiti emisiju, snimiti materijal, namjestiti tehniku i obaviti sve što je za pojedinu emisiju potrebno. Nemamo klasičnu redakciju u smislu medija, gdje bismo imali sastanke i određivali teme koje ćemo obrađivati. Svi smo ovdje prvenstveno zbog glazbe, kopamo, tražimo nove trake i želimo ih dijeliti s drugima. Druge emisije dogovaramo prema interesima pojedinaca, na primjer, oni koji vole životinje rade „Beštijadu“, emisiju koja se bavi temama od udomljavanja ljubimaca do zaštite ptica, jer ih to zanima i te priče obrađuju. Ne želim ljudima nametati teme, pogotovo jer su volonteri. Svatko radi ono što voli, jer će tako to raditi kvalitetnije. S emisijama je fora što, iako sam formalno glavni urednik, nastojimo rotirati funkcije i održavati demokratski pristup. „Rožaik“ ide svaka dva tjedna, i svaki put ga uređuje netko drugi.
Osjećaš li se ponosno radi toga što je sada sve na nekoj razini gdje više ne moraš, kako kažeš, dadiljati?
Da, definitivno, samu činjenicu da već pet godina uspijevamo održavati program u ovakvim uvjetima smatram velikim uspjehom. Proveli smo projekte na koje stvarno možemo biti ponosni. Tijekom korone imali smo „Digitalne Rožice“, gdje smo s djecom putem Zooma stvarali emisije. Sami su smišljali emisije, a mi smo to snimali i montirali kod kuće, što je bio prilično mukotrpan, ali i zabavan posao. Imali smo i „Odašiljač“ s udrugama SOS Rijeka i PaRiter, gdje smo izvještavali o ranjivim skupinama te „Inkluzivni kotač“ gdje su se četiri mlade Romkinje educirale i producirale emisije tijekom godine dana. Sve su to projekti na koje možemo biti ponosni. Sada je to već maleni zamor, malo smo se prekuhali s projektima i zbog toga smo zanemarili ono zbog čega smo prvobitno bili na radiju, glazbu. Meni je osobno teško što nemam dovoljno vremena za preslušavanje novih albuma ili vođenje intervjua s bendovima koji imaju nove albume, tako da tu treba postojati neki balans.
Kako održavate taj balans? Osiguravanje sredstava, naravno, vrlo je važno – financirate li se većinski iz europskih fondova ili imate i podršku od grada i županije?
– Moram priznati da smo se malo potkopali s velikim projektima. Iako dobiješ konkretna sredstva za provedbu programa, plaće zaposlenih, nabavu opreme i slično, administrativno su jako iscrpljujući. S druge strane, od sredstava koja dodjeljuju grad, županija, ili ministarstvo možemo podijeliti nekoliko honorara, osigurati hladni pogon, i kupiti nešto opreme, naravno ako to dobro rasporedimo. Svaki je novac, naravno, dobrodošao, ali to nisu neki ozbiljni novci na temelju kojih možeš nešto ozbiljno i raditi. Budžet za kulturu je takav da niti ne možemo očekivati od toga previše.
Kako raste slušanost, jesu li to sada već neke značajne brojke?
Kao Internet radio, mjerimo slušanost prema IP adresama koje se povezuju na naš stream. Ove brojke su preciznije od onih koje se koriste za FM radio, ali nisu ni one potpuno točne. Recimo, kada nas streamaju putem servisa kao što su A1 TV ili Iskon TV, sve se povezuje kroz jednu IP adresu, tako da mi zapravo ne možemo znati sluša li nas jedna osoba ili sto ljudi. Nemamo točne podatke, baratamo samo okvirnim brojkama. Po slušanosti naravno nismo isti kao netko na FM-u, mi nekada na mjesečnoj razini imamo 30 000 posjeta, a netko se hvali s 50 000 ljudi dnevno, iako zapravo ne može znati koliko su ti podatci točni. Mislim da se bolje držati i malih brojki, umjesto da ih se napamet lupeta.
Egzaktne su brojke dakle upitne, ali sigurna sam da se priča širi, da ti slušatelji daju nekakve povratne informacije o tome koliko slušaju Radio Rožu, što im je zanimljivo, a što nije.
Radio Rožu publika sluša ciljano, nije to isto kao kada se voziš u autu i vrtiš radio stanice. Tako nam je i draže, to znači da nemamo slučajnih slušatelja, imamo publiku koja voli to što radimo, kojoj je to bitno – takvi su nam slušatelji najbitniji.
„Radio zajednice podrazumijeva da je on osmišljen za zajednicu, stvara ga zajednica te su u fokusu teme važne toj zajednici.“
Davor Popdankovski
Mislim da manje brojke, ovakvom tipu projekta, možda čak i bolje odgovaraju, one su u svakom slučaju mnogo zahvalnije, jer velika slušanost, nažalost, najčešće označava komercijalu od koje vi uporno bježite.
Radio Roža nije za svakoga, nemamo vijesti, reklame, oglase, ni plaćene emisije. Radio zajednice podrazumijeva da je on osmišljen za zajednicu, stvara ga zajednica te su u fokusu teme važne toj zajednici. U Hrvatskoj to uopće nije poznato, i neprofitni mediji ni na koji način nisu sustavno podržani, financiraju se iz istih izvora kao i ostali, komercijalni mediji. Na primjer, Danska ima poseban fond za neprofitne medije, država ih osigurava, puno su održiviji i zbog toga lakše opstaju.
Mora li radio zajednice strukturno odgovarati „normalnim“ radijskim postajama? S kakvim ste se izazovima susretali u nastojanju da zadržite autentičnost, slobodu sadržaja?
Radio postaje su obično strogo formatirane, i svaki segment ima precizno određeno trajanje. Postoji taj radijski sat, gdje se točno zna što se radi unutar sat vremena, jako je detaljno razrađeno i što slušatelju paše, kada on gubi koncentraciju. Mi to ne želimo, uporno idemo s tom premisom da ako nas netko sluša, sluša nas s ciljem, s namjerom da nešto čuje. U emisijama ćemo se radije nekoj priči posvetiti kvalitetno, pa makar ona i duže trajala, nego da sve samo izbiflamo – uvijek se tu žonglira s kvalitetom i kvantitetom, bitnosti i nebitnosti.
Kako se snalazite s novom organizacijom Palacha, je li vam njegova revitalizacija korisna, ili otežava rad?
Palach nije funkcionirao kao kafić otkako smo se mi osnovali, sada je kafić smješten u srednjem dijelu prostora, dok je ranije bio doslovno do radija – u tom bi nam scenariju to smetalo zbog zvuka i rasporeda. Iako kafić nije radio, po prostoru Palacha uvijek se svašta događalo – radionice, nastupi, okrugli stolovi.. To nam je clashanje predstavljalo problem, recimo, bilo je situacija kada mi trebamo snimati emisiju u šest, a u Palachu je u sedam tribina. Još uvijek Palach nije zaživio tako da je cijeli prostor konstantno ispunjen, pa za sada uspijevamo naći nekakav suživot, iako bi trebalo uložiti u izoliranje prostora. Uvjeti nisu idealni, jer se sve čuje, ali tome smo uspjeli doskočiti tako da smo se svi s tim pomirili – embrace the chaos – neka se u emisiji nešto u pozadini čuje, to je dokaz da je prostor živ. Mi smo ipak radio zajednice, ne možemo snimati u nekoj kuli od bjelokosti, izolirani zvukom u savršenim uvjetima. Imamo uvjete za snimanje kada je to nužno, nismo baš u konstantnoj buci, možemo funkcionirati, samo treba dobro planirati.
Ako mene pitaš, u tome je i čar malog community radija, mora se osjetiti malo DIY pristupa, čisto da nije sterilno.
Tako je. Ali, jednom smo za vrijeme trajanja emisije uživo imali scenu, dok još Palach nije bio otvoren. Ekipa od dvadesetak ljudi skupila se na stepenicama kod banke, i potukla nam se ispred prozora, u emisiji uživo. To je, jebiga, suživot u gradu, suživot u Kružnoj ulici, jednostavno moraš prihvatiti da je to tako, ne živcirati se oko toga, haha.
Kako je formiran radio, koliko često imate emisije?
Radio svira 0-24, formiran je u blokovima po nekoliko sati glazbe koje grupiramo u žanrovski srodne baze (Kamenolom – rock, okolo naokolo – world music, kava sa šlagerom itd.), te naravno emisija, drama, dj setova, svirki uživo i slično. Budući da stvarno kopamo najrazličitiju mjuzu, od nekih šlagera i yugo nostalgije, do nekakvih zajebanih istočnjačkih ritmova i psy trancea, to je kupus žanrova koji nekako treba organizirati. Preko dana svira tečnija glazba, indie rock, reggae, metal, a navečer bude elektronike, diska, pa i ambijentalne glazbe. Široka je lepeza svega za pokriti. Svaki dan imamo barem po jednu emisiju, osim što ih snimamo u studiju, pristižu nam i izvana (Izvorišta, Reality Check, Bubanj & Bass, Mutant Disco, Depilacija, O seksu uz pivo). Dio smo i radijske mreže Next You koja okuplja neprofitne radije iz Srbije, Bosne, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, tamo se također razmjenjuju emisije. Imamo i blok „Ja biram“ – svatko nam može poslati svoj mix ili playlistu, koji će najčešće poslušati ljudi iz njihovih krugova, tako se priča zavrti. Znali smo dobivati odličnih mikseva, i to od ljudi za koje nismo čuli, koji nisu poznati DJ-evi. S druge strane, tu treba naučiti reći da nam nešto glazbeno ne paše, moramo imati neke filtere. Selektiramo i pomno osmišljamo što prolazi, a što ne.
Ove subote u Palachu imate rođendanski party za pet godina Radio Rože. Reci mi ponešto o programu, što možemo očekivati?
Zaključili smo da bi bilo najbolje da se nekako familijarno skupimo, nas će sedam s Radio Rože puštati glazbu u subotu s početkom u 20 sati. Proći ćemo kroz cijeli spektar svakojakih žanrova, bit će tu svega, od funka, disca, reggaea, rocka, hip hopa, pa do elektronike na kraju, tako da svi koji imaju glazbene emisije i vole puštati glazbu imaju prilike za to. Kao posebnog smo gosta zvali bend Ki Klop iz Zagreba, koji nam se nekako uklopio u cijelu tu našu žanrovsku priču, koliko god šarolika bila. Oni su se nazvali disco pop mašina, tako da su jedan plesni bend, što je super, jer je nama najdraže vidjeti da se publika razmrdala. Dođite, supportajte nas, plešite i zabavite se, zaključuje Davor Popdankovski, jedan od osnivača i glavni urednik Radio Rože.
Fotografije snimio Aleš Suk
#5 godina Radio Rože #Davor Popdankovski #Palach #Radio Roža
