Čudan naslov za tekst i još k tomu na latinskom zar ne? Pa ipak ima smisla jer će upravo o moralu i vjeri kako on glasi biti riječi. Ovdje se neće govoriti o moralu s filozofske strane, o tome postoje brojne knjige, već o moralu i vjeri naših ljudi, predaka i stanovnika preko Rečine u prošlim vremenima. No da ne prođe sve bez barem jednog filozofskog citata, citirat ću Immanuela Kanta: „Moralni zakon u meni i zvjezdano nebo nada mnom“ te „Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih“ i „Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo“. Mudre riječi možda najpametnijeg čovjeka naše zapadne civilizacije, ali uistinu kako se mi danas ponašamo, imamo li morala i vjere, i kako je to bilo s te dvije kategorije kod naših sugrađana predaka koji su već odavno sjene.
Svaka generacija koja dolazi misli da je bolja od one prijašnje u bilo kojem pogledu, a ona prethodna kritizira novije i sebe smatra superiornijom. Tako je i u pogledu morala. Kad se danas pogleda na prijašnja vremena one se čine bolja i ljepša pa se tako doživljavaju i prethodne generacije. Čine nam se da su te starije generacije bile sve sami sveci. Tako se uvriježilo mišljenje posvuda. Ni naš grad nije izuzetak, no u prošlosti bilo je zastranjivanja u pogledu morala i vjere itekako. Recimo župnici u 17. i 18 st. pa čak i u 19 st. tuže se da se ljudi od pedeset godina starosti koji su pohodili vjerske obrede nisu znali prekrižiti kako treba, niti su baš bili revni u pohođenju crkve. Tako npr. jedan župnik Antonić pisao kako je morao pribjegavati svakojakim lukavštinama da bi pridobio djecu u crkvu pa ih je znao mititi raznim vjerskim sličicama (zamislite samo da su bile samoljepive te da su postojali albumi gdje su se mogle lijepiti poput onih današnjih s nogometnim zvijezdama) ili slatkišima. Jedan drugi polovicom 18 st. zapisao je da djeca neće baš rado na „kršćanski nauk“ u crkvu (tada nije bilo službenih škola) dok im se ne dade kakva figurica. Postojala je i odredba biskupa koji je kažnjavao svakog onog tko nije na vrijeme pozvao svećenika bolesniku na izdisaju. Kazna, prokletstvo. Mislite s obzirom na to da se radilo o 19. st da nije upalilo? Griješite, upalilo je snažno jer je uz kažnjavanje duše išla i ona financijska kazna što je jače zapekla grješnika. I tako se znala lijepo puniti crkvena kesa. Trsatski puk shvaćao je to vrlo ozbiljno jer su recimo jednom sumještaninu htjeli oteti posjed, stoga što nije bolesnom bratu na vrijeme doveo svećenika.
Crkvene funkcije vršile su se svečano, posebno Uzašašće. Jednom se to vršilo poslije podne, no kako je puk znao raditi različite ekscese prebačeno je na prijepodne. Obilazak je kretao u ranu zoru iz župne crkve prema Sušaku, zatim prema Martinšćici pa u trsatski kaštel. Na Brašančevo (stari hrv. izraz za Tijelovo) procesija se odvijala u Rijeci, a ne na Trsatu. Tada su se svi našli u ophodu u Rijeci, a trsatski franjevci protestirali su glasno te su prijetili kako će napustiti procesiju, ako im se ne da prednost ispred riječkih kapucina. Naravno da se ni ovi nisu dali pa je znalo doći i do naguravanja pa psovki, a znala se naći i poneka šaka u pleksusu nekog franjevca ili kapucina.
Što se tiče morala on se shvaćao u nekom zamagljenom obliku. Prvenstveno u nedopušteni odnos prema osobi drugog spola. Na druge recimo kao što je lijenost ili gordost (drskost bi danas rekli) gledalo se s malo ili nimalo moralne strane. Kleveta i laž spadala je kao najteži oblik moralne osude. Pravni lijek da se spasi javni moral ležao je u zabrani života u zarukama dužim od 3 mjeseca. Onaj tko u ta tri mjeseca nije ozakonio svoj status zaruka i oženio se bivao je novčano kažnjen, odnosno svećenik nije mogao dati sveti sakrament sklapanja braka. Izvanbračno dijete imalo je pravo na alimentaciju, no o tomu je odlučivao civilni ili crkveni sudac. One koji su živjeli u tzv. divljim brakovima strogo se sudilo i redovno ih se na silu rastavljalo.
Jedna zanimljivost na kraju, a tiče se bilježenja u matice rođenih nezakonite djece. Tako jedan svećenik u 17. st. piše na Trsatu kako je krstio Uršulu koju je „učinil,, kako je majka rekla neki Ivan Petrović te je on ubilježen kao otac, nadalje isti svećenik navodi krštenje mulca (dječaka) Felicia sina signora Giovania Batista Benzona koji ga je „napravio,, nekoj Ani kako je to ona izjavila. Također svećenik je 1654. zapisao da je Dorki Benić krstio sina Ivana, dok je otac ostao nepoznat. Iz svih tih spisa može se vidjeti da je moral i vjera uvijek bila ona stvar koja je kao i danas stajala na staklenim nogama.
#Trsat
